Prvih dvadeset godina života provela je čitajući sve što joj je došlo pod ruku, na kraju i prevodeći američke pjesnike Sylviju Plath i Johna Updikea, užasavala se činovničkog života i rada od sedam do tri, pisala i sama i zanosila se literarnim ambicijama. Danas radi po cijele dane kako bi obranila najpoznatije optuženike u Hrvatskoj tako da slobodnog vremena, kaže, uopće nema. On je veliki ljubitelj jazza i filma, redovit na festivalu u Motovunu, dobar prijatelj s ljudima iz svijeta filma, s redateljem Rajkom Grlićem, primjerice. Iza nje je jedan brak iz kojeg ima sina Filipa, a iza njezina životnog i poslovnog partnera također jedan brak iz kojeg ima sina. Danas su najpoznatiji odvjetnički par u Hrvatskoj.
Zajedno daju više klijentima
Jadranka Sloković i Čedo Prodanović često su viđeni na mnogim kulturnim priredbama, a svako malo i na tv ekranima kad govore u interesu svojih klijenata. Samo popis najpoznatijih klijenata je impresivan: Rahim Ademi, Ivan Čermak, Ivo Sanader, Milan Bandić, Zdravko Mamić. Sloković je sama zastupala i Severinu u sporu s Milanom Popovićem o skrbništvu nad njihovim sinom, a proslavila se obranivši braću Kupreškić iz tzv. viteške skupine u Haagu. Prodanović je branio i Radimira Čačića.
Mnogi bi odvjetnički par Sloković-Prodanović uvrstili u top 5 najboljih hrvatskih odvjetnika, a poznavatelji ističu i kako njihovim angažiranjem klijenti dobivaju i par koji zajedno može dati puno više, jer se u svakom trenutku mogu konzultirati i tako postižu sinergijski učinak. Drugi vjeruju kako se međusobno nadopunjuju, ona je suptilnija, on prodorniji.
– Očito je da to dobro funkcionira – kažu oni koji ih poznaju. Ona se kloni brzih reakcija i lako komunicira s novinarima, na njemu je pak očito da su mu susreti s novinarima teški, ponekad je otresit, ali sve to disciplinirano odrađuje.
– Oboje su veliki estete – kaže njihov kolega Goran Mikuličić, jedan od odvjetnika koji su potekli iz zagrebačkog državnog odvjetništva iz bivše države. Krajem sedamdesetih u javnom tužilaštvu, kako se tada zvalo, vladali su profesionalni kriteriji, više nije bilo moguće da se partijski šefovi, pa ni šefovi tužiteljstva, miješaju u predmete, ističu oni koji su tada tamo radili. Prodanović govori kako je to bilo vrijeme kad je pravosuđe počelo funkcionirati drukčije nego prije. I u mnogim drugim profesijama tada su prevladali profesionalni nad partijskim kriterijima, partijska je država popustila stegu i nastankom nove države mnogi su se, uzalud, ponadali da će sloboda i profesionalnost biti još veća.
– Mogli ste vratiti spis ako u njega niste vjerovali i zbog toga ne biste imali problema – rekla je Sloković gostujući kod Aleksandra Stankovića. Prodanović je u državnom odvjetništvu od 1976. godine, nekoliko godina nakon toga kao pripravnica primljena je i Sloković. – Bila je zgodna, tvrdoglava, pametna, zamijetili su je mnogi muški kolege – kaže Mikuličić.
Mlada je tužiteljica već bila udana, nosila je uz svoje i prezime po svom suprugu književniku Branislavu Glumcu. Glumcu, slavnom po romanu Zagrepčanka, Sloković je bila druga supruga. – Kad sam je upoznao, imala je 20-21 godinu, a ja 36-37. Bio sam u nekakvoj punoj mužjačkoj i intelektualnoj snazi, što ne znači da danas nisam isto punokrvan u obje snage, da se razumijemo. Ona je tada bolje od mene poznavala stranu literaturu, jer znala je jezike. Ona je meni otkrila Sylviju Plath i Johna Updikea kao pjesnika, dotad sam ga znao kao prozaista. Kad je bila trudna i nosila našeg sina Filipa, koji sada kod nje peče svoj odvjetnički i pripravnički zanat, ona je prevodila Plath, a ja sam napisao predgovor za knjigu koja je objavljena u Prosvjeti – ispričao je Glumac prije tri godine.
Nekako u vrijeme kad su se upoznali objavljena je i Zagrepčanka, bestseler koji su kritičari svrstali u tzv. prozu u trapericama. Glavni lik je Marijana, stvarna osoba, kako to kaže Glumac. – Zahvalan sam Marijani što mi je u toj fazi života dala, bukvalno, đonom u lice. Imala je 18 godina, a ja sam bio prvi put sretno razveden, raženjen čovjek od 28 godina. Ona je pobjegla od mame i došla živjeti k meni, iako me njena mama jako voljela. Tada nisam imao posrane hrabrosti da se njome oženim, jer sam izašao sav izranjavan i ožiljčen iz jednog braka, pa nisam htio uletjeti u drugi – ispričao je Glumac, koji je 2012. objavio i roman “Odmrznuto ljeto” u kojem je pripovjedačeva supruga odvjetnica koja, k tome, u romanu, pljune na ministra pravosuđa.
Pripovjedačeva supruga je, nema sumnje, Jadranka Sloković, pa tako Glumac očito putuje od jedne do druge svoje veze i u literaturi. – Svaki tjedan su joj znali podastrijeti što je o meni pisao Vjesnik, insinuacije i laži. Kad nikoga nije bilo, donosili su joj Vjesnik s podcrtanim mojim imenom – ispričao je Glumac o vremenu kad je Sloković još radila u tužiteljstvu bivše države. Sin iz braka Sloković-Glumac, Filip, danas u odvjetničkom uredu Sloković-Prodanović priprema pravosudni ispit. Tamo kao odvjetnik radi i nekoliko godina stariji Čedin sin Srđan. Odvjetnički par svoju je djecu, čini se, zarazio poslom u kojem sami briljiraju.
Jadranka i Čedo upoznali su se u tužiteljstvu početkom osamdesetih, oboje su tada već bili u braku, a njihovi kolege ne žele biti sasvim jasni kad je riječ o pitanju je li se simpatija rodila već tada, prije više od trideset godina. S njima je tada radio i Anto Nobilo. – Bila je to sjajna generacija, Goran Mikuličić, Milenko Umićević, Tihomir Rubeša, Jadranka Sloković, Čedo Prodanović. Prodanović je prije toga bio dobar rukometaš. Zajedno smo ponekad imali treninge, trčali smo, vježbali. Sjećam se da je Čedo znao na jednom treningu izgubiti tri kilograma – kaže Nobilo.
Koristili su tada policijsku sportsku dvoranu na Tuškancu, tamo su i trčali. – Čedo je oduvijek slovio za dobrog stručnjaka, on je čovjek koji zna i ima puno utakmica u nogama – kaže Nobilo.
Iz tužiteljstva početkom devedesetih odlaze oboje, on više silom, a ona jer se nije mogla pomiriti s duhom novog vremena koji je običaje i standarde zapravo vratio u šezdesete. Na čelu zagrebačkog tužiteljstva od 1987. godine bio je Prodanović, no već za nekoliko godina, osamostaljenjem Hrvatske i promjenom sustava, sve se mijenja. Prodanović je morao otići jer je bio ne samo član Saveza komunista, jer to su bili gotovo svi, nego je bila riječ i o nacionalnoj diskriminaciji.
– Nisam Srbin, nisam ni Hrvat, što da radim. Nemam nikakve nacionalne osjećaje, možda su mene moji roditelji partizani lišili nekog užasno uzvišenog osjećaja, ali ja ga nemam – objašnjavao je Prodanović, koji se brzo pomirio s tim da mora dalje i nije ostao zarobljen u zamci uloge žrtve.
– Kad je 90-ih došlo do velike promjene u pravosuđu, mi smo se u stvari vratili u šezdesete: kadrovska selekcija nikakva, po političkom ključu dolaze ljudi koji nemaju pojma, poslušni su, provode naloge politike koja se transferira putem rukovodilaca ustanova. Ljudi koji su držali do sebe jednostavno na taj način nisu mogli raditi – ispričao je Prodanović u intervjuu nekadašnjoj novinarki Večernjeg lista Tanji Tagirov za beogradski tjednik Vreme 2011. godine.
Pomogao mu Degen
Nakon odlaska iz tužiteljstva valjalo je preživjeti. U tome mu je pomogao najpoznatiji odvjetnik starije garde, Silvije Degen, koji je u socijalizmu branio ustaškog ministra Andriju Artukovića kad su ga Jugoslaviji izručile Sjedinjene Države, a očito je na slabijoj strani ostao i u novoj državi. Degen se tada šalio s Prodanovićem, neka više ne bude Čedo Prodanović nego Edo Prodan.
– Zaista mi je pomogao, iako smo prije toga bili samo u korektnim odnosima, ali ne i prijatelji. Ali, mnogi su me prijatelji ostavili, a on je pokazao kako je velik, nije bilo baš ugodno imati mene u kancelariji – ispričao je Prodanović o vremenu kad je i bez ikakva zakona provedena brutalna lustracija sudstva i državnog odvjetništva, pa su na sudu sudili suci koji su znali malo, ni tužitelji nisu bili bolji, samo su odvjetnici, koji su izbačeni ili otišli iz državnog odvjetništva ili sudova, bili na visokoj profesionalnoj razini.
Otresiti odvjetnik od 2002. godine u ljubavnoj je vezi s kolegicom koju je upoznao dvadesetak godina prije toga. No, kad su zajedno, Prodanović je sasvim drukčiji od javne slike, otkrivaju kolege. – Čedo je prema Jadranki nevjerojatno pažljiv, ljubazan, nježan, uviđavan. Kad bi se svi muškarci tako odnosili prema ženama, svijet bi bio idealan – kaže Mikuličić, koji je i danas u prijateljskim odnosima s njima. – Što me privuklo? Njena osobnost, šarm, inteligencija, smisao za humor. Naravno, tu je i fizička privlačnost, što nije nužno, ali je prisutno – opisao je Prodanović svoj odnos s partnericom, dodajući kako se znaju već godinama. – On je čovjek koji ima izgrađene stavove, kao osoba ima toplinu, a njegova inteligencija ima šarma – rekla je Sloković.
Velika jazz-kolekcija
Prodanović je cijelo vrijeme angažiran i u Hrvatskom pravnom centru, nevladinoj udruzi koja je odigrala veliku ulogu devedesetih godina, u vrijeme kad pravni kriteriji nisu bili previše važni. Poznat je kao ljevičar i liberal i pomalo ga je neobično čuti kad svoje klijente, uglavnom s druge strane političkog spektra, brani i tvrdnjama da je riječ o političkom procesu. – Za klijenta odvjetnik treba učiniti sve što misli da će mu koristiti, a njegovi privatni stavovi su nešto drugo – kaže Nobilo, dodajući da su javni istupi odvjetnika važni u takvim razvikanim slučajevima. U suprotnom javnost ostaje samo pod utjecajem jedne strane, tužiteljstva, a, kaže, ni suci ne mogu biti posve imuni od javnog raspoloženja, ono djeluje na sve koji sudjeluju u sudskom postupku.
Oboje odvjetnika veliki su borci za svoje klijente, a Sloković kaže i kako je njezina uvijek besprijekorna frizura također dio pripreme za borbu u sudnici, iako ona, za razliku od njega, ne pribjegava brzim i oštrim reakcijama.
– Ponekad i odvjetnici moraju biti bezobrazni – komentira Mikuličić. Kako god bilo, odvjetnički par često je na meti fotoreportera, uvijek dotjerani, besprijekorno odjeveni, poznati po razvijenom ukusu na mnogim poljima, od glazbe do literature i filma, pomalo i glamurozni, viđeni na otvaranjima festivala poput Dubrovačkog ljetnog festivala. Prodanović ima i veliku zbirku ploča i CD-a s jazz-glazbom, jako voli dobre dokumentarne filmove ili igrane iz vremena crnog vala.
Na film bi se ovaj par iz visokog zagrebačkog društva zaista moglo i smjestiti, jer ljubitelje filma njih dvoje podsjećaju na slavnog redatelja Alfreda Hitchcocka s njegovim glumicama, redom plavušama. Hitchcock se pojavljivao u svojim filmovima, u tzv. cameo ulogama, što može podsjetiti i na odvjetnički par, jer često Prodanović prepušta mikrofon Sloković, birajući sjenu za sebe. Samo, Hitchcockovih plavuša bilo je puno, a ovdje je samo jedna, već godinama. Možda bi se ovdje moglo primijeniti ono što je Platon govorio o razvoju u pedesetim godinama života, i Freudov kolega Carl Gustav Jung, koji je pisao o individuaciji, procesu koji dovodi do zrelosti u pedesetima, zrelosti koja uključuje i novi pristup i novo otkrivanje ljubavi koja se u mladim danima temelji uglavnom samo na hormonima i želji za potomstvom, a kasnija zrelost donosi i nov odnos prema filozofiji, duhovnosti pa i međuljudskim odnosima. Međutim, takav proces, kaže dr. Nikola Žuvela koji se intenzivno bavi Jungom, prođe samo pet posto ljudi, jer većina taj proces odbija, umjesto toga bježeći u potragu za mladošću, bježeći u nove veze, sve mlađe ljubavnice, sve brže automobile, i ne znajući od čega bježe i zašto ih svi vanjski trofeji više ne zadovoljavaju.
>>Evo što nakon ispitivanja kaže Mamićev odvjetnik Prodanović: 'Stvara se histerična atmosfera'
>>Sloković: Ovo je politički postupak s ciljem eliminacije braće Mamić
Vladari sudnica? Ima samo jedan vladar a On se zove Bog i svima ce suditi pravedno