Izgleda da se ratovi ovdje vode zbog mlijeka i mliječnim proizvoda, zbog laktoze i udjela masti u njima. Dobro je to znati. Svi oni poginuli, osakaćeni, protjerani, silovani zapravo su utopljeni u čaši jogurta. I kako god da kreneš, kružno te dočeka Hannah Arendt i njezina “banalnost zla”, spoznaja da ljudi koji u stvaranju hijerarhije zla svijet vide očaravajuće banalno, zato što on tako i izgleda iz njihove egoistične perspektive malignih prioriteta i “olako obećane brzine” njihova ostvarenja.
Da bi se taj minimalistički užas kako-tako opravdao, on se mora garnirati lažima koje će spomenutu banalnost pokušati izdići iznad nje same i u krilu kolektivnog identiteta zapaliti vatru vječne militantnosti. Hrvatska predsjednica, punim imenom Kolinda Grabar-Kitarović, po tko zna koji put za trajanja svog banalnog mandata učinila je zlo, ponajprije vlastitom ugledu, a onda i kolektivu u čije ime istupa, te prošlosti i budućnosti koje tako uporno želi održati u stanju inducirane kome. Izjaviti kako je komunizam željela srušiti da bi si mogla kupiti više od dva jogurta bilo bi možda i zabavno da nije popraćena izmišljotinom kako se u prošlom sustavu nismo smjeli izjašnjavati kao Hrvati. U redu, vjerojatno je bilo i takvih koji su to dosljedno odbijali učiniti, ali oni su tada ionako bili u Partiji, a danas je Partija u njima, oni su onda skrivali svoje hrvatstvo zato što nije bilo zanimanje.
Sada kada je nacionalnost profesionalizirana, kada postoje njezini glasnogovornički pretorijanci, udarne grupe nacionalnog kiča, straha i smrada, da bi opravdale svoj raniji osobni kukavičluk i bezuvjetnu puzavost, pokušavaju kreirati povijest u kojoj se oni nisu izjašnjavali Hrvatima jer se to nije moglo. Dakle, to nije bila osobna odluka, nego društveni imperativ. Upirati sve sile da bi se kreirao virtualni domoljubni svijet, simulacija što mora zabrinuti ponajviše one koji bi trebali upravljati društvenim procesima, u grčeviti hropac je uvela sve nas tražeći neprekidnu budnost, detekciju neprijatelja, sukobljavanje oko trivijalnosti i promociju razbojnika u čuvare nacionalnog smisla. Koliko mi je daleka Jugoslavija, toliko mi je daleko i ovo sadašnje hrvatsko bjesnilo. Imate divnu slobodu ići ulicom i urlati da ste Hrvat – i što? Hoće li vam djeca živjeti od te vike? Ili će vas samo čudno gledati.
Međutim, kada se takva galama ni najmanje diskretno potiče sa samih vrhova brda vlasti, onda lakonska objašnjenja o slučaju i nespretnosti padaju u vodu. Vjerojatno predsjednica i ja, kako to ne činimo u ovom, tako ni u onom prošlom vremenu nismo živjeli u istom sustavu. No, ako se Kolinda Grabar-Kitarović doista želi baviti jugoslavenskim sustavom i njegovim zloćudnostima, ima milijun malih način da to učini vjerodostojno, umjesto da izmišlja, da se, recimo, potrudi da se malignosti prošlog sustava ne ponavljaju u ovom. Jer neki su se ljudi, poput Vlade Gotovca, protiv onog sustava borili vrlo otvoreno pa su zato i fasovali, a neki su se, poput Kolinde Grabar-Kitarović zadovoljili konstatacijom da se ne smije reći da si Hrvat i vratili se u red čekanja da stignu jogurti, da u postojećem sistemu ne ugroze svoju egzistenciju i strahom naježenu kožu, ali da potencijalnu promjenu dočekaju sa spakiranom narodnom nošnjom kako bi uskočili u zadnji vagon novog vlaka. Jasno da predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije u tome jedina, ali od svih njih ona je jedina predsjednica, ona ne da ne može, nego ne smije gledati svoju političku pastvu u oči i falsificirati im živote.
I to ne zbog političke korektnosti, nego zbog ono malo dostojanstva koje nam je preostalo u zajednici koja sve više podsjeća na igru Čovječe, ne ljuti se; što ti drugo preostaje u okruženju u kojem se stvari odlučuju kockom, u kojoj te svi ruše, u kojoj teško da možeš sretno stići do kućice spasa. A možda je i više od simbolike da je baš u Hrvatskoj nastala megapopularna igra SCUM. Ono što je, pak, u banalnosti zla nevjerojatno važno jest dalekosežnost. Je li Jugoslavija doista i dalje gorući čir na našem nacional-duhovnom biću ili je ona loš alibi za ovaj državotvorni projekt, prosudite sami, bez jogurta i bez predsjednice. Stalna komparativna metoda u jugoslavensko-hrvatskom sporu oko granice dobrog ukusa jugoslavenstvu kao hrvatskom proizvodu ne može više odmoći niti ga može više devalvirati, ali prilično temperamentno opterećuje hrvatstvo biljegom suvremenog neuspjeha koji živimo u kontinuitetu. Smrad jugoslavenskih kazamata i smrad hrvatskih žrtava paljenica na oltaru morala, časti i pravde isprepleću se i njuše. Reći da si Hrvat u vrijeme Jugoslavije nisam smatrao posebnom hrabrošću.
Reći da sam Hrvat danas ne smatram posebnom čašću. Možda je jogurt bio zamišljen kao metafora, no korištenje takvih metafora može biti smisleno samo ako je ona ili onaj tko je izgovara svojim senzibilitetom dorasao i dorasla senzibilitetu izrečenih metafora. Kako god, običan odlazeći hrvatski građanin umoran je i od Hrvatske i od Jugoslavije i od predsjednice i od Vlade i od hrvatske povijesti i od hrvatske sadašnjosti i od branitelja i od heroja i od zločinaca. O budućnosti nema smisla ni razmišljati. Bar ne u Hrvatskoj, državi gdje joj ne dopuštaju da počne, da razvije i najmanju naznaku potencijala, jer čim se to dogodi, hop, evo nas opet u SFRJ stvorenoj u Jajcu, a to je samo prolazna stanica do činjenice da smo danas u k....