'Iz kandži kapitala može nas izvući samo kataklizma koja će se zbiti brže no što predviđamo'

Matko Meštrović čovjek je iznimno bogate karijere koja traje od početaka 50-ih. U leksikonima ćete o njemu naći kratku zabilješku “hrvatski povjesničar umjetnosti i društveni teoretičar, rođen u Brni na Korčuli 1933. godine”. Da je samo to! Ima znanstvenika i umjetnika i drugih javnih ličnosti u kojih i tako šture bilješke pogađaju bit, ali to nije slučaj i s Meštrovićem koji je zakoračio u razna područja i u svima ostavio trag.

Gospodin Meštrović bio je likovni kritičar čiji je otkaz tražio Andrija Štampar, on je otkrio sad već znamenitu Gorgonu pa i sam bio gorgonaš, jedan je od osnivača avangardnih Novih tendencija koje su krajem 60-ih od Zagreba učinile svjetsko umjetničko središte, sudjelovao je u izboru dizajna hrvatskih novčanica pa je zbog toga prokazan i otpušten kao “ordinarni šuvarovac”, da bi potom krenuo u novom smjeru i postao savjetnik Ekonomskog instituta u čijem je okrilju objavio neke vrlo zapažene interdisciplinarne radove i knjige i stekao status emeritusa. Sve je to, međutim, tek okvir za područje kojim se najviše bavio i u kojem se osjećao i još uvijek osjeća najviše doma – dizajn.

Nedavno je u Zagrebu u povodu Nagrade za životno djelo koju je dobio 2018. organizirana izložba “Praksa teorije: Matko Meštrović i dizajn” koja je potvrdila njegov značaj onima koji ga poznaju kao teoretičara dizajna, kao što je iznenadila i oduševila one koji su ga kao takvog tek otkrili. Iznenađenjima time nije kraj jer taman kad biste možda pomislili da je Matko Meštrović iscrpio svoje interese, u već zrelim godinama, on postaje pjesnik. Najprije mu je 2011. izašla zbirka “Razaznanja“ pod uredničkom palicom Branka Čegeca, a nedavno i druga zbirka pjesama “Ono što nigdje nije” u izdanju Sandorfa i uz uredničko vođenje Ivana Sršena. Čujemo se telefonski jer nas je koronavirus spriječio da razgovaramo “uživo”, negdje fino i polako uz kavicu. Ipak, ni na telefonu nema žurbe jer s Matkom ne možete pričati na juriš, kao da vrijeme ili ljudi nisu važni. A da bi odgovorio na pitanje o poeziji, vraća se duboko u prošlost, prisjeća se djetinjstva u Splitu kad je zbog izbijanja Drugog svjetskog rata završio samo prvi razred osnovne pa bio u ratnoj zoni u Makarskoj. Tek u sedmom razredu gimnazije napisao je slobodnu temu pod naslovom “Što su to mrtve duše”. Usjekla mu se knjiga s naslovom “Mrtve duše” koju je zapazio u izlogu knjižare u splitskoj Marmontovoj pa je nešto na tu temu, kaže, nabacio i smislio, i sutradan je nastavnica istaknula da je to za odličnu ocjenu. Pisao je kasnije kao likovni kritičar i autor brojnih stručnih radova i knjiga, a premda je studirao i talijanski i tamo doživio puno toga iz pjesničkog svijeta, od Leopardija do Ungarettija, ni tada nije osvijestio interes za poeziju.

– To je postao ventil za osviještene probleme – kaže prisjećajući se kako je na jednom skupu primjerak “Razaznanja” dao Zlatku Boureku, kojega je poznavao iz studentskih dana. On mu se kasnije javio telefonom: “Ja sam mislio da si ti nešto tako novinarski drljao…” Bio je oduševljen. Meštrovićeve su pjesničke teme duhovite, pomaknute, ponekad teške, to su potraga za istinom, za samim sobom, za ljudskošću, slutnja propasti, smrt, ali i pouzdanje u ljude… Pitam ga misli li da se u ovo surovo doba hiperkapitalizma poezija vraća.

– Mislim da sam anticipirao ova vremena, dapače, moj doživljaj današnjeg svijeta je vrlo pesimističan. Iz ovih kandža kapitala može nas izvući samo kataklizma koja će čovjeka i čovječanstvo preobraziti. Kada i kako će se to desiti? Svakako puno, puno brže nego što nagovještaje toga danas osjećamo, ili što možemo predvidjeti – ističe. Gorgonaš Ivan Kožarić preminuo je nedavno. Tome društvu pripadao je i Meštrović. Što mu se čini najvrednije u Gorgoni? Bi li možda i danas bila avangardna?

– Nikad nisam mislio da je Gorgona avangardna u smislu standardnih poimanja – uzvraća. – Mislim da nitko nije pojavu Gorgone interpretirao na taj način. Ako je u prvi mah posve ignorirana, to nije slučajno. Ja sam, po Vaništinoj izjavi, prvi došao. ‘Matko je došao prvi’, rekao je. Ali zadnji sam koji je upotrijebio taj naziv u javnom prostoru pa i svome osobnom promišljanju – kaže dodajući kako je to bio stjecaj okolnosti da su se okupili neki ljudi koji su silom svoga djelovanja morali biti u javnome prostoru. Ali na koji način i zašto? Što ih je okupilo?

– Ni u jednom svome životopisu, koji sam prije ili poslije morao formulirati, nikad nisam rekao da sam bio član Gorgone. Sve do nedavnih dana kad se u javnosti već toliko razglasila važnost te pojave. Bilo bi sad s moje strane neumjesno da poričem nešto što je činjenica, da sam djelovao u toj grupaciji, da samu grupaciju nisam dovodio u pitanje, nikad, ali sam podupirao sve što je ona ćutno ili bešćutno provocirala u toj istoj javnosti. Vođena prije svega jednom vlastitom unutarnjom međuljudskom autonomijom – govori Meštrović ističući da je spiritus movens ipak bio Vaništa. “On je izmišljao ovo ili ono, mi smo prihvaćali i razvijali ili odbijali. Danas kad je postala tako značajna pojava da se čak i pojedine prostorije u Muzeju suvremene umjetnosti naziva Gorgonom, pitate li nekoga što je to Gorgona, tko je to, zašto, ne znam da će itko naći neki smisleni odgovor.” Ističe kako je Gorgona priznala svoj subverzivni pristup kad je prva prihvatila radove koji su došli za izložbu Novih tendencija.

– Našli smo se u galeriji na Gornjem gradu kad su tog dana pristigli prvi radovi, kolege su bili fascinirani tim artefaktima, i pozdravili su ih na jednoj fotografiji Branka Balića, grupnoj, slučajnoj, čak su simbolično salutirali činjenici da je to tu, da se nešto otvara. Gorgona je time osvijestila svoj značaj. Ja se ne bih više libio da se potpišem kao gorgonaš, uostalom, sad sam drugi od dva preživjela, Đuro Seder i ja – veli. Matko Meštrović bio je jedan od osnivača i glavnih teoretičara Novih tendencija uz imena kao što su Božo Bek, Dimitrije Bašičević, Radoslav Putar, Boris Kelemen, Ivan Picelj, Vjenceslav Richter, Zdenka Munk. To izvanredno umjetničko događanje koje je Zagreb učinilo umjetničkim središtem velikog dijela svijeta počelo je izvanserijske 1961. Njegovale su se ideje konstruktivizma, Bauhausa i industrijska estetika, isticala važnost socijalizacije umjetnosti, timskog rada i znanosti. Pitam ga koja imena pamti.

– To je bila živa komunikacija. Jedna od prvih i najznačajnijih grupacija iz 60-ih, Gruppo N u Padovi, svoje je publikacije znala datirati ‘poslije Meštrovićeva dolaska u Padovu’. To nisu bili formalni kontakti, nego zaista prisni, društveni i intelektualni kontakti. To se odvijalo otprilike ovako: idem noćnim vlakom do Venecije pa onda u Padovu, ostanem do večernjega vlaka za Milano, u Milanu razvijem ili provjerim neke teze, teme koje smo diskutirali u Padovi da čujem što o tome misli tamošnja jedna, dvije ili tri grupacije, od Piera Manzonija do kasnije grupe MID, koja je još živa barem s neumornim Antoniom Barreseom. Onda je nastavak bio do Basela, sve o vlastitome trošku, neću zaboraviti autobus na koji me Enzo Mari otpratio, da mi je dao 200 lira. Nastavak je bio kod Groupe de recherche d’art visuel u Parizu, najbrojnije i najsloženije grupe po sastavu, od Francuza, Vasarelyjeva sina Yvarala, dakle polumađara, sve do Latinoamerikanaca ili Španjolaca – sjeća se Meštrović dodajući kako mu je najznačajniji susret bio s diplomcem prve generacije glasovite Ulmske škole, Brazilcem Almirom Mavignierom 1960. poslije Bijenala u Veneciji kad mu je on pokazao svoje plakate, fascinantne za Meštrovićevo gledanje na tu granu likovnog djelovanja. Meštrović je 1968. održao u Bordeauxu na godišnjoj skupštini međunarodne udruge likovnih kritičara AICA izlaganje koje je predsjedajući Giulio Carlo Argan ocijenio kao marksističko. Javnim prostorom provlači se interpretacija da je to rekao zato što je dolazio iz Jugoslavije. Pitam ga je li to točno.

– Ne, ne, ali mogu vam pojasniti. To je za mene najznačajnija godina. Još sam bio u Centru za industrijsko oblikovanje. Radoslav Putar, koji me primio na prijemnom ispitu 1952., koji je kao član AICA-e bio na kongresu u Vancouveru, po povratku mi je poklonio knjigu Marshalla McLuhana “Understanding Media”. Čitao sam je, a u isti mah došla je obavijest da se generalna skupština održava u Bordeauxu u listopadu te 1968. Učinilo mi se da bi zagrebačka televizija trebala biti zainteresirana za to. Otišao sam do Ive Bojanića da mu to kažem, a on je rekao “Idi!” Tako sam se našao u Bordeauxu. Tema je bila umjetnost i televizija. Dakle, izravno se njega kao direktora televizije to ticalo. Oslonio sam se na McLuhanovu knjigu. Na francuskom sam napisao tekst i poslao ga, ali stigao sam tamo tek kasno navečer dan prije početka. Naspavao sam se i došao sam na vrijeme na početak konferencije koju je vodio Giulio Carlo Argan. On otvara skupštinu, predlaže izmjenu dnevnog reda i poziva mene da pročitam svoj prilog. Bio je dobro primljen, vraćam se na svoje mjesto u dvorani i čujem njegov komentar: ‘Imali ste prilike čuti što je autentični marksistički pristup ovom pitanju’. Nisam se mogao načuditi, nikad nisam bio osviješteni marksist, u onom smislu kako se konvencionalno naziva nešto što je ostalo od djelovanja raznih snaga koje su se pozivale na to ime, ali Argan je bio autentični ljevičar, čak i gradonačelnik Rima na listi Komunističke partije Italije. Dakle, ne stoji tumačenje da je Argan upotrijebio tu kvalifikaciju samo zato što sam bio iz Jugoslavije, nego je prepoznao zanimljivo, ili ispravno tumačenje teme koja je bila na dnevnom redu generalne skupštine – priča Meštrović. Kasnije je ipak čitao Marxa i 1983. objavio knjigu “Svijet, svijest i zavisnost” koja se koristi pročitavanjem bitnih, relevantnih pitanja iz aktualnog doživljaja Marxove ideje. Pitam ga pokazuju li sve veća nejednakost i sve češće i dublje krize kapitalizma da je Marx u mnogočemu bio u pravu. Na žalost, to se ne vidi kod nas, kaže.

– Ja sam srećom naišao na francusku grupaciju koja se bavi oživljavanjem kritike krivog tumačenja Marxa. I pročitao sam razgovor s Pikettyjem objavljen u Večernjem listu. Vi ste također mogli zamijetiti što je ključno u tim krivim tumačenjima, a ta grupacija ta tumačenja naziva krnji Marx. Piketty je napravio golemu evidenciju dubine i širine svjetske nepravde s obzirom na bogate i siromašne, ali ključnu stvar, pitanje vrijednosti, nije dotakao. Nije vrijednost bogatstvo, ni kapital, vrijednost je u najelementarnijem smislu rad, imenovan ili upotrijebljen za stvaranje vrijednosti, koji se zapravo izgubio. Ali, najdublji moment je u tome da je izvor vrijednosti iz rada presahnuo ili će presahnuti. Onda se kapital javlja kao samovrijednost. Tu je ključ tumačenja financijalizacije, što je proces koji Piketty nije ni uočio ni uvažio. To se ne može riješiti poreznom politikom – analizira.

Zanima me što je mislio kad je u jednom intervjuu rekao da ne postoji antropocen, nego kapitalocen.

– Od početka industrijske epohe dešava se novo razdoblje koje se označuje djelovanjem čovjeka na svijet, ne svijeta na čovjeka. To se naziva antropocenom. Ja nisam stručnjak da bih mogao pobliže objasniti kako se to znanstveno izvodi, ali korekcija kritike takvoga promišljanja bila bi – da je čovjek kriv za ove nedaće svijeta nađeno je rješenje u, po mojem uvjerenju, istinitoj ili ispravnoj konstataciji: ne određuje danas čovjek kapital, nego kapital određuje čovjeka i svijet. Prema tome, to je kapitalocen, a ne antropocen – pojašnjava. Već i zbog spominjanja Marxa jasno je da Meštrović ne pati od tipične hrvatske sociopolitičke amnezije. Ne skriva detalje svoje biografije, od odlazaka na omladinske radne akcije u mladosti do toga da mu se prijetilo otkazom i u bivšem režimu. Njegov je otkaz na Radio Zagrebu tražio Andrija Štampar, ondašnji predsjednik JAZU, a ostao je bez posla kao ravnatelj Zavoda za kulturu Hrvatske 1992. jer je navodno do Tuđmanovih ušiju došlo da je “ordinarni šuvarovac”. Kako se to dogodilo?

– Akademijom u poslijeratnom razdoblju 50-ih neki su se koristili na neprimjeren način, samodržački i beskrupulozno. To bi bila duga priča, ali samo ću navesti da jedan prikaz izložbe jedne moćne grupacije oko majstorske radionice može rezultirati time da Andrija Štampar zove generalnog direktora Radio-televizije Zagreb da tome novinaru dade otkaz. Zrelost ljudi koji su tada vodili tu kuću bila je barijera da se ta direktiva ostvari. Preživio sam – kazat će. A otkaz 1992.?

Danas ne mogu shvatiti koje su to teške godine bile, kaže Meštrović.

– Pripremala se monetarna reforma i komisije su iznosile prve nacrte. Dobio sam obavijest od Vlade da sam imenovan u stručni žiri za izradu hrvatskih novčanica. U žiriju su još bili direktor Leksikografskog zavoda Dalibor Brozović, predsjednik komisije za monetarnu reformu Marijan Hanžeković, Vera Pintarić Horvat i Feđa Vukić. Na prvoj sjednici pokazali su nam radove, prijedloge pet-šest slikara, koji su bili zgodni, ali nisu imali veze s oblikovanjem novca koji je najteži zadatak s obzirom na sigurnost i druge aspekte. U zaključku smo savjetovali da se zahvali tim slikarima i da se stručno formulira program i zadatak za dizajn novca. Zadržali smo dva autora, jedan je bio Miroslav Šutej, a drugi Boris Ljubičić. Oni su imali neke ozbiljnije šanse, s time da je Šutej već sve imao izvedeno, u prvi mah nismo mogli dokučiti kako, kojim sredstvima, ali njegov je rad bio opterećen folklorističkim ukrasima. Ljubičić je napravio i dobavio dokumentaciju o najuspješnijim uzorcima takvog zadatka u Švicarskoj i neke svoje zamisli koje ni približno nisu bile definirane. Zaključak je da tri mjeseca damo jednome i drugome da po sugestijama razviju svoje prijedloge – sjeća se Meštrović dodajući kako je u listopadu sazvana sjednica komisije na kojoj je žiri trebao odlučiti.

– Ja sam došao prvi u zgradu, htio sam ući u dvoranu gdje su se i prije odvijale takve konzultacije s ljudima koji su zastupali guvernera. Uđem u tu dvoranu i vidim Veru Pintarić Horvat kako razgovara s dva starija uglednika koje sam spomenuo. Nisu me zamijetili, zatvorio sam vrata za sobom i krenuo niz stube, razmišljajući “ovo je nevjerojatno, da se ta osoba nikad nije pojavila, nikad nije ni s kim od nas razgovarala”! No, na dnu stubišta ipak sam zastao i vratio se natrag i sjeo ispred dvorane čekajući da netko dođe. Došli su i Šutej i Ljubičić, ali nitko od ove druge trojice. Vera je izašla kroz neka druga vrata, a oni nisu izlazili iz dvorane pa smo pokucali i ušli i vidjeli sasvim drugo raspoloženje na licima te dvojice već starijih osoba. Veri ni traga. Tad se trebalo odlučiti između jednog i drugog prijedloga. Nije to dugo trajalo. Valjda su već imali odluku. Feđa Vukić i ja zagovarali smo Ljubičića priznajući i to da je Šutej učinio veliki napredak i da bi i on mogao biti prihvatljiv. Druga dvojica odlučno su zagovarala Šutejevo rješenje, i ne objašnjavajući zašto nema petog člana, sugerirali meni i Feđi da damo izdvojeno mišljenje, što smo mi svaki za sebe učinili. Ali nakon par dana zove me tajnica u Zavodu, s kolegija, da dođem k njoj u sobu, i onda ne kaže ništa nego sjeda, a meni daje bijelu kuvertu. Tamo piše razrješenje dužnosti direktora bez ikakva obrazloženja – otkriva nam. Pitam je li istina da je njegov otkaz inicirao Franjo Tuđman.

– Nije baš tako – kaže Meštrović.

– Franjo Tuđman reagirao je na izvještaj direktora Leksikografskog zavoda koji je preporučujući drugo, Šutejevo rješenje, dodao mene kao člana, da sam na čelu jedne republičke ustanove koju vodi, dakle, jedan ‘šuvarovac’. Pitao sam Zidića što on zna o tome. Rekao mi je da je on kao član monetarne komisije koja je imala osam članova, bio jedini od te osmorice koji je zagovarao Ljubičića te dodao: ‘Nisam znao da ti nisi u dobrim odnosima s Verom Pintarić’ – veli. Tko je to smislio Šuvara zaključio sam iz jednog drugog događaja. Gospodinu Prosperovu Novaku, pomoćniku ministra Pavletića, svidio se prostor u neboderu i želio je maknuti Zavod. Kod njega su se održavali zajednički kolegiji sličnih ustanova, kao što je Zavod za kulturu, restauratorski zavod za zaštitu spomenika itd. Jednom se desilo da se, prije nego što je započeo sastanak, a nakon što je pozdravio sve, obratio meni: ‘A vi, gospodine, idite u Zavod i recite svojim suradnicima da se Zavod ukida’. Zavod se ukida?! Otišao sam do Pavletića da ga pitam što se zbiva. ‘Slušajte, rat je, trebamo novac za topove’ itd. Bio je neuvjerljiv. Potom sam nazvao Žarka Domljana, koji mi je bio prijatelj još iz studentskih dana, prvi smo 1955. išli autostopom u Italiju, a i surađivali smo oko mog djelovanja u Europskom vijeću za kulturu. Žarko je tada bio predsjednik Sabora. Još dan prije na dnevnom redu Vlade bilo je ukidanje Zavoda, a sutradan više nije bilo. Ali, Prosperov mi je ubrzo najavio da se do jeseni pobrinem za novo radno mjesto. Neki kolege su mi savjetovali da se raspitam na matičnom fakultetu. Posve naivno nazvao sam Veru za mišljenje. Odgovorila mi je: ‘Vi nemate doktorat, doktorat vam je darovao Šuvar!’ – i spustila slušalicu – prisjeća se. Šest mjeseci bio je bez posla. Jednog dana naišao je na kolegu Zvonka Baletića koji je upravo bio imenovan za direktora Ekonomskog instituta. Znali su se od ranih 70-ih kad je Meštrovića generalni direktor RTV Zagreb poslao da se pobrine o mogućnosti školovanja novinara na Fakultetu političkih znanosti. Baletić je bio maknut s fakulteta zbog Hrvatskog proljeća, a onda dvadesetak godina kasnije ponudio je Meštroviću savjetničko mjesto. – Tek godinu ili dvije nakon toga Zvonko mi je došao pa mi rekao da nije znao da imam zvanje znanstvenog savjetnika. ‘Kako ne, nemam jedno, imam dva’, rekao sam.

Poput mnogih priča iz života Matka Meštrovića, i ova je duga i ima odvojke i neočekivane obrate. Bilo je tu njegova manjka ambicija kad mu je profesor Prelog nakon izvanrednog doktorata ponudio napredovanje u znanstveno zvanje, kao i nikad objašnjenih zastoja u njegovu imenovanju na Filozofskom fakultetu. U svakom slučaju, kako je imao naslove znanstvenog savjetnika iz povijesnih i iz informacijskih znanosti, Baletić mu je predložio da vodi neki znanstveni projekt. Izabrao je temu Kulturni kapital i razvojna strategija Hrvatske. Okupio je pet-šest mladih ljudi s kojima je objavio zbornik “Kulturni kapital i tranzicija u Hrvatskoj”. Druga knjiga, “Globalizacija i njene refleksije u Hrvatskoj”, bila je još uspješnija. Postala je obvezna literatura na nekim studijima. Prevedena je na engleski. Newyorški izdavač tu je knjigu uzeo kao model kako će se skupiti znanje o tranziciji za druge zemlje jugoistočne Europe, od Turske do Slovenije. Nakon Hrvatske takvu knjigu objavile su Bugarska i Makedonija, a slovenska je bila u pripremi. U tom zborniku iz 2002. Meštrović upozorava na kancerogeni rast financijskog kapitala. Pitam ga je li globalizacija samo loša.

– Globalizacija je imala pozitivne civilizacijske utjecaje, ali nastala je iz činjenice da je trebalo proširiti tržište. Međutim, ako ste slušali Trumpa, za radnika u SAD-u posljedice su negativne, Trump je reakcionarno reagirao: ‘Ukrali su nam našu proizvodnju, naši radnici izgubili su radna mjesta’. Danas se bolje shvaća ta situacija: ne može trajno jedna strana biti dominantna, a da sama zbog svoje dominacije ne oslabi – kaže Meštrović.

Na kraju, dizajn. Nemoguće je sažeti sve što je Meštrović rekao, napisao, organizirao i podučavao o dizajnu. Bira rečenice. Sjeti se anegdote.

– Neću zaboraviti, pratio sam ministra Malezije, Castrova ministra i neke druge na velikoj konferenciji nesvrstanih zemalja u Sarajevu krajem 70-ih. S gospodinom iz Malezije išao sam na aerodrom. Pitao me: ‘Dobro, kako razvijati društvo?”. U jednom momentu bio sam upotrijebio rečenicu “How to design society”. On se malo povukao: pa da, da, složio se. Tko i kako zamišlja i čime ostvaruje neko društvo, to nije stvar samo konkretne povijesne perspektive nego još više i utopijskog doprinosa. Eto, to je moje poimanje dizajna – poručuje.