Ženska podrška, bolja budućnost

Japanci su davno znali kako prodavati pričanjem priča

Foto: Luka Batelic/PIXSELL
Zagreb: Projekt mentorstvo
Foto: Luka Batelic/PIXSELL
Zagreb: Projekt mentorstvo
Foto: Luka Batelic/PIXSELL
Zagreb: Projekt mentorstvo
Foto: Luka Batelic/PIXSELL
Zagreb: Projekt mentorstvo
Foto: Luka Batelic/PIXSELL
Zagreb: Projekt mentorstvo
Foto: Luka Batelic/PIXSELL
Zagreb: Projekt mentorstvo
Foto: Luka Batelic/PIXSELL
Zagreb: Projekt mentorstvo
Foto: Luka Batelic/PIXSELL
Zagreb: Projekt mentorstvo
Foto: Luka Batelic/PIXSELL
Zagreb: Projekt mentorstvo
18.05.2024.
u 11:17
Mentorstvo kao oblik networkinga među ženama u svom šestom ciklusu u suradnji Večernjeg lista i časopisa Zaposlena
Pogledaj originalni članak

Pripovijedanje, pričanje priča, odnosno storytelling, tema je s kojom su se mentorice i njihove mentijke susrele na druženju u zagrebačkom hotelu Esplanada te i same okušale u javnom nastupu. Tradicionalna su to damska druženja, na kojima se svaki puta u sklopu projekta Večernjeg lista i časopisa Zaposlena “Mentorstvo kao oblik networkinga među ženama”, poslovne gospođe bave nekom drugom temom. Sudjelovale su i veleposlanice SAD–a i Kanade, Nathalie Rayes i Jessica Blitt.

– Godinama podržavamo ovaj projekt networkinga među ženama, a stav je i premijera Justina Trudeaua otkako je došao na čelo kanadske vlade, kako žene trebaju imati jednaku priliku za uspjeh, jer ako su dame uspješne, uspješna je i cijela zajednica. Želimo da se i u Hrvatskoj promovira važnost inkluzivnosti i balans između spolova jer to svakako poboljšava svijet u kojem živimo, a svi ljudi u zajednici tako imaju benefite. Žene trebaju podržavati druge žene, to je budućnost našeg društva. Ako će one napredovati, napredovat će i društvo – kazala je kanadska ambasadorica Jessica Blitt mentoricama i mentijkama, a ambasadorica SAD-a Nathalie Rayes je i sama – mentorica u ovom projektu Večernjaka i Zaposlene.

Dijana Zorić, stručnjakinja za pričanje priča i vanjsku komunikaciju i vlasnica “StoryLaba”, svojevrsnog laboratorija priča i prvog storytelling trening centra u našoj zemlji, predstavila je važnost komunikacije u poslu, u kojem pojedinci potencijalnim klijentima pričaju svoju osobnu priču, kao i priču svog brenda.

– Zaljubljena sam, do daske, u pričanje priča. Jer tim alatom bolje komuniciramo, peglamo vlastite prezentacijske i interpretacijske vještine – kazala je Zorić pa nastavila:

– Storytelling je umijeće pričanja priča, vještina pripovijedanja u kojem vas onaj tko govori prebaci u vrijeme i mjesto u kojem želi da slušatelj bude. Sjetite se Roberta Knjaza, Korada Korlevića, Tonija Miluna ili Natka Becka, svakoga u svom području, bilo da se radi o astronomiji ili matematici, koji će vrlo jednostavno objasniti – komplicirane stvari.

POVEZANI ČLANCI:

Sjetila se i vjerojatno najčešćeg oblika pričanja priča.

– Trač. On je najbrža putujuća priča. Krene, pa se prilagodi, netko nešto doda, drugi oduzme, i priča ide dalje. Priče putuju. Tako su nekoć i seoske starješine, uz vatru, dijelile mudrost, narod bi ih usvajao, a onda nosio sa sobom gdje god bi išao. Priče su se prilagođavale kulturama, a mnoge su dobre priče, one koje imaju snažne poruke, i danas odoljele zubu vremena. Jer, njihov je autor – narod, a narod smo mi – kazala je zagrebačka stručnjakinja za pripovijedanje.

Koje vrijednosti treba imati dobra poslovna priča?

– Poštenje, čast, mudrost, obitelj, prijateljstvo, zajedništvo. To su vrijednosti koje se i u biznisu mogu upakirati u dobre, tople, ljudske priče. Uzmite reklamu na TV-u. I ona je priča. I to takva da se s njom može svatko poistovjetiti, odnosno s vrijednostima koje se u njoj promoviraju. Svi vrlo dobro znaju što je pjesnik htio reći, gađaju točno u sridu i – nikad ne omanu – kazala je.

Ispričala je i sama jednu priču kako pokazala o čemu se točno radi, referirajući se na natjecanje u glazbi koje smo napeto gledali prošlog tjedna, odnosno izbore otprije mjesec dana.

– Sova je pobjegla iz grada, uspjela odletjeti iz kaveza u kojem su je ljudi držali te se vratila kući, u šumu. Životinje su se isti tren okupile oko sove ne bi li čule od sove što se sve događa u gradu, kakvi to ljudi tamo žive, a ona im se hvalila kako je naučila mnoge učene riječi poput “transparentnost”, “tolerancija”, “demokracija”, “jednakost”... Imala im se čime pohvaliti. Pa im je i predložila da u šumi sami naprave natjecanje, jer ljudi se u gradu stalno u nečemu natječu. I tako su organizirali natjecanje u pjevanju. Pjevali su svi, i koza, i medvjed, i jež, i puž, žirafa, pozvali su i čovjeka koji je živio u kolibi pokraj šume, i on je pristao natjecati se. A kad su krenuli glasati, jer glasalo se demokratski, svatko je dao jedan glas, ispalo je da je pobjednik – magarac! A znamo da je magarac, kad reve, nešto što je strašno za uši. Na kraju, ispalo je kako je svaka životinja uvjerena da sama najbolje pjeva dala svoj glas upravo magarcu jer je mislila da će on imati – najmanje šanse za pobjedu! A jedina dva glasa koja nije dobio bili su njegov, jer magarac je dao glas ševi, koja najljepše pjeva u šumi, a drugi je glas dobio – čovjek. Čovjek je glasao sam za sebe – kazala je.

Storyteller kao hodajuća priča

Objasnila je komunikacijska stručnjakinja kako nije priča tek ono što netko govori, već cjelokupna slika.

– Priča o vama zapravo počinje tek u onom trenutku kad i iz prostorije izađete kroz vrata. Tada ljudi počinju pričati o vama. Profesor emeritus Albert Mehrabian, danas su mu 83 godine, napisao je 1971. godine knjigu “Tihe poruke” u kojoj je objasnio kako tek sedam posto odlazi na sadržaj onoga što netko priča, čak 38 posto odlazi na glas, ton, dikciju i intonaciju kako to priča, a 55 posto na geste, mimiku i pokret. Priče bismo mogli pričati i da na – govorimo. Da nas stave na “mute”, potpuno utišaju. Dobru priču i tako bismo razumjeli. Dobar storyteller je sam – hodajuća priča.

Sjetila se i primjera iz Japana, gdje su pričama od davnina služili za – prodaju.

Kamishibai je japanski način pričanja priča, a u kojem se koristi – kofer. Koristi se ta tehnika i na ulicama, ali i u velikim kompanijama. Kamishibaiji, umjetnici pripovijedanja, stavili bi kofer na bicikl, pa po selima i gradovima pozivali susjede Japance da dođu na ulicu. Lupkali bi još prije stotinu godina drvenim štapićima, a zatim iz kofera vadili sliku po sliku. I kad bi priča završila, rekli bi: “Priči je kraj, ako želite čuti nastavak, dođite sljedeći tjedan.” I tad bi izvadili kutiju s bombonima i pitali: “Tko hoće kupiti bombon?” I tu bi posao krenuo! Svi su kupovali. A sljedeći bi tjedan prodavali skuplje, konkretne stvari. Priča je prodavala. Danas su suvremeni kamishibai – plakati. Oni pričaju priču... Čim počnete s nekim razgovarati, vi mu pričate priču. A one neki put završe uspješno, prijateljstvom, a ako je vaša priča slaba, ne ostavlja dojam, ne privlači poput magneta, niti će se tko za dan ili tjedan opet vratiti poslušati je, treba je ponovo naučiti ispričati. I posao će sigurno krenuti pravim putem...

VIDEO Novi hit u Zagrebu: Skrivaju novčanice po gradu, tko ih nađe, smije ih zadržati

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.