Kad su Alberta Einsteina pitali: “Kakav je osjećaj biti najpametniji čovjek na svijetu?”, on je odgovorio: “Ne bih znao. Morat ćete pitati Nikolu Teslu.” Takvo sam – američko – mišljenje gajio sve dok nisam s profesorom s Harvarda Robinom Radinom i Georgiom Court posjetio Memorijalni centar Nikola Tesla u Smiljanu. Pogledali smo film o Tesli koji je imao engleski titl. Kada smo izašli iz dvorane, moji američki gosti bili su zaprepašteni. Zašto? „Do sada smo smatrali da je Tesla bio genij koji je svojim znanjem i pameću ostvarivao svoje znanstvene zamisli i izume, a vi ste u ovom filmu prikazali da je njegovo pronalazaštvo bilo plod sijevanja munji u glavi, kao da se radilo o luđaku.” To me navelo da kao dopredsjednik novoosnovane Udruge Nikola Tesla Karlovac, predsjednik je (tehnički) akademik Mirko Butković, 4. lipnja prošle godine organiziram simpozij “Školovanje i samoobrazovanje Nikole Tesle” zajedno s HAZU, Gradskom knjižnicom Ivana Gorana Kovačića Karlovac i Gradom Karlovcem.
Iako postoje brojne biografije i bibliografije o Nikoli Tesli, godišnje se u svijetu održava niz simpozija i konferencija o njegovu doprinosu znanosti i tehnologiji, prema dosadašnjim Google saznanjima, ovo je bio prvi simpozij na kojemu se sustavno elaborirala problematika Teslina školovanja i cjeloživotnog obrazovanja kao obrasca razvoja tog samosvojnog znanstvenika. Pozvali smo uglavnom stručnjake iz škola i fakulteta na kojima se Tesla školovao. Cilj je bio dokazati tezu da su Teslina postignuća bila plod njegova predanog učenja i cjeloživotnog samoobrazovanja, stalnog praćenja najvažnije stručne i znanstvene literature, čitanja filozofskih i književnih djela kojima je obogaćivao svoju unikatnu ličnost. Premda su neki autori, radi prijevoda na engleski, “školovanje” prevodili riječju “education”, upozorio sam na razliku koju je Teslin idol u mladosti i prijatelj u zrelosti američki pisac Mark Twain sjajno uvidio: “Don’t let schooling interfere with your education.” (Ne dopustite da školovanje ometa vaše obrazovanje.)
Uvodno izlaganje pripalo je ruđerovcu dr. sc. Valteru Krajcaru iz gospićke Gimnazije koji je opisao Teslinu obitelj, okolnosti njegova odrastanja, psihofizičke predispozicije i početak njegove znanstvene imaginacije koja ga je dovela do hidroelektrane na Niagari. Njegove karlovačke kolegice Natalija Jadrić i Tanja Mihaljević dale su iscrpan uvid u historijat velike realke K.K. Oberrealschule zu Rakovac, selu u tadašnjoj Vojnoj krajini, a danas oko osamsto metara od glavnog gradskog trga u Karlovcu. Dokumentirale su njegov učenički interes, školske ocjene i utjecaj njegovog inspirativnog profesora matematike i fizike Martina Sekulića.
Tko je srpski Finkielkraut?
Prof. dr. sc. Wolfgang Bösch, dekan Fakulteta elektrotehnike i informacijskog inženjerstva s Tehničkog sveučilišta u Grazu, prikazao je Teslino pohađanje Polytehnike u Grazu (Visoke tehničke škole). Veleposlanik Republike Češke dr. sc. Vladimir Zavazal dao je zanimljivu i cjelovitu političku recepciju Tesle u prijeratnoj Čehoslovačkoj, kada je dobio dva počasna doktorata i najveće čehoslovačko državno odlikovanje te u poslijeratnoj Čehoslovačkoj, kada su se zbog staljinističkih okolnosti morala mijenjati imena čeških tvornica imenovanih po Tesli.
Ono što je nedostajalo u njegovu izlaganju bilo je Teslino studiranje na Karlovom sveučilištu u Pragu. Nisam mogao dopustiti da u knjizi “Školovanje i samoobrazovanje Nikole Tesle”, koja je ovih dana izašla i na hrvatskom i na engleskom jeziku, ostane rupa u Teslinu fakultetskom školovanju pa sam istražio njegov studentski boravak u Pragu. Iznio sam podatke o njegovim profesorima i predmetima koje je slušao. Tesla je bio zakasnio s upisom pa je studirao fakultativno bez polaganja ispita. Međutim, on je posjećivao znamenitu knjižnicu Clementinum i uživao u samostalnom stjecanju znanja. Dr. sc. Drenka Dobrosavljević iz Beograda, prva inozemna članica ove udruge, svojim je višedesetljetnim bavljenjem Teslom obradila dosad manje poznate i nepoznate putove Teslina samoobrazovanja. Napisala je jednu samoobrazovnu Summu Teslalogiae, učinivši ovu knjigu vrijednom u svjetskim razmjerima. Iza njezina rada stoje godine multidisciplinarnih istraživanja iz područja povijesti znanosti i filozofske i znanstvene misli te povijesti obrazovanja, tehnike i pronalazaštva.
Nikola Tesla tragao je za novim znanjima i u više navrata opisivao svoju metodu znanstvenog rada u kojoj je odlučno mjesto pripadalo matematici. To će reći da bez dosljednog i logičnog matematičkog zamišljanja i obrađivanja postavki nije moguće stvoriti izum samo na osnovi “bljeska” i “oluje” u glavi. Zaključni tekst pripao je donedavnom predsjedniku HAZU akademiku Zvonku Kusiću. On je prikazao odnos HAZU spram Tesle, kojega je izabrao kao najmlađeg akademika. Dao je točku na uskličnik jer je pokazao kako stav slobodoumne Hrvatske prema Tesli nije neki trenutačni hir ili pomodnost, već dvostoljetni kontinuitet poštovanja. Poštovanje prema Tesli stoga je ujedno poštovanje prema njegovim akademskim i sveučilišnim suvremenicima iz Praga i Zagreba koji su na vrijeme, još 1896. godine, uočili njegovu znanstvenu i tehnološku izvrsnost. Tesla je upravo u Zagrebu rekao da je sin svoje domovine Hrvatske pa je ignoriranje Tesle ignoriranje tadašnje i sadašnje hrvatske znanstvene i tehničke elite.
Nakon godina besmislenog zanemarivanja Tesle u Hrvatskoj, posljednjih desetak godina svjedočimo opravdanom revivalu njegove važnosti za Hrvatsku ne samo kao jednog od ključnih brendova za hrvatsku znanost, pa i turizam, već i za hrvatsko obrazovanje. Jednom sam to definirao na primjeru Karlovca: “Karlovac je grad u kojem je Nikola postao Tesla.” Njegov otac Milutin silom ga je htio odškolovati za svećenika, ali Tesla je htio postati fizičar, u što ga je uvjerio karlovački profesor Martin Sekulić. Ova knjiga vraća Karlovac na svjetsku kartu teslizma. Međutim, i u Karlovcu je dugo tinjao iracionalni otpor prema Teslinoj karlovačkoj ostavštini. Zamjenica župana Martina Furdek-Hajdin na predstavljanju je ove knjige na Dan Europe promovirala je projekt uređenja zgrade na Rakovcu broj 6 vezanoj za Gimnaziju koja će se zvati „Experience centar Nikola Tesla“, projekt „Kulturne rute Nikola Tesla“ u namjeri povezivanja Teslina životnog puta u Europi te projekt „Tehnološki park“ smještenom uz ozaljsku hidrocentralu s ciljem vezivanja za ovaj glavni karlovački centar.
Dakle, Hrvatska je vratila sina Teslu na velika vrata. Može li on biti primjer na temu „Srbin u Hrvatskoj”? „Dobar Srbin” bi trebao biti poput Tesle – fanatično predan znanosti i istraživanju, a ne politici!? Budući da su Srbi u Hrvatskoj bili narod, od devedesetih ustavno preformulirani u manjinu, je li realno i pravedno tražiti njihovu trajnu depolitizaciju? Ludost nacionalizma u Hrvatskoj je takva da bi antisrpstvo bila politikantska kategorija i kad u Hrvatskoj više ne bi bilo ni jednog Srbina. Smije li se jednoj patologiji mržnje davati protuustavni medijski prostor koji dopušta trajno ili sporadično ponižavanje Srba? Hrvatski Srbi trebali bi pronaći svog Alaina Finkielkrauta koji je usred rata 1. siječnja 1992. postavio jedno razložno humano pitanje u svojoj knjizi “Comment peut-on être croate?” (Kako se to može biti Hrvat?), tj. zagovornika od formata koji bi u duhu dostignute europske demokracije hrvatskoj političkoj javnosti postavio pitanje: “Kako se to može biti Srbin?” Hrvatska ne bi smjela otpočeti predsjedavanje Europskom unijom dok sama sebi ne odgovori na to plakat-pitanje: “Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?”, koje su u nedostatku svog Finkielkrauta za ove europske izbore postavili Milorad Pupovac i Dejan Jović.
Demokracija ne smije pobjeđivati manjinu. Talijanski političar Giuseppe Mazzini, koji se borio za ujedinjenje Italije, govorio je da je domovina prije svega „svijest o domovini”. Zašto se to ne želi shvatiti ni nakon što Pupovac opetovano ističe da je i Srbima Hrvatska također domovina? Koja je to politička zaostalost ako srbofobi jednako škrguću zubima i kad Srbi naprave balvan-revoluciju i kad Hrvatsku deklariraju svojom domovinom!? Teško je biti Srbin i po mjeri Milorada Pupovca. Kada se rekapitulira njegova politička karijera, bjelodano je jasno da je on Hrvatima i Hrvatskoj, hadezeovskoj i esdepeovskoj vlasti dao bezbroj parlamentarnih koncesija, branio legitimnost stvaranja hrvatske države, zagovarao ulazak u EU, ali onima koji u njemu vide isključivo nehrvata, koji nisu memorijski i politički kvalificirani da ocijene ukupan njegov doprinos Republici Hrvatskoj nesavjesno ga svrstavaju među najnepopularnije hrvatske političare.
Ratne zastave
Treći obrazac Srbina mogao bi biti Rade Šerbedžija – najbolji hrvatski glumac. Ali on je više u inozemstvu nego u Hrvatskoj, a kada je u Hrvatskoj, onda je na Brijunima, koji od devedesetih nisu vidjeli Srbina. Njemu je lakše pronalaziti convivenzu među Istranima nego svoje Kazalište Ulysses, nakon osobnog lutanja, gotovo duljeg od Odisejevog, vratiti u rodni Bunić (između Korenice i Ličkog Osika) i tamošnjim Srbima pokazati kako se to danas može biti Srbin u Lici. Ima uspješnih Srba pisaca, sportaša, umjetnika, liječnika, znanstvenika, sveučilišnih profesora... koji odbijaju biti javni Srbi jer ili ne žele svoj život trošiti na druge Srbe ili ih je strah od toga stalnog vraćanja na „1991.” kao mjerila svih stvari. Iznenađen činjenicom što Hrvati 365 dana u godini reklamiraju Domovinski rat i branitelje, mašu ratnim zastavama, a središnji Dnevnik HRT-a pretvaraju u bilten vlasti, vojske i policije, jedan je Beograđanin zaključio: „Hrvatima netko treba objasniti da su pobijedili. I da kao pobjednici trebaju prihvatiti poražene u tom ratu i krenuti naprijed u novu europsku stvarnost!” Očito je da u Hrvatskoj još nije dosegnuta ona razina austrougarskoga građanskog društva u kojem su se Srbi mogli nadati ravnopravnijoj budućnosti.
U čemu je tragična situacija Srba u Hrvatskoj? Iz Hrvatske se u tijeku četiri stoljeća, od 15. do 18., iselilo čak 400 tisuća Hrvata, što je značilo ne samo gubitak obrambenih potencijala, radne snage nego i nacionalne elite nužne za razvoj zemlje. Prema popisu iz 1991., u Hrvatskoj su živjela 581.663 Srbina, a 2011. tek 186.633 Srbina. Dakle, u protekla dva desetljeća Hrvatska je pretrpjela demografski gubitak od 400 tisuća svojih (srpskih) građana, za što su joj prije trebala puna četiri stoljeća! To se ogleda u svakom pogledu i na svakom koraku, što je sociologa dr. Svetozara Livadu natjeralo da sa suradnicima prošle godine napiše apokaliptičku knjigu “Biološki slom i nestajanje Srba u Hrvatskoj (1880-2011)”, u kojoj je iznio gomilu tabela i statistika tomu u prilog.
Poništava se duhovna oaza
Nije problem biti jedan Srbin u Hrvatskoj, problem je biti srpska manjina u Hrvatskoj koja živi u zapuštenim neelektrificiranim selima, u bijedi i nepoštovanju. Ekstremisti koji su za područje istočne Slavonije i Baranje htjeli Oluju 2 kako bi etnički očistili preostale Srbe, ne mogu računati na Pavelićevu formulu za Srbe: pobiti, prognati, prevjeriti. Blaži se nacionalisti čude zbog čega se Srbi, koji su 1630. godine priznati aktom Ferdinanda II. Statuta Valachorum, čime su im potvrđena prava kakva su imali u Osmanskom Carstvu, nakon tolikih stoljeća ne asimiliraju i srpstvo u Hrvatskoj konačno skinu s dnevnog reda kad se u SAD-u već nakon drugog naraštaja proglašavaju Amerikancima? To bi u retoričkom smislu bilo prihvatljivo pitanje da se Hrvati, u isto vrijeme kada se Srbima serviraju takve dvojbe, ne hvale koliko stoljeća žive u Sjevernoj i Južnoj Americi i s ponosom – ostaju Hrvati. Čikaški biskup koji ne zna ni riječ hrvatskog jezika, ali se deklarira Hrvatom, tražio je po Državnom arhivu u Karlovcu svoje rodoslovlje. Zašto nam smeta ako se svoje prošlosti ne žele odricati druge etnije i nacije? Otkud ta etnofrenija?
Hrvatske se vlasti spram Srba odnose toplo-hladnim valovima, koalicijski obećavaju nastavak elektrifikacije srpskih sela, stvaranje uvjeta za povratak, participaciju u vlasti po etničkom ključu pa, kad steknu dostatnu većinu, na to „zaborave”. Ne žele prihvatiti njihovu pozitivnu ulogu u Drugome svjetskom ratu kada su, zahvaljujući hrvatskim komunistima poput Većeslava Holjevca, stali na stranu partizana jer bi, da su otišli u četnike, rat možda i drugačije završio. Poništava im se nostalgija, partizanstvo, antifašizam i ne ostavlja ni jedna idejna i duhovna oaza u kojoj bi se mogli identificirati sa svojim povijesnim i društvenim vrijednostima. Ne može se od njih tražiti da baštine „moderno” hosovsko ustaštvo.
Na Dan pobjede nad fašizmom vrhovnici odlaze paliti svijeće veteranima Domovinskog rata ili kvislinškoj vojsci, a ne veteranima Drugoga svjetskog rata. To podcjenjivanje smeta svakom normalnom i povijesno odgovornom Hrvatu, a kamoli ne bi Srbinu. Srbi su prihvatili demokraciju, organizirali su se u više stranaka i kulturnih društava. Većina se kreativaca zadržala u SKD Prosvjeta, gdje njeguju vlastite nacionalne i etničke kulturne vrijednosti. Ove sam godine 30. ožujka kao gost bio na skupštini tog društva u Karlovcu. Nazočne je oduševio 14-godišnji dječak Siniša Matijević, koji je zatvorenih očiju nacrtao portret Nikole Tesle, za što je prošle godine dobio najviše glasova publike u Supertalentu. Nakon toga se postavilo pitanje: “Ako se u Hrvatskoj sada toliko uzdiže Teslu, zašto su mu srušili kuću u Smiljanu?” Ja sam naprasno odgovorio: “Mislili su da je Srbin!” i izazvao salve smijeha. Vjerujem da i Srbima i Hrvatima u njihovim odnosima treba više zajedničkog smijeha nego straha.
Srbina kao Pupovca Hrvati sigurno neće nikada voliti, no Srbina kao Peđa Mišič ili Igor Vukić vole jer i oni vole svoju hrvatsku domovinu.