Bilo je samo pitanje dana kad će Zoran Milanović izgovoriti: "I papa Franjo glasao bi za nas. SDP, ja i moji suradnici, to je kršćanstvo!". Sutra će prisvojiti i Isusa Krista. Bio on toga svjestan ili ne, većina hrvatskih katolika njegove riječi shvaća samo kao još jedan vrhunac njegova ruganja kršćanskim vrednotama, koji će on možda već sutra još jednom drsko nadmašiti. No, bit će i nemalo onih koji će Milanovićevu izjavu uzeti za zlo – papi Franji.
Jorge Mario Bergoglio u dvije i pol godine pontifikata postao je još jedan globalni superstar s vatikanskom putovnicom. No, njega ne slave samo vjernici. Iako se u nastupu ne može mjeriti s Ivanom Pavlom II., njegova neformalnost učinila ga je i herojem onih koji su se od Crkve odavno odvojili, ali i onih koji su njezini ljutiti neprijatelji. To je nešto što mnogi Franji ne mogu oprostiti: njegovo ime kao i njegove izjave, stvarne ili izmišljene – svakodnevno se koriste kao oružje protiv Crkve i onih koji sebe smatraju vjernicima.
U očima mnogih i sam Franjo kriv je što se razne manipulacije tako lako lijepe za njega i što se često čini prirodnim da je on izgovorio sve to što mu stavljaju u usta. Doista morate provjeriti iz više izvora da biste bili sigurni što je Franjo doista rekao i je li izjava potpuno izmišljena. Nerijetko jest. Agitprop je u punom pogonu.
Iako to nije njegova namjera, niti se može njega za to okriviti, Franjo tako dijeli Katoličku crkvu na one koji slave dugoočekivani svježi pristup nepromijenjenim crkvenim dogmama i na one koji to vide kao izdaju i izručenje neprijateljima Crkve.
U Crkvi u Hrvata (što god netko mislio o toj sintagmi) takva podjela sve je izraženija. Naravno, brojni su i oni između, nesigurni u kojem smjeru to sve vodi, ali voljni strpjeti se koliko god treba dok se ne ukaže neki viši naum ili Božji utjecaj. Jer, najbolji saveznik Crkve i dalje je vrijeme. No, sve su žešće kritike onih koji se osjećaju izdanima. Mnogi mu zamjeraju što se u Sarajevu nije imenom obraćao Hrvatima, ne shvaćajući da vatikanski čelnik nije ni išao u posjet Hrvatima, pa niti katoličkim vjernicima, već da je vodio globalnu politiku. Iako su oni očekivali ne samo duhovnu utjehu, već i neposrednu pomoć, Franjo je zapravo od izmučenih katoličkih vjernika u Sarajevu zatražio novo mučeništvo u ime višeg, ekumenskog cilja. Što oni osjećaju kao da su bačeni u arenu kao hrana lavovima.
Konačni dokaz Franjine nekompetencije, pa i izdaje, u njihovim očima je to što je kardinala Stepinca izručio na milost i nemilost "najvećem neprijatelju" – SPC-u. Jer nakon što je već završena kauza za Stepinčevo uzdizanje u sveca, osnovano je povjerenstvo koje bi to moglo odgoditi ad calendas graecas.
Još trnovitijem putu izložena je kanonizacija pape Pija XII., ratnog pape, onog koji je i Stepinca proglasio kardinalom, čija kauza je otvorena još 1965. Iako je Franjo razmatrao i kanonizaciju bez čuda, očito je ključno ipak to što je kauza izložena procjeni židovskih zajednica, koje se, očekivano, protive ideji o svetosti čovjeka za kojeg vjeruju da je pasivno odobrio fašističke i nacističke postupke u Rimu – iako ima dokaza i za posve suprotno. Sve tako ovisi o eventualnom prosvjetljenju židovskih zajednica, u koje se ne treba ozbiljno uzdati. Kao što se realistično ne može očekivati ni konsenzus sa SPC-om oko Stepinčeve svetosti.
Što se tiče srpske Crkve, uspjehom se smatra već i pristajanje na to povjerenstvo, no, koliko su stvarno spremni na ekumenski dijalog pokazuje i njihova nedobrodošlica mogućem Franjinu dolasku u Beograd. Srbijanski čelnici pak ne ostavljaju mnogo prostora da netko relevantan u Srbiji javno iznese omekšan stav prema Stepincu.
Očekivati, dakle, da će žrtve II. svjetskog rata nakon više od pola stoljeća ponavljanja poluistina i laži odustati od mitova o "Hitlerovu papi" i "ustaškom vikaru" svakom racionalnom djeluje apsolutno naivno, a kamoli da će se pokloniti i priznati njihovu svetost.
Kako god bilo, Stepinčeva kauza više se ne može zavrtjeti unatrag, koliko god dugo stajala na mjestu. Kakva god birokratska procedura, Stepinac je za Hrvate vjernike ne samo blaženik već i svetac. A formalna kanonizacija znači samo da njegovu svetost priznaje cijela Katolička crkva.
Jedno je apsolutno sigurno: Stepinac sam ne bi tražio da ga ova čaša zaobiđe i spremno bi podnio i to mučeništvo u ime Crkve. No, zapravo ni nije na kušnji Stepinac već vizija Crkve u Hrvata kao dijela univerzalne Katoličke crkve, jer, iako se diče vjernošću, Hrvati imaju i dugu tradiciju neposluha crkvenoj središnjici.
Netko će reći da u čuda treba vjerovati. Veliki uspjeh bit će ako još neki viđeniji Srbi jednog dana otkriju ono do čega je nadošao primjerice Vuk Drašković. I da otvoreno i javno kažu nešto kao: Stepinac za mene nikad neće biti svet, ali svakako nije ratni zločinac – neću se utjecati njegovoj svetosti, ali ću priznati da je kao pravednik među narodima spašavao ljude gdje je to bilo u njegovoj moći. To bi već bila velika pobjeda. I veliko čudo samo po sebi.
>> Naredio Milanović ili Karamarko, i Hrvatska će na kraju podići žicu
>> Ugrožava li Milanoviću sukob s predsjednicom izglede za pobjedu?
O Franji i njegovom načinu bi se moglo pisati knjige, ali je činjenica da je spreman žrtvovati jako puno da bi dobio jako malo, gotovo ništa. Tako on žrtvuje doktrinu u ime približavanja svijetu, žrtvuje jasni nauk u ime pridobivanja simpatija nevjernika i otpalih vjernika, a tako sada žrtvuje i Stepinca u ime približavanja SPC-u. Iz naše perspektive, potpuno ludo i nepotrebno. Čekali smo dugo da Stepinac nađe pravdu, pričekat ćemo još malo, ali bez obzira na politiku prema SPC i na njihove stavove, Stepinac je svetac. To zna svatko tko je pročitao ijednu iole ozbiljniju knjigu ili rad o njemu, a posebno svjedočanstva onih koji su ga poznavali i radili s njime. Ako je papa pogriješio s ovim potezom, to će se ubrzo saznati, pa će valjda i on to prihvatiti i kanonizirati Stepinca. Ako nekim čudom usput dovede SPC do priznavanja istine - još bolje!