Ratne tragedije uvijek su strašne. Kada smo prije 25 godina svjedočili tragediji Vukovara, bili smo duboko šokirani. Kolone ljudi koje su izlazile iz grada postale su simbolom stradanja i izbjeglištva. Iako je ono što se dogodilo tim ljudima neopisivo, oni su u trenucima kada su napuštali svoje domove barem znali da idu k svojima, u drugi dio Hrvatske, negdje gdje će se netko pobrinuti da imaju barem krov nad glavom i svakodnevne obroke. Dvadeset pet godina kasnije opet se događa ista stvar, ali sada u Alepu.
Opet gledamo autobuse koji evakuiraju ljude iz grada koji je gotovo potpuno sravnjen sa zemljom. Opet gledamo uplakana dječja lica kroz zamagljene prozore autobusa koja nas beskrajno podsjećaju na našu Željku i njezin plavi kaputić. Iako bismo trebali osjećati olakšanje jer su po tom gradu prestale padati bombe i ljudi će se konačno spasiti od pogibije, u ovom slučaju moramo biti svjesni da ti ljudi, kojih bi moglo biti i do stotinu tisuća, idu u nepoznato.
Oni ne znaju gdje će završiti, kako će ih tretirati, hoće li se smrznuti na otvorenom i hoće li im itko pružiti zdjelicu tople juhe i komad kruha. Kako stvari trenutačno stoje, oni će se vrlo brzo naći u situaciji koja će možda biti bezizlaznija i puno opasnija od one u kojoj su bili do jučer. Nevolja je tim veća što se među civilima nalaze i pobunjenički borci, što bi sudbinu onih koji nemaju nikakve veze s borbama i ratovanjem moglo pretvoriti u pravi pakao. O tim civilima zapravo nitko previše i ne razmišlja, osim u trenucima kada ih vide kao potencijalni specijalni oblik ratovanja protiv onih koji se bore protiv Assada.
Činjenica je da sve one koji izlaze iz istočnog Alepa odvode prema zapadu, točnije prema Idlibu, jedinom sirijskom gradu, uz Raku, koji ne kontroliraju Assadove snage. To područje još uvijek drže neki islamski militanti koji su tu manje-više bili sigurni barem posljednje tri-četiri godine. Turska i Rusija dogovorile su se oko smjerova evakuacija, a u ovom slučaju upravo bi izbjeglice mogle poslužiti kao oružje za destabiliziranje islamista na tom području, što bi onda moglo voditi prema novom stradanju i pogibiji. Ovo područje moglo bi poslužiti i za svojevrsno „sortiranje“ tih ljudi, a oni koji su nedvojbeno civili, a ne pobunjenički borci, vjerojatno će dobiti dopuštenje da izađu iz te ratne zone i krenu na sjever prema području između pograničnih gradova Jarabulusa i Irfina, što je područje na koje je potkraj ljeta ušla turska vojska. Iako to izgleda kao poprilično sigurno mjesto za te izbjeglice, oni bi u Turskoj mogli poslužiti za stvaranje nekakve sigurnosne zone koja će spriječiti sirijske Kurde da uđu na taj teritorij, što je primarni turski interes. No ne treba zaboraviti da je zima i da ni na tom relativno sigurnom teritoriju nema smještaja za izbjeglice, što znači da to hoće li preživjeti ili ne ovisi o tome hoće li Rusija i Turska u to područje pustiti humanitarce. Prije 25 godina prognani Vukovarci imali su barem ono najosnovnije za preživljavanje. Okrutno je i strašno reći da su u usporedbi s onima koji izlaze iz istočnog Alepa imali puno sreće.