Inovativno gospodarstvo, razvoj poduzetništva, digitalna tranzicija, unapređenje zaštite okoliša, rast BDP-a... Onda još eventualno nešto oko smanjenja prireza i reorganizacije prometnog sustava. Svemu tome posvetit će se zdušno, obećaju redom zagrebački kandidati za gradonačelnika, a dok oni garantiraju, ostalima su upitnici iznad glava. Lijepe su to sve sintagme, znaju stanovnici metropole, ali što konkretno one znače, to bi možda odgovoriti mogao otprilike svaki deseti, a i taj bi vjerojatno nagađao.
Bit ćemo fer pa reći da su se neki od kandidata fokusirali i na specifičnije stvari pa najavili da će majke odgojiteljice dobiti ili posebne ili nikakve ugovore, da će se potruditi uskladiti semafore i izvan zelenog vala, sanirat će Jakuševac, prirez smanjiti na 15 posto, graditi tramvajske pruge do Španskog, Malešnice i zračne luke, vrtiće učiniti besplatnima, Holding u potpunosti reorganizirati i broj zaposlenih ili smanjiti ili sistematizirati, Imunološki zavod revitalizirati, a kvartove koji su sada “spavaonice” zelenilom i sadržajima pretvoriti u mjesta ugodnija za život.
Sve to, ali uglavnom ne crno na bijelo. Odnosno, bez programa, koji većina pretendenata na čelnu poziciju Zagreba mjesec dana prije izbora još uvijek nije predstavila.
Čast izuzecima, rekao bi narod, ali popisi dobrih želja koje se eventualno mogu pretvoriti u stvarnost već su odavno trebali biti dostupni ljudima na pregled. Zašto? Jer lokalni su izbori specifični. Osim što su osobni, pa će birači prije glasati za nekog tko im se sviđa nego za stranku iz koje dolazi, iako, naravno, i tu ima izuzetaka, zaokruživanje imena na listićima koje nam slijedi 16. svibnja uvelike će ovisiti o onome što kandidati kažu da će napraviti.
Komunalnim izborima lokalne zovu stručnjaci, i to s potpunim pravom, jer upravo na njima glasače ne zanima toliko je li netko lijevo, desno ili u sredini, važno im je hoće li se njihova ulica napokon asfaltirati, hoće li se i dalje buditi uz neugodne mirise odlagališta otpada, hoće li im u “špici” s posla na istoku grada do zapada na kojem žive trebati dva sata i hoće li im iz slavine, nakon nekoliko desetljeća bunara i cisterni, konačno poteći voda. Svjesni su toga neki od kandidata koji već mjesecima obilaze kvartove i tješe ljude svjetlijom budućnošću. Svjesni su i oni koji opozivaju odluke lokalnih stožera civilne zaštite, ne bi li si prigrabili koji politički bod, a usput obećavaju i da će Zagrepčanima “đir” sljemenskom žičarom biti besplatan.
Svjesni su i oni koji dolaze pred obnovljene škole da se pohvale kako su upravo oni zaslužni za renovaciju, a i oni koji rade projekte obnove tržnica, pa i cijelog glavnog grada nakon potresa, kao i oni koji su u startu obećali deniveliranje gradske željeznice i brigu o sportu. Ali kad su već Zagreb uzduž i poprijeko prehodali, možda je vrijeme da malo i sjednu. Napišu koju o onome što su vidjeli i naučili po metropoli. Jer krajnje je vrijeme da se i na papiru, na jednom mjestu, vidi za što se može, a i ne mora glasati.
Budimo realni, političari znaju da programi ne znače ništa. Ljudi danas samo igraju na kartu emocije i neki osobnih malih interesa. Ne samo da programi ne znače ništa nego i sudske presude i optužnice uskoka ne znače ništa. Možeš biti na sudu za 20 kriminalnih radnji i opet dobiti izbore ako si predložen od strane prave stranke.