Način na koji je točno prije 30 godina (9. XI. 1989.) u miru srušen Berlinski zid i kako je bez novoga svjetskoga rata riješena agonija komunizma, spada u sretne povijesne događaje kad se okolnosti smiluju ljudima i poštede ih većih žrtava. Sa Zidom je pao i poredak stvoren u ratu koji je gotovo pola stoljeća dijelio Europu po dvije snažne crte, ideološkoj i vojnoj, a da nije izazvao posebnu tektoniku, svojstvenu velikim promjenama. Istok i Zapad, ideološki protivnici, ako ne i neprijatelji, od rata su se gledali preko nišana, naoružani do zuba da su mogli uništiti i sebe, ne samo protivnika. A nitko nije potegao oružje! Je li Zapad dobio „hladni rat“ jazzom, Beatlesima, Coca-Colom i golim grudima, kako dokazuje filozof Regis Debray? Ili je Istok morao priznati da financijski nije u stanju izdržati konkurenciju i da više ne može kažnjavati vlastiti narod da živi „s pogrešne strane željezne zavjese“?
Kapitalizam je pobijedio bez borbe; komunistički blok, iscrpljen trkom u naoružanju i utakmicom oko ljudskih prava, oslabljen unutrašnjim proturječnostima i nezadovoljstvom „masa“, nije više imao snage napadati vlastiti narod, što je redovno činio kad je bio ugrožen. Predigra u demokratsku revoluciju u Europi izvedena je (ne)očekivano mirno, nenasilno, ako netko neće računati da je toga puta sila bila na strani nenaoružanog naroda. Imao je pobunjeni puk, istina, jedno moćno oružje: želju da živi slobodno. Kad je ranije, u Budimpešti i u Pragu, kretao za slobodom, ugroženi komunistički režim branio se tenkovima; u Berlinu je bio ideološki razoružan, politički zbunjen, a moralno oslabljen da ni praćku nije potegnuo. Ostatke Zida čuvao je kao relikvije. Povijesne su okolnosti presudile da betonski zid padne bez krvi i bez suza.
Umirući imperij
Čak i bez posebnih napora. Rušenje amblematskog zida predstavljalo je generalnu probu za skori pad komunizma u Srednjoj i Istočnoj Europi. Da se Ceaușescu nije opirao – znajući vjerojatno i sam kako je vladao s pomoću zloglasne Securitate i što ga može čekati kad izgubi diktatorske ovlasti – operacija rušenja komunističkih despocija prošla bi demokratski korektno. Mora da je i u Moskvi prevladala procjena, ako još nije bila riječ o novoj svijesti, da se vojska više ne može slati na vlastiti narod. Imao je i Mihail Gorbačov silu na raspolaganju; da je postupio kao Nikita Hruščov, ili Leonid Brežnjev u sličnim prilikama, vjerojatno bi izazvao dramatičnije, ako ne i tragičnije, posljedice, za sve, ne samo za Ruse.
Narod je osjetio svoje vrijeme. Bilo je dovoljno sile da umirući imperij izazove novu nesreću. A u osjećaju nemoći, najlakše je silu pozivati u pomoć, što ni Gorbačov ni Boris Jeljcin poslije njega nisu prakticirali. Na Istoku je toga puta prevladala mudrost, ili realizam, da se totalitarni sistem ne može više spašavati. I Zapad je bio dovoljno strpljiv, da ne izaziva vraga kad se sve može riješiti bez njega, nije slavio pobjedu prije kraja igre. Jer, nešto se i Ruse moralo pitati, iako su padali na koljena; oni su bili jedan od jamaca europskoga poretka koji se rušio s padom komunizma.
Poslije svih neuspjeha da pokaže svoj emancipatorski potencijal za radničku klasu, komunizam nije imao potrebnu mobilizacijsku moć da zaustavi mase da se ne okreću protiv njega: nije ispunio ni jedno od velikih obećanja, ni o slobodi, koju je prvu pogazio, ni o jednakosti, s kojom je osvajao (i varao) mase, ni o boljem životu, s kojim se do kraja kompromitirao. Povukao se milom da se ne bi morao povlačiti silom. Zemlja koja je bila (naj)manje rigidna platila je najveću cijenu. Ali u Jugoslaviji se sukob nije toliko razvijao oko komunizma; raspao bi se on sam od sebe, kao i drugdje, da sukob između „drugova“ nije prestao u sukob između nacija.
Slobodan Milošević je i biografijom i duhom bio tipični boljševik koji je za političke potrebe nastupao u vatrenom nacionalističkom kostimu; Milan Kučan bio je komunist berlingerovskoga tipa, Slovenac i Europejac u istoj osobi; Franjo Tuđman, kao komunistički disident, posvetio se rješenju „hrvatskoga pitanja“; Alija Izetbegović u taj užareni lonac ubacivao je nešto od bošnjačkoga začina. Slom komunizma digao je poklopac s toga višenacionalnog lonca. Dogovor je postao nemoguć zato što u Beogradu nije bilo Václava Havela da moderira odnose među nacijama, koje su osjećale svoje vrijeme.
U Pragu je, nakon Baršunaste revolucije, autentični intelektualac u ulozi novoga predsjednika već angažirao Roberta Badintera da piše ustav demokratske države kad je zapazio kod Slovaka težnju za osamostaljenjem. Umjesto da šalje vojsku na Bratislavu, Havel je organizirao mirni razlaz dvaju naroda. Sam je priznao da Česi i Slovaci nikad nisu živjeli u većem skladu nego što žive otkad imaju svoje države. U Čehoslovačkoj je došlo do razlaza, kojim je ravnao razumni Václav Havel; u Jugoslaviji do raspada, koji je izazivao politički ratoborni a intelektualno krajnje sirovi Slobodan Milošević. Zato nove države u nekadašnjoj jugoslavenskoj federaciji nisu radikalno raščistile s komunizmom; raščišćavale su međusobne odnose, i to na najgori mogući način, agresijom i ratom. I do danas ih nisu raščistile. Mrtvi zapovijedaju živima.
Složeni Sovjetski Savez, s tragičnim iskustvima milijunskih ratnih žrtava i žrtava gulaga, raspao se lakše nego što se moglo pretpostaviti dok su tenkovi pucali na Dumu kao nekadašnje topovnjače na Zimski dvorac. Revolucija bi bila sahranjena da se Lenjinov sarkofag makne s Crvenoga trga i da prvi komunistički diktator ne bude posljednji heroj komunizma. Vladimiru Putinu treba takvo susjedstvo da ne zaboravi odakle dolazi. Veličina ruske nacije je, među ostalim, u njenim velikim misterijama, ne samo velikim ličnostima. Kad je Gorbačov uključio zakržljalu sovjetsku memoriju u rješavanje problema komunističke ideologije i prakse, nije više ni Jeljcin mogao natrag, da je i htio. Led se više nije mogao vraćati u novi hladnjak. Na pobunu nomenklature, kojoj je u komunizmu bilo (jedinoj) dobro, nije pokretač „glasnosti“ pokretao generale, da ne bi mačka (po)vukao za rep; skoro su razjareni generalski mačori ugrizli njega, a da nisu zaustavili Povijest: gazeći preko poretka iz Drugog svjetskog rata, gurala je pred sobom i sovjetski imperij. Pred naletom „nove povijesti“ nisu u Moskvi službeno bile izvješene bijele zastave, ali nije bilo više ni crvenih da se s njima i pod njima kreće u obranu SSSR-a i statusa quo u Europi.
Nahrupili na granicu
Čudna je dijalektika zavladala u to prevratničko vrijeme: Sovjetski je Savez rušio komunizam, a komunizam je rušio Sovjetski Savez! Poslije stoljetne represije, totalitarni režim potpisivao je u Berlinu povijesni poraz, u istome gradu, ako takva simbolika išta znači, uz koji je vezan i početak kraja drugoga totalitarizma. Komunizam je mogao dati ruku, možda i presudnu, u pobjedi nad jednim zlom u Europi; nije više mogao spašavati sebe, kad je demokratska revolucija ugrozila i drugo totalitarno zlo. Komunizam, jednostavno, nije imao demokratskih potencijala da u Europi dočeka novo stoljeće.
Podijeljeni Berlin dijelio je dva svijeta. Blokovi su se susreli licem u lice, a da se nisu potukli, što bi, možda, učinili koju godinu ranije, dok je komunističko vodstvo vjerovalo da komunizam ima budućnost i da zavređuje da ga se brani, treba li i silom. Narod je izgubio iluzije, ako ih je ikad imao. Oni koji su nahrupili na granicu s istočne strane nisu bili nezaposleni; svi su u socijalizmu imali posao, ali za male plaće, dovoljne tek za preživljavanje. Oni koji su htjeli na zapadnu stranu, imali su i socijalno osiguranje, ali nisu bili zaštićeni od boleština, socijalnih i ideoloških, od kojih dotad nisu mogli pobjeći. Oni koji su tražili bolji život, imali su besplatno školovanje za svoju djecu, ali nisu znali što će im školovana djeca moći raditi. Oni koji su htjeli pobjeći s Istoka imali su i krov nad glavom, skromni, ako nisu bili povlašteni, ali nisu mogli biti sigurni da s vlastitom glavom mogu sami odlučivati.
Pred Zid, i kasnije na granicu, došli su i drugi ljudi kojima je bilo dosta represije: jedni, svi ustvari, koji nisu imali putovnice da mogu uživati slobodu kretanja, drugi koji nisu smjeli slobodno govoriti ni pisati ono što misle, treći koji su htjeli slobodno birati vlast, četvrti koji su htjeli slobodno ispovijedati, ili ne ispovijedati, svoju vjeru jer im je usko bilo carstvo zemaljsko. Društvo je, ukratko, bilo zrelo za promjene; država ih više nije mogla spriječiti. Da je pribjegla sili, ne bi našla rješenje; stvorila bi samo novi, još teži problem. Zato je Berlinski zid ispao mekši nego što se moglo misliti dok su se tamo Amerikanci i Rusi uzajamno motrili preko nišana. Hodočastio je tamo i John Kennedy da osobno blagoslovi podjelu koju su dvije velesile održavale dok je trajao „hladni rat“; s Berlinskim su zidom, ustvari, servisirale i hranile napetosti, tipične za tadašnje vrijeme ni rata ni mira.
Kradljivci slobode
Sam zid podignut je u vrijeme kad je Zapad bio na vrhuncu svojih „30 slavnih godina“, da je mogao zaoštravati konkurenciju između dva sistema koji su ušli u konfrontaciju čim su završili zajedničku borbu protiv nacizma. Ispada da je komunizam pobjeđivao u ratu, a da je gubio u miru. Prvi put je pobijedio u Rusiji na programu lažnoga mira, koji se kasnije pretvorio u permanentni rat protiv svojih građana, „unutrašnjih protivnika“; drugi put su, također poslije Velikog rata, pod svoju vlast podveli zemlje i narode iz okoline, kao ratni plijen, za zasluge u borbi protiv nacizma.
Poljaci, Česi, Mađari, Rumunji…, sanjali su u ratu da će se osloboditi fašizma (i vlastitoga), a u miru se probudili u komunizmu; ne na osnovu narodne volje, nego rezultata rata. Rusi su imali nesreću, kako je dokazivao William Butler Yeats, irski nobelovac (i političar), da se revolucija dogodila „u pogrešno vrijeme, na pogrešnim mjestu, u zaostaloj zemlji bez demokratskih tradicija“. Svaka revolucija ubija tuđe roditelje; ruska je jela i vlastitu djecu, ako su krivo pogledali na vlast. Suviše je raspravljati o tome bi li se komunizam razvijao u drugom pravcu da je Lenjin uspio spriječiti da ga naslijedi Staljin. Kao da bi Trocki bio bitno drukčiji? Ni Milovan Đilas nije mislio na demokraciju dok je Titova diktatura bila na vrhuncu!
Što je bilo spontano a što je moglo biti organizirano kod rušenja željezne zavjese, spada u male tajne toga prevratničkog vremena. Zapadu je odgovaralo da proširi zonu svoga utjecaja; Istok je prihvaćao da će i njemu biti bolje. Bilo je i ranije pokušaja da se slomi monolit; okolnosti tada nisu bile zrele, komunistički blok imao je potencijala da spriječi unutrašnju „kontrarevoluciju“: da u Budimpešti 1956. brutalnom vojnom silom spriječi demokratske aspiracije Mađara; da u Pragu 1968. tenkovima prekine slobodarske snove Čeha i Slovaka. I u Gdanjsku je 80-ih prijetio poljskim radnicima, ali nije slomio Lecha Wałęsu i njegov politički sindikat Solidarność, i zato što je demokratski Zapad stao otvorenije iza njih, što je i Katolička crkva podupirala njihovu borbu, i što su i komunističke vlasti – uz uobičajene metode hapšenja, zatvaranja i zaplašivanja – prihvatile na kraju da pregovaraju s radnicima, umjesto da pucaju na njih.
Papa Poljak znao je i iz osobnoga iskustva da je komunizam ubijao Boga u Čovjeku; zato je, ohrabrujući vjernike da se ne plaše, poticao njihovu borbu, ne samo za vjerske nego i za političke slobode. Nešto se moralo prelomiti u tome sistemu ideološkoga monolita i željezne vojne hijerarhije da u Berlinu padne bez ispaljenog metka! Znači da više nije vjerovao u silu, da je sumnjao u sebe.
Potvrdilo se da i „kradljivci slobode“ najlakše probiju sef u kome se nalazi najveće blago. Režim kome je trebao zid da spriječi svoje građane da slobodno odlaze na drugu stranu srušio se sam od sebe, da se ne bi (s)rušio s drastičnijim posljedicama. Da je kralj Lear živio nekoliko stoljeća kasnije, reklo bi se da je i on mislio na taj propali sistem kad je govorio: „Prokleta vremena kad šačica budala vodi trupe slijepaca.“
Nije komunizam jedini sistem koji odgovara Shakespeareovu opisu; bilo je i gorih od njega. A politika, čak i kad je normalna, ima u sebi nešto od takve podjele u kojoj elite, što reče jedan veliki pisac (M. Kovač), znadu biti gore od mase. Uostalom, i u Bibliji se za Kristove učenike kaže da su ovce. A poznato je da ovce ne spadaju među inteligentnija stvorenja.
Kad su u Moskvi, u centru organiziranog komunističkog bloka, počeli puhati novi vjetrovi „glasnosti“ i „perestrojke“, moglo se očekivati da će se na periferiji komunizma tresti režimi koji su bili u sovjetskoj zoni. Gdje je bila stacionirana Crvena armija, tamo nije mogla rasti nikakva demokracija; gdje je vladala ideološka platforma o „ograničenom suverenitetu“ nije bilo nikakve nade za narode koji su bili „unutra“ da će odlučivati o svojoj sudbini; gdje je na snazi bila zloglasna „diktatura proletarijata“, tamo nije bilo nikakvih uvjeta za slobodni politički život. Bez takve obrane, „narodne demokracije“ ne bi se održale toliko desetljeća, ne bi se, zapravo, ni pojavile na političkoj mapi Europe. Kad se taj sistem iscrpio unutrašnjim problemima, povijest je doživjela ubrzanje kakvo doživljava jednom u ljudskome životu, ili i rjeđe. Politika nije više mogla prodavati narodu rog za svijeću, obećavati bolji život, a proizvoditi siromaštvo; ideologija nije mogla dalje varati narod pjevajući mu o slobodi, a prepuštati ga u ruke ove ili one političke policije; vojska nije imala snage štititi poredak od vlastitoga naroda.
Ideološka i vojna sila nisu bile dovoljne da zaustave narod kad je došao do riječi i krenuo za slobodom. Samo nekoliko mjeseci prije nego što će pasti poredak koji je dijelio Europu, a ne samo Njemačku i njen bivši i budući glavni grad, Checkpoint Charlie bio je strogo čuvan, skoro hermetički zatvoren, da se iz zapadnog dijela grada u istočni nisu smjeli prenositi ni „kapitalističke“ novine, valjda u strahu od „imperijalističke propagande“. Ni igla nije mogla prijeći. Tamo su se dodirivale sve suprotnosti Zapada i Istoka: na samo nekoliko kilometara, koliko je duga bila berlinska granica, ili na nekoliko metara, gdje se odvijao strogo kontrolirani promet ljudi, koncentrirani su bili svi svjetski problemi tadašnjeg vremena. Amerikanci su držali jednu, a Rusi drugu stranu. Omraženi blokovi, ideološkoga i vojnog sistema ne samo betonskoga zida, padali su pred nevidljivom silom koju je emitirao narod koji je tražio slobodu. Nijemci su htjeli i nešto više od onoga što će tražiti Mađari, Česi, Slovaci ili Poljaci, ili Rumunji, poslije njih; ne samo da se oslobode od represije, da dobiju slobodu kretanja, slobodu govora i političkog izražavanja, Nijemci su tražili i ujedinjenje. Za zločine nacizma kažnjeni su Nijemci, tako što su stavljeni pod tutorstvo, a kažnjena je i Njemačka, tako što je bila podijeljena. Padom željezne zavjese Nijemci su dobili novu povijesnu priliku da žive zajedno i obvezu da nikad više ne ugroze svoje susjede.
Frustracije nisu izliječene
Nije još vrijeme da se podvlači konačna crta. Za komunizmom nitko ne žali; svi se ne raduju podjednako demokraciji. Kako je Václav Havel dobro vidio stvari, „u situaciji kad se nešto ruši, a ništa novo ne nastaje, brojni ljudi nalaze se u stanju unutrašnje praznine, čak i frustracije“. Praznine nisu ni do danas popunjene, frustracije nisu izliječene. Političari se opet otuđuju i izdižu iznad građana; nacije, vjere, domovine postaju važnije od pojedinca; ljudi bježe, neki od države, neki od politike. Jesu li oslobođeni građani previše očekivali kad traže azil u samoći, ili u ekstremima?
Demokracija se temelji na aktivnom pojedincu, solidarnom društvu i odgovornoj vlasti; jesu li se tranzicijske zemlje ukrcale u taj vlak? Ili su se oni aktivniji ukrcali u luksuzne odjeljke, a ostali sjeli na drvene klupe? Kapitalizam je u bivše komunističke države unio tržišni dinamizam, ali je raslojio društvo, toliko da osiromašeni slojevi prizivaju duhove prošlosti. Komunizam je pravednije dijelio siromaštvo nego što kapitalizam dijeli bogatstvo. Ako je 19. stoljeće u socijalnom pogledu obilježeno pojavom proletarijata, a 20. stoljeće usponom i padom radničke klase, stvara li 21. stoljeće masu sirotinje u bogatim društvima?
Govori li išta ozbiljna opomena povjesničara Marca Blocha: „Budućnost je prošlost koja počinje“?
Željezna zavjesa je štitila Jugu. Čim je pala, Juga je prodisala zapadne vrijednosti deviza, šlatkiša, nafte, Persila itd