'Javnost i mediji Todorića su unaprijed osudili na temelju plasiranih informacija'

Epitet najmoćnijeg hrvatskog odvjetnika, kako ga nerijetko tituliraju mediji, Čedo Prodanović zaradio je uspješnim zastupanjem najeksponiranijih optuženika u zemlji. Ivo Sanader, Zdravko Mamić, Milan Bandić i Marina Lovrić Merzel tek su neki od njegovih klijenata kojima se, kako se nagađa u javnosti, odnedavno pridružio i posrnuli gazda koncerna Agrokor – Ivica Todorić.

Gotovo istodobno s izvanrednim Vladinim povjerenikom Antom Ramljakom, u Cibonin toranj ušli su i istražitelji DORH-a koji češljaju opsežnu dokumentaciju tražeći moguće elemente za pokretanje istrage, a kako ni kreditori poput Sberbanka ne miruju, čini se da Todorić, angažirajući Prodanovića i njegovu poslovnu i životnu partnericu Jadranku Sloković, najcrnji scenarij ne želi dočekati nespreman. O toj, pa i drugim aktualnim društvenim i političkim temama, razgovaramo u njegovu uredu naslonjenom na Markov trg, pretrpanom fasciklima i registratorima, pokraj monitora s kojeg se naziru Jimmy Hendrix i njegova gitara.

Budući da su vas mediji već uočili u društvu članova obitelji Todorić, znači li to da ste formalno postali njegov odvjetnik, konkretno, branite li Ivicu Todorića?

Nemam ga od čega braniti kad postupka nema. Istina, između nas je bilo nekih neformalnih kontakata. Što će biti, vidjet ćemo.

Hoćete li ga braniti ako do sudskog postupka u konačnici ipak dođe?

Ako bi nas uopće angažirao, zašto ne, stoga što mi se čini da je lex Agrokor jedan egzemplaran slučaj u našoj legislativi, da se Todorića razvlastilo jednim zakonom koji je donesen za jednu tvrtku, ali iz čega će proizaći mnoge negativne posljedice.

Do koje ste mjere u ovom trenutku upoznati sa slučajem Agrokor?

Upoznat sam iz medija tako što gledam i slušam što se plasira, ali nisam siguran da je to istina. Iskustvo iz drugih predmeta uči me da se javnost na određeni način kondicionira informacijama, podacima pa i nekim elementima djela, odnosno dokazima onako kako to odgovara onome koji radi određene obrade ili priprema određene aktivnosti. U ovom slučaju to još uvijek nije Državno odvjetništvo, ali očito strani privremeni upravitelj i ljudi koji su u Vladi zaduženi za rješavanje tog problema plasiraju određene informacije u javnost. Jesu li točne ili nisu, ne znam, ali sam a priori skeptičan i ne vjerujem im unaprijed dok se sam u to ne uvjerim. Iskustvo iz predmeta Sanader i Bandić govori mi da se puno toga plasira u funkciji medijskog progona, a poslije se pokaže da nije ni točno, ni provjereno ni istinito.

Da se država nije umiješala u koncern i donijela lex Agrokor, mislite li da bi Todorić ponovno stao na noge i pronašao bolja rješenja za tvrtku?

Trenutačno imam premalo elemenata da bih sa sigurnošću zaključivao, ali činjenica je da se preko noći njega razvlastilo i da mu se nije dala šansa da se proba izvući sam. S druge strane vidjeli smo nedavno da je njemačka vlada spašavala privatnu aviokompaniju koja je ušla u probleme. Jasno je da se Vlada ne može nezainteresirano ponašati, odnosno odbiti pružiti pomoć samo zato što je Agrokor privatna kompanija, u situaciji kada je riječ o sudbini 50, 60 tisuća zaposlenih.

Istina, vi samo radite svoj posao, no ne brine li vas što ćete i vi, s obzirom na lošu reputaciju dojučerašnjeg vlasnika Agrokora, na neki način i na sebe preuzeti dio bijesa javnosti?

Ivica Todorić neće biti ni prvi ni zadnji koji se našao u nepovoljnim uvjetima stvorene atmosfere da je čovjek već kriv i točno je da se taj animozitet na neki način prenosi na odvjetnike, ali to su stvari zbog kojih mi postojimo i s njima se nosimo više ili manje uspješno. U svakom slučaju, s obzirom na dosadašnju praksu, nije to za nas ništa novo niti se mi toga posebno bojimo.

Stječe se dojam da čak i preferirate takve branjenike.

To nije točno jer mi ne biramo branjenike, nego oni nas, a sad zašto oni biraju baš nas... e, to je druga stvar.

Kako ste primili vijest da je vaš dojučerašnji branjenik Zdravko Mamić nastrijeljen dok je odavao počast pokojnom ocu?

Naravno da mi je žao, pa mi nismo neprijatelji. Prekid suradnje dogodio se zbog nekih okolnosti, njegova temperamenta s kojim se mi nismo željeli više nositi, ali ja ne mislim da je loš čovjek i nemam apsolutno ništa protiv njega. Naravno da smo mu nakon ranjavanja poslali poruku na koju je on i odgovorio.

Prije nekoliko dana sazvao je konferenciju za novinare na kojoj je komentirao i detalje optužnice. Nije li to pritisak na pravosuđe?

Načelno da, ali po meni je to apsolutno legitiman stav s obzirom na situaciju u kojoj se nalazi, da se njega godinama medijski rastače. Podaci koje je iznosio proistječu iz sudskog spisa, dakle on se samo brani adekvatno načinu na koji je napadnut. Istina, postavlja se pitanje stila. No, to je legitimno, s obzirom na činjenicu da se dokumenti iz nejavne istrage pojavljuju u javnosti, a tu nisu mogli doći po Duhu Svetom, nego ih je netko morao dati, a mogli su doći jedino iz pravosudnih krugova. Mamić na sve to sada može ili šutjeti ili pokušati parirati na svoj način, pogotovo ako smatra da neke stvari nisu točno prezentirane u javnosti ili su tek djelomično točne. Drugo je pitanje radi li to na najbolji način.

Većinu vremena u osječkoj sudnici, barem u dijelu koji je bio vidljiv u TV prilozima, proveli ste držeći se za glavu. Je li vas boljela od cirkusa koji vam je priredio?

Ma nije, očito imam neki “mot” da se dosta često hvatam za glavu, i kad treba i kad ne treba, nema tu neke simbolike. Možda tu neka podsvijest radi, ali poslije vidim na televiziji da to nekad radim i kad je u sudnici, da tako kažem, neutralno.

Dakle, vaš razlaz nije pravni manevar, odnosno režirana predstava kao što se u prvi mah moglo misliti?

To je besmisleno. Pa ne bismo se mi tome izlagali, to je jedna izrazito nelagodna situacija koju si sigurno ne bismo sami priuštili.

Biste li se i pod kojim uvjetima vratili braniti Mamića?

Neke su stvari došle kraju i onda bi to bilo razvlačenje neke žvake koja nema smisla. Time ja njega kao čovjeka apsolutno ne dovodim u pitanje, Mamić je bolji čovjek nego što sam sebe prikazuje u javnosti. Nismo bili prijatelji prije, no putem smo postali vrlo dobri poznanici. Bili smo više od odnosa odvjetnik – klijent, pogotovo Jadranka koja ga je branila desetak godina. Odnosi ne mogu ostati isti kad se na ovaj način naruše, a to je nedopustiv način na koji se prema nama, a i inače u sudnici, ponašao.

Smatrate li svojim uspjehom što Ivo Sanader, nakon godina sudskih postupaka, još nije pravomoćnom presudom proglašen krivim?

Ne bih to nazvao uspjehom jer onda ispada da je to plod nekih naših maestralnih aktivnosti. Ja mislim da je to rezultat činjenice da su neke stvari koje su determinirale odluku Državnog odvjetništva da ide u sudski postupak bile neprovjerene. Mislim da je postupak u odnosu na njega i s aspekta zaštite ljudskih prava, ali i s aspekta samog zaključivanja, dakle donošenja odluke suda, bio pogrešan, što su Ustavni sud, odnosno Vrhovni sud u drugom predmetu na određeni način akceptirali. Sada ćemo u ponovljenim postupcima vidjeti kako će to završiti.

Čini se da je Sanader vrlo angažiran i da je na neki način treći član tima. Koliko vam je od koristi?

Sanader je jedna od stranaka koje su vrlo zainteresiran za svoj postupak jer imate i onih koji vam sve prepuste u ruke i čekaju ishod. On je konstantno u toku samog odvijanja postupka, pomaže nam na određeni način, sigurno.

Vjerujete li da će pravomoćna presuda potvrditi njegovu nevinost?

Mi ne vjerujemo u način na koji je prema njemu postupano, naravno da imamo pozitivan stav i na određeni način pozitivnu projekciju, dapače, u nekim stvarima uvjereni smo da je on apsolutno u pravu. Pa opet, neka iskustva s pravosuđem takva su da ne možete biti nikada sigurni kako će postupak završiti.

Hoćete li mu, u slučaju pozitivnog scenarija za njega, sugerirati da tuži državu?

To je apsolutno njegova odluka, ali to je još na dugom štapu. Ali znajući njega, ja sam gotovo siguran da on neće pustiti da to samo tako prođe. Znajući njegov pristup, on neće dopustiti da stvari ostanu neraščišćene.

Do koje vas je mjere u radu ometao stav u javnosti prema kojoj je u startu bio kriv?

Ako zanemarimo to što ljudi ne znaju što podrazumijeva biti nečiji odvjetnik pa dovode u pitanje i moralnost vašeg angažmana postavljajući stvari tako da tu osobu koja je u javnosti već proglašena krivom nije “pristojno” braniti, puno je veći problem takav orkestrirani pritisak javnosti. DORH je godinama koristio tu metodu “artiljerijske pripreme” kroz medije, i to je silan pritisak na sud. I koliko god se kaže da je sud nezavisan, da sude profesionalci, oni sigurno ne mogu ostati imuni na takav pritisak. Koliko god se pojedinac trudio ostati izvan tog pritiska, negdje u podsvijesti zna da će, donese li povoljnu presudu za takvog okrivljenika, biti izložen javnosti kao moralno upitna osoba. Podsjećam da je Ustavni sud doživio silne napade kad je donio presudu koja je na neki način išla u korist Sanaderu, čak se konstruirala teorija o davanju mita, izmišljen je neki silan novac koji sam navodno ja nosio sucima Ustavnog suda. Zbog toga smo podigli tužbe i jedan je urednik tjednika već osuđen za tu klevetu. Sve se to, inače, ne radi stihijski, već promišljeno, to je koncept postupanja određenih krugova, i to nije situacija ugodna ni sudu ni nama. Propituju se i svjedoci koji su iskazivali nama u prilog. Posebno su pitanje određeni novinari koji su imali povlaštene informacije, koji su bili na dnevnoj vezi s Državnim odvjetništvom i dobivali dokumentaciju ne sagledavajući objektivno ono što im DORH servira.

Kako se uopće fokusirate na toliki broj predmeta? Kažu da to treba zahvaliti sistematičnosti gospođe Sloković.

Mi smo uigran tandem i svatko radi svoj dio posla, ali sve radimo zajedno. No, preuzimanje ovako velikih poslova reflektira se tako da bitno manje možemo prihvatiti neke druge predmete.

Često se može čuti teza da se sudski procesi protiv Milana Bandića vade iz ladica kada ga se želi politički diskreditirati. Slažete li se s tom tezom?

Istina, u odnosu na Bandića, sudeći po odabranom tajmingu optuženja, instrumentaliziraju se postupci u cilju njegova eliminiranja kao političkog protivnika, što se može reći i za Sanadera jer se na njega krenulo kada se izjasnio da bi se mogao vratiti u HDZ.

Bi li se protiv Bandića i Sanadera vodili postupci da su ostali u strankama na vlasti?

To je stvar nagađanja, ali činjenica je da tajming nije slučajan i da se uvijek podudara s njihovom nepovoljnom pozicijom u političkoj hijerarhiji. Isto vrijedi i za Marinu Merzel. U času kad ju je trebalo eliminirati iz nekih političkih utakmica odjednom se pojavio postupak. Činjenica je da se ti postupci događaju nakon što oni siđu s vlasti, pa zaključite sami.

Koliko često branite besplatno i prema kojim kriterijima?

Iskreno, do 2000. više sam radio “pro bono” nego što sam naplaćivao, što ne znači da sam sada lošiji čovjek, nego jednostavno ne stignem i, na kraju krajeva, ne možete braniti čovjeka besplatno na štetu čovjeka koji vas plaća. Danas radim na slučajevima koji su opsežni i komplicirani, ali i sada se dogodi da mi dođe netko tko nema sredstava pa, kad vidim da je u vrlo nezgodnoj situaciji, a uz to me na neki način intrigira slučaj, sigurno ću ga uzeti.

Kako to da ste se odlučili podržati stranku Nova ljevica?

Pružio sam im moralnu podršku, no nisam se aktivirao u stranci. Ne vidim se nigdje u političkom životu, ranije sam se dosta angažirao u organizacijama za zaštitu ljudskih prava, i to u vrijeme kada je to po meni bilo vrlo nužno, 90-ih. Činilo mi se da treba dati podršku nekim ljudima u Novoj ljevici koje jako cijenim, poput Nadežde Čačinović, Rade Borić i Zorana Pusića. Predsjednika stranke Dragana Markovinu ne poznajem, ali mi se sviđalo što radi. Zanemarimo sada ikonografiju i neke njihove radikalne stavove, u to ne ulazim, ali čini mi se da je, u ovoj društvenoj situaciji u kojoj SDP zapravo ne postoji kao relevantna oporba, već se isključivo bavi sobom, dobro da se, prema onoj “neka cvjeta tisuću cvjetova”, pojave ljudi od moralnog kredibiliteta i neupitne vjerodostojnosti spremni bez posebnih sitnih privatnih interesa popraviti stanje u društvu. Ne kreiram njihovu politiku i ne podržavam svaki njihov postupak, ali i dalje imaju moju potporu.

Mnogi se čude što vi kao ljevičar i borac za ljudska prava branite ljude drukčijeg političkog usmjerenja.

Naravno, kao što i liječnik operira nekog tko nije u njegovoj stranci. Istina, privatno i intimno, oni mi nisu jednako simpatični, ali nismo ovdje da prodajemo simpatije, nego neko svoje znanje i stručnu pomoć.

Poznato je da ste 90-ih odustali od dužnosti tužitelja jer niste bili po mjeri tadašnjeg HDZ-a. Osjećate li satisfakciju što vam se danas i najmoćniji HDZ-ovci obraćaju za pomoć?

Samo jedan ispravak, nisam odustao, nego su me izbacili, potjerali, ja sam smijenjen, ja sam u novinama pročitao da više nisam tužitelj i nisam bio jedini. Bilo je to relativno ružno, mi smo razriješeni po političkom principu. Možda je posrijedi bila i nacionalna komponenta, ali ne mogu tvrditi jer su smijenjeni i neki drugi. Da kukam nakon svega što se tragično dogodilo ovoj zemlji, bilo bi neumjesno. Naravno, bio bih licemjeran da kažem da zbog toga ne osjećam satisfakciju, pogotovo kad su me otpustili uz rečenicu da sam bio zaposlen po političkom ključu, da sam bio podoban i nesposoban.

Slažete li se s percepcijom najvećeg dijela javnosti prema kojoj građani nemaju povjerenja u pravosuđe?

Ja se s vama mogu složiti jer ne vidim ni zašto bi ga imali kad sustav ne valja. Da bi odgovor bio kompletan, odgovore na ovakvo stanje u pravosuđu treba potražiti još od 90-ih kada je ono devastirano, kad je 2000 ljudi otišlo iz pravosuđa, što je luksuz koji si zemlja od četiri milijuna stanovnika nije smjela dopustiti. Način na koji su se u to vrijeme birali suci i odakle su sve dolazili nisu imali veze s pravim kriterijima i taj se ceh dugo plaćao. Danas se situacija polako sanira, sada polako dolazimo do ljudi koji znaju svoj posao i rade ga pošteno, ali još uvijek se osjećaju posljedice.

Koliko ste se puta kao pravnik sudarili s politikom koja utječe na pravosuđe i je li trodioba vlasti uistinu utopija?

S jedne strane možemo govoriti o problemu trodiobe vlasti jer još uvijek postoji utjecaj na pravosuđe, bilo izravno politički bilo neizravno stvaranjem društvene atmosfere, no pravosuđe nije ni bolje ni gore, nego opće stanje u društvu. Kad govorimo o trodiobi vlasti, moramo reći da je pravosuđe trenutačno vrlo autonomno i vrlo samostalno, da funkcionira na temelju zakona koji mu u bitnom osiguravaju potpunu nezavisnost. Vrlo je mala mogućnost izravnog utjecaja na pravosuđe. Suce biraju suci. Nema više utjecaja parlamenta, istina, može se politički utjecati na izbor predsjednika Vrhovnog i Ustavnog suda, ali osnovni pravosudni kadar bira se unutar vlastitog kruga. Stoga su za stanje u pravosuđu sada najodgovorniji pravosudni djelatnici. Međutim, i dalje postoji problem neujednačenosti kriterija, arbitrarnost, a i udovoljavanje određenim interesnim grupama pri odabiru sudaca, što se naravno negativno odražava na stanje u cijelom pravosuđu.

Što mislite o privođenju mladića iz Umaga koji je viknuo “HDZ, lopovi”?

To je u današnje vrijeme nedopustivo. Pa što u parlamentu Ivan Pernar govori? Iste stvari pa ga nitko nije uhitio, što je i normalno. To je zatiranje slobode govora, mišljenja i iznošenja političkog stava koji inače nikoga ne ugrožava, osim što je neugodan za korifeje vlasti.

Čini li vam se da je nekoliko mjeseci dovoljno da se donese zakonodavni okvir vezan za obilježja totalitarnih sustava?

To je čisti smokvin list, licemjerje i odgađanje rješavanja problema. Danas je to jednostavno civilizacijsko, a ne pravno pitanje. Zar mi danas moramo zakonom regulirati da je ustaški pokret, čiji je dio bio i poklič “za dom spremni”, bio zločinački, da bismo onda, nakon brojnih i dugotrajnih sesija raznih povjerenstava, eventualno odlučili da se ustaški simboli ne smiju koristiti. To je po meni smiješno. To bi u uređenoj zemlji u kojoj vlast funkcionira trebalo biti opće mjesto i neki civilizacijski doseg, ali na žalost nije. To je bježanje od problema u društvu i podilaženje i davanje legitimacije raznim efemernim grupama jer se nema odlučnosti suočiti s tim problemom. Uostalom, i po važećoj legislativi te se pojave mogu prevenirati, odnosno sankcionirati.

Kad se spomene da je nedopustivo da se na ploči u Jasenovcu nalazi ustaški pozdrav, onda se, umjesto da se taj problem odmah riješi, kao alibi poteže i crvena zvijezda kao simbol još jednog totalitarnog sustava pa se traži i neko navodno rješenje za oba “problema”, što jednostavno znači da se prvi problem ne želi, odnosno ne usudi ga se razriješiti. To je sramotno. Zna se što je bio ustaški pokret, zna se tko je donosio rasne zakone i činio zločine. Isto se tako zna da je crvena zvijezda bila simbol partizanske borbe za oslobođenje ove zemlje. Naravno da ne želim opravdavati zločine u doba poslijeratnog komunizma, čiji je crvena zvijezda također bila simbol, ali u suštini su to dva različita sustava zasnovana na posve različitim idejama i društvenim vrijednostima i njih se jednostavno ne može izjednačavati.