Tko je fatalna žena Nikole Tesle?

Uz njegove izume, istraživače života i djela Nikole Tesle jednako je žarko zanimao i njegov osobni život. Jer Tesla ne samo da se nije oženio nego nije zabilježeno ni da je s ikojom damom imao dublju i dulju ljubavnu vezu. Stoga je jasno da je njegov ljubavni život predmet različitih pretpostavki i špekulacija. Uzmemo li u obzir činjenicu da je Tesla bio čovjek koji je život posvetio znanosti, očito je da kontakti s nježnijim spolom nisu bili tako česti. No tu ponovno dolazimo do kontroverzije. Jer mladi je Tesla u počecima života u Americi vrlo brzo dospio u kremu društvenog života. A i tada se moramo vratiti još dalje u prošlost, u Tesline srednjoškolske dane, pa i još malo prije toga, pa onda proći kroz gotovo cijeli njegov život kako bismo pronikli bar donekle u privatni život velikog pronalazača.

Teslin praunuk, Zagrepčanin Boško Budisavljević, ispričao je kako se izumitelj za vrijeme bolovanja od kolere u Tomingradu 1873. i 1874. zaljubio u svoju sestričnu. Zaključio je to iščitavajući jedan intervju svoje majke u kojemu ona kaže kako je “Tesla, zavoljevši ženu koju nije smio voljeti, cijeli život ostao neženja”. Budisavljević smatra da je “fatalna” žena u izumiteljevu životu mogla biti njegova sestrična Milica Mandić, kći Tome Mandića, brata Tesline majke Đuke.

Drugi izvor govori sljedeće: “Kad je njegova mladenačka ljubav, prijateljica iz gimnazije, poslala sina u Sjedinjene Američke Države i zamolila Teslu da ga uvede u američke boksačke krugove, bez oklijevanja joj je ispunio želju i čak pratio mladića na boksačke dvoboje, premda je to bilo posve u opreci s njegovim načinom razmišljanja. Koliko znamo, to je bila jedina žena prema kojoj je Tesla osjećao nešto više od prijateljstva.” Zatim je tu i supruga velikog Teslina prijatelja Roberta Underwooda Johnsona. Prema nekim izvorima, ona je bila jedina žena u koju se izumitelj ikada zaljubio. Iako su često razmjenjivali i nešto slobodnija pisma, nema dokaza da je njihov odnos bio imalo drukčiji od platonskog.

U knjizi “Tesla – izumitelj električnog doba”, autor W. Bernard Carlson piše da je Tesla, kada mu je 13. ožujka 1895. izgorio laboratorij na Petoj aveniji te je ostao praktički bez ičega, pao u tešku depresiju. Tada mu je Katherine Johnson pisala ovako: “Danas sam sve svjesnija razmjera katastrofe i, posljedično tome, obuzeta sam sve većom strepnjom za tebe, dragi moj prijatelju. Gotovo sam ostala bez suza koje ne mogu poslati pismom. Zašto ne dođeš k nama – možda bismo ti mogli pomoći budući da u sućuti ne oskudijevamo.”

Rasprava o njegovu privatnom životu počela je nakon razgovora s jednim novinarom uz piće u kavani. Osjetivši kako je Tesla prijemčiv i za druga pitanja, osim njegovih pronalazaka, jednostavno ga je upitao što misli o braku? Dobio je zanimljiv odgovor: – Slikaru pristoji, glazbeniku pristoji, piscu pristoji, no izumitelju ne. Prva trojica nadahnuće crpe iz ženskog utjecaja i ljubavi koja ih vodi do većih postignuća, no izumitelj posjeduje toliko vatrenu narav s toliko divljeg i strasnog značaja da bi, predajući se ženi koju bi mogao voljeti, dao sve i time odnio sve s odabranog područja. Mislim da ne možete imenovati mnogo velikih izumitelja koji su bili u braku – rekao je Tesla, malo oklijevao pa nastavio – što je šteta jer se katkada osjećamo strašno samotno. Jednom je srpskom novinaru 1927. godine rekao: – Nikad nisam dotaknuo ženu. Kao student, na praznicima kod roditelja u Lici, zaljubio sam se u djevojku. Bila je visoka, prelijepa i imala oči nesvakidašnje, pune razumijevanja.

Je li ta djevojka sestrična iz priče Boška Budisavljevića ili prijateljica iz gimnazije čijeg je sina uvodio u američki boks? S Katharine Johnson, suprugom Roberta Underwooda Johnsona, ipak je, prema svemu dostupnome, imao najprisniji odnos. S parom ga je upoznao zajednički prijatelj Thomas Commerford Martin, urednik u tada prestižnom The Centuryju. I to je za Teslu bilo sjajno jer su Johnsonovi bili viđeni i utjecajni, a od početka su snažno radili na Teslinoj promociji. Zajednički je prijatelj Martin natuknuo 1894. godine kako strahuje da bi Tesla “mogao oboljeti od iluzije da je svaka žena Dalila koja će mu ostrići uvojke. Ako se možete nositi s tim, uvjeren sam da bi bilo blagotvorno odvesti ga liječniku... pa propisuje tjedno predavanje gospođe Katharine Johnson.” Gospođa Johnson, inače Irkinja crvene kose, ima blagotvoran utjecaj na Teslu. On se sada počinje družiti sa ženama te je u njihovu društvu daleko opušteniji.

Viđen je s gospođom Johna Jacoba Astora, gospođom Clarencea McKaya, nasljednicom Florom Dodge, Corinne Robertson, sestrom Teddyja Roosevelta i s Anne, kći J. P. Morgana. Kako se čini, nije ni s jednom razvio prisniji odnos, no nastojao je razviti jedan drugi, poslovni, tražeći od njih put do novca za svoje izume. Ne može se vjerovati ni njegovoj prijateljici Marguerite Merington koja je tvrdila kako nikada ni s jednom ženom nije izlazio osim s njom. Kasniji su istraživači ustvrdili da tako nešto najvjerojatnije nije istina, ali je očito da je Tesla ipak bio predmet ženskih želja. Pa čak i jedne Sarah Bernhard, barem prema nekim izvorima, i mnogih drugih lijepih i poznatih dama.

Srpski pisac Vladimir Pištalo, koji je dobio NIN-ovu nagradu za roman “Tesla, portret među maskama”, iza kojeg je osam godina istraživanja, u intervjuu za Večernji list rekao je sljedeće: – Nikada nije dotaknuo ženu – prema onome što znamo. Osam godina mojih istraživanja kažu da nema dokaza da se to dogodilo. On se posvetio spiritualnom. Jedna od osobina monaha jest suzdržavanje od romantično-seksualne strane života. Ipak, prisan odnos s Katherine Johnson ostao je takav sve do njezine smrti kada ona nalaže svojem mužu da uvijek ostane u kontaktu s Teslom.

Zanimljiva je i sljedeća priča. Elisabeth Vilma Lwoff-Parlaghy bila je poznata slikarica početkom 20-tog stoljeća koja je napravila portrete 120 znamenitih osoba s obje strane oceana. Među njima i Teslin, što je bio i jedini put da je pronalazač pozirao nekome s kistom u ruci. K tome, Tesla je aranžirao i svjetlost s obzirom na to da je soba za slikanje bila bez prozora. Slikarica je 2. ožujka 1916. godine priredila i primanje kako bi predstavila portret, o čemu je pisao i New York Times. Teslina je slika prikazana pod istim svjetlom pod kojim je i nastala. Znameniti Plavi portret Nikole Tesle objavljen je i na naslovnici magazina Time na njegov 75. rođendan 1931. godine. Kada je slikarica umrla 1923. godine, portreti su prodavani na aukcijama. Određen broj slika kupio je i newyorški trgovac Ludwig Nissen pa stvorio “kolekciju Nissen”. Portreti su prikazani u Nissenhausu, u frizijskom gradiću Husumu. Muzej je financirao sam Nissen koji je porijeklom iz tog grada. Slika tamo tone u zaborav do 1991. godine kada se radi inventura muzeja, no nije prepoznata kao Teslin portret. Tek će istraživanje Muzeja Nikole Tesle iz Beograda 2009. godine utvrditi kako je doista riječ o Teslinu znamenitom portretu.

Ako već nije imao ozbiljnih odnosa sa ženama, koliko je vjerojatna ona druga mogućnost? U svojoj knjizi W. Bernard Carlson ističe dvije osobe: Anthonyja Szigetija i Richmonda Hobsona. Pogledajmo kako opisuje susret sa Szigetijem koji je uslijedio nakon što je Tesla doživio živčani slom nakon prvog razočaranja. Njegove tadašnje izume, naime, nitko nije želio kupiti. U Budimpešti “dolazim u dodir s nekoliko mladih ljudi za koje sam se počeo zanimati. Među njima bio je i gospodin Szigeti, izniman primjer ljudskog roda. Velika glava s kvrgom na jednoj strani i blijeda put činile su ga izrazito ružnim, no od vrata nadolje tijelo mu je moglo služiti kao model za Apolonov kip.” Szigeti je bio “atlet nesvakidašnje tjelesne snage – jedan od najsnažnijih ljudi u Mađarskoj. Izvukao me iz sobe i natjerao na tjelovježbu... spasio mi je život.”

Mađar je u Teslinu društvu ostao devet godina. Tesla ga je poveo i u Ameriku kao svojeg asistenta, pronašao mu je posao, a Szigeti mu je asistirao praktično u svemu. Ostao je u njegovu newyorškom laboratoriju kada je Tesla otišao u Pittsburgh. “Cijelo vrijeme svog radnog vijeka kod mene... Usudio bih se reći, bio mi je blizak prijatelj prema kojem sam se odnosio najbolje što sam umio.” No, nakon tih devet godina Szigeti se uželio svoje karijere. Otišao je jednom, a drugi put definitivno. Tek 20 godina kasnije Tesla je zapisao: “Jako sam ga želio vidjeti zato što mi je nedostajao.” Carlson strogo napominje kako nema apsolutno nikakvih indicija kako je odnos sa Szigetijem bio nešto više od prijateljstva. No, nešto je kompliciranija priča s ratnim herojem Richmondom P. Hobsonom s kojim ga je, gotovo paradoksalno, upoznao upravo Robert Underwood Johnson. I Hobson je, poput Szigetija, iznimno snažan muškarac, no istodobno i uman.

Susretali su se često na različitim večerama, pa jednom Tesla piše Johnsonu: “Luka, pamti da Hobson ne pripada isključivo Johnsonovima. Osvetit ću se gospođi Filipov upoznavši ga s gospođom Kussner te će netko pasti u zaborav.” Johnsonovi su, naime, od Tesle dobili slavenska imena. Zbližavanju svjedoče i pisma koja su razmjenjivali. Jedno je osobito zanimljivo. Godine 1901. on piše Katharini Johnson kako organizira ručak očekujući veliki uspjeh od svojeg laboratorija i tornja u Wardenclyffeu. “Naručio sam jednostavan ručak i morate doći svi redom. Moramo pokazati Hobsonu... znam da sam mu draži od vas.”

Međutim, Hobson se odlučuje za političku karijeru, a pristojan kandidat mora se oženiti te se udvara gospođi Grizeldi Hull. Ipak, za Božić 1903. godine ne odolijeva te odlazi Tesli. “Dan je obećavao tugu za domom sve dok nisam otišao vidjeti dragoga Teslu. Poljubio me u obraz kao jednom prije, a kad sam ga ostavio u jedan sat noću, osjećao sam se spremnim za još jednu i sve buduće godine.” Hobson se ženi, Teslu na vjenčanje poziva odmah nakon obitelji, a prijateljstvo se održava sve do 30-tih godina.

Jedini “dokaz” da je možda bilo nečega drugo osim platonskih odnosa potječe iz razgovora koji su 1956. godine vodili Leland Anderson, strastveni sakupljač materijala vezanog uz Teslu, i Richard C. Sogge, dugogodišnji član Američkog instituta elektroinženjera. Sogge je bio sretan što Institut slavi stogodišnjicu Teslina rođenja te je tom prilikom rekao Andersonu: “Znate, dobro je da Institut na ovakav način Tesli odaje počast – to će uvelike umanjiti glasine o voajerizmu neugodne starijim članovima. Priče o Teslinim seksualnim eskapadama nekoć su se raspredale po Institutu i nismo znali što bismo ako se nešto od toga objavi. Znate, morate biti svjesni da nikad nije izlazio sa ženama... No, kako bilo, stariji članovi Instituta umiru, pa će zamrijeti i te priče.”

I to je sve što znamo o Teslinim odnosima, kako sa ženama tako i s muškarcima. Što se uopće može iz svega toga zaključiti? W. Bernard Carlson kaže da je odnos s Hobsonom rekonstruirao prema Hobsonovim pismima koja je našao u Kongresnoj knjižnici. No, ne može zaključiti ništa. Nema dubokih veza sa ženama, ima s muškarcima, ali isto se tako mora znati da su onda vremena bila drukčija, pa tako i pogledi na odnose. Uostalom, to se mijenja i u naše vrijeme. Primjerice, u Americi je bilo društveno dopustivo imati homoseksualan odnos do Prvog svjetskog rata kada vojska odlučuje koga će uzimati, a koga neće. Homoseksualnost tada postaje problem. Ali do tog vremena ljudi su tako nešto smatrali fazom kroz koju muškarci prolaze, nije se o tome mnogo raspravljalo u društvenom životu New Yorka, to ne bi privuklo neku pozornost.

Carlson kaže da se on osobno uvijek postavljao tako da jednostavno navede koji su Tesli odnosi bili važni, ali nikada nije otišao tako daleko da bih ih prozvao homoseksualnim, iako bi ih neki danas tako nazvali. To nije nešto što bi bilo tko trebao zaključivati, riječ je o osobnoj odluci. Na kraju krajeva, ni jedna osoba ne može nadjačati utjecaj koji je na Nikolu Teslu imala njegova majka koju je smatrao najvećim pronalazačem. Možda jednostavno nije pronašao nijednu damu barem izdaleka sličnih kvaliteta.

Video: Davorin Višnjić/PIXSELL