U broju od subote, 1. ožujka 2014. vaš novinar M.Ivkošić je napisao: “Ima sreće Jadranka Kosor – dočekala je priliku da napravi još jedan važan korak u sve očitijem pomicanju ulijevo. U Splitu je netko bacio fekalije na pisca i novinara Antu Tomića, a bivša premijerka je na Twitteru (sic!) napisala: ‘Došao je i taj dan: zovem A. Tomića na kavu. Da mu kažem zašto mi se sve gadi fekalska demokracija i oni koji je demonstriraju.’ Jedna prijateljica najodanije suradnice negdašnjega premijera kojemu se sada sudi ovako je prokomentirala te riječi bivše premijerke: ‘Razumijem njezino suosjećanje s Tomićem, jadnica, od dugogodišnjeg uvlačenja u jednu stvar Ive Sanadera i sama zna što znači biti u osvježenju kakvo je snašlo splitskog novinara.”
Dakle, analizirajmo logiku vašeg uvaženog komentatora. Napravila sam, je li, korak ulijevo zato što mi je odurna kanta smrada na glavi hrvatskog novinara i književnika. Logika Ivkošićeva teksta na koji reagiram jest: Tko je ZA kantu je desno, tko je PROTIV kante je lijevo. Novinar Večernjeg lista M. Ivkošić godinama me vrijeđa, pakira mi i konfabulira. Dapače, mojim imenom, prezimenom i političkim radom bavi se usrdno, bez obzira na moju poziciju i moć, uvijek još okrutnije i bezobzirnije. Budući da pripadam među one koje ne voli, M. Ivkošić me, normalno, diskreditira. One koje voli, normalno, kontinuirano promovira.
Ivkošić je nebrojeno puta u tekstovima zorno dočarao da sam osoba vrijedna svakog njegova prezira; rugao mi se zbog šešira, grubo i primitivno, opako me ocrnjivao pišući kako sam se radovala svakom samoubojstvu branitelja, uspoređivao me s Hitlerom i pljeskao svojim političkim uzorima kad su me ponižavali. Posebnu odvratnost prema meni vaš uvaženi novinar pokazuje nakon unutarstranačkih izbora u HDZ-u. Od tada sam za M. Ivkošića ljevičarka koja se dodvorava Milanoviću, Josipoviću i SDP-u i ostaloj nenarodnoj vlasti, vrijedna tek uvreda i ismijavanja. Nakon svoje zadnje reakcije u Večernjem listu, preko odvjetničkog ureda, prestala sam čitati tekstove vašeg komentatora.
No na uradak vašeg novinara 1. ožujka upozorili su me mnogi pa sam, eto, pročitala to bavljenje izmetom i odlučila vam pisati. Zaintrigiralo me, naime, otkud toliko bijesa u Ivkošiću zbog jednog jedinog mojeg mišljenja izraženog preko jedne društvene mreže. Ante Tomić je novinar, književnik pa mi je logično da ni jedan novinar ne prihvati kao normalno fekalsko izražavanje nezadovoljstva prema onome što Tomić piše (ako to već ne osudi, što mi se također čini normalnim). Jer, Tomića osobno ne poznajem. (M. Ivkošića sam pak upoznala na dočeku jedne Nove godine koju je organizirao ured predsjednika Tuđmana. Sjedili smo Ivkošić i ja za istim stolom i bilo mi je neobično dosadno, ali to nisam pokazivala jer su me tako naučili još u djetinjstvu.)
Bezbroj puta Ante Tomić ošinuo me nemilice u svojim tekstovima, ne štedeći me ni kao političarku ni kao osobu. Ipak, oduvijek mislim da je Tomić talentiran pisac, do bola duhovit pa i onda kad se sa mnom ni u čemu nije slagao. Dakle, bez obzira na to što mislila o njemu kao osobi, imala sam potrebu kao (jednom davno) novinarka, građanka i političarka, oglasiti se o nasrtaju kiblom punom fekalija na književnika i novinara. Opasna mržnja, zgusnuta u smradu izlučevina, traži osudu bez ostatka i kalkuliranja.
No moju kratku poruku zgražanja nad primitivizmom i vandalizmom smrdljivog govnarenja, M. Ivkošić izvlači kao krunski dokaz mojeg ljevičarenja! Kojem treba suditi!
Ne kukavici s kantom ekskrementa, ne onima koji su se cerekali i odobravali kukavici, nego meni koja se s govnarom nisam složila! Nije li to, poštovani gospodine glavni uredniče, malo neobično? Kao što je neobično kad M. Ivkošić spominje I. Sanadera i moje uvlačenje njemu tamo gdje sam se već, po maštarijama autora, uvlačila i sve nadahnuće koje je vašeg novinara preplavilo u moru tih asocijacija.
Razumljivo mi je, međutim, što Ivkošić ne osuđuje one koji mučki napadaju kantama dreka. On zna, naime, da je većini onih koje on ocrnjuje u svojim tekstovima strana ta fekalska filozofija. I vjerujem da nikome od nas, po kojima M. Ivkošić izlijeva svoje verbalne kible objeda i prezira, ne bi palo na pamet jurišati nekom smrdljivom kantom na njega ili društvo s kojim pije kavu ili jede. Bez obzira na to koliko vaš uvaženi novinar zalijevao uvredama ili lažima koje čovjeka razbjesne zbog toga što on ne razumije kako je teško razumjeti tu potrebu da se drugoga ponizi i osramoti.
Napokon, pogledajte nelogičnost: zašto mene M. Ivkošić zalijeva kantom etiketiranja? Zato što ne prihvaćam, kao normalno, obračunavanje s novinarima kantama fekalija! Ne bi li bilo normalno da to ne prihvaća gospodin novinar M. Ivkošić? I da to osudi umjesto da sudi meni koja sam to osudila? Kad bi Ivkošić doživio ponižavanje i sramoćenje poput A. Tomića, ja bih i tada reagirala isto. (Možda ga samo ne bih pozvala na kavu nego na kakav topliji napitak). Ne zato što bi to bilo kome bilo važno nego zbog toga što mislim da nasilje nikada ne treba prešutjeti. Jer, Tomić ne treba ni moju obranu ni obranu M. Ivkošića. On treba reakciju pravne države, ali i javnu reakciju svih onih koji nisu suglasni s fekalskom pravdom. Da vidimo kakvi smo to zapravo. Od kante pune smrada do čekića u glavu nevelik je korak. To znaju i svi koji uživaju nad onim što se dogodilo na splitskoj Pjaci.
P.S. Još samo: grozno mi je i spaljivanje lutke novinara u Omišu. I o tome sam se kratko oglasila putem društvenih mreža. Samo napominjem, ako je M. Ivkošiću promaknulo.
>> ZOR i lex Perković povezuje Milanovićeva paranoična potreba da ga štiti Udba
Ova žena napravila je toliko zla broj branitelja od 2003 do 2008 s 200 000 povećala je na 500 000 a rat je završio 1997. Može se pričati što god hoće ona je bila u vrhu hdz-a kad je bila velika pljačka.