Za zaštitu od poplava RH na raspolaganju ima preko milijardu eura, iskorišteno je samo 5,8 %!

U jednom se scenariju mahnito pune vreće pijeskom i ulaže zadnja nada da će se njima ojačati nasip, očajno se gleda prema rijeci koja raste, a voda se probija i izlijeva, diže se namještaj u kućama iako pumpe rade, počinje se s hitnom evakuacijom prestrašenih i šokiranih stanovnika koji ostaju bez domova, aktiviraju se odroni i klizišta, angažira pomoć brojnih službi koje ulažu nadljudske napore u spašavanje...

A u drugom je scenariju trajno rješenje – sustav koji će omogućiti da rijeke ne izlaze iz kontroliranih korita ni za najjače i najdulje kiše, ali očito preskupo i prekomplicirano za realizaciju. U Hrvatskoj se stoga u posljednjih nekoliko godina uglavnom gleda prvi opisani razvoj događaja.

Teške poplave koje se ponavljaju i nekoliko puta godišnje u zadnjem su desetljeću postale naša stvarnost i baš se za svake od tih katastrofa postavlja pitanje koliko nas stoji stalno vođenje jedne te iste bitke, odnosno je li to jeftinije od velikog ulaganja koje bi, barem za ona područja na kojima je to moguće, trajno riješilo probleme. I u konačnici, je li to uistinu i jeftinije?

Skup potrošni materijal

Hrvatske vode nacionalna su agencija zadužena za upravljanje vodama koja vodi glavnu riječ kad je u pitanju obrana od poplava. Njihovi ukupni godišnji prihodi iznose između 2,5 i 3,5 milijarde kuna, a prema planovima upravljanja vodama te financijskim izvještajima, svake se godine gotovo 700 milijuna kuna izdvaja za preventivnu, redovitu i izvanrednu obranu od poplava. Ta se svota odnosi samo na rad na terenu i ne uključuje izradu planskih dokumenata poput direktive o procjeni i upravljanju poplavnim rizicima ni gradnju novih nasipa ili sličnih projekata.

Većina se novca, između 500 i 600 milijuna kuna godišnje ulaže u redovito održavanje, odnosno preventivu na ukupno 34 branjena područja na koja je, prema Hrvatskim vodama, zemlja “podijeljena”.

Još otprilike od 100 do 150 milijuna kuna, ovisno o godini, ulaže se u projekte sanacije, održavanja i obnavljanja vodnih sustava i građevina, njihovo tehničko promatranje, održavanje crpnih stanica, ustava, prevodnica i sustava veza, motrenja, automatike i upravljanja te vještačenje.

Treći dio budžeta odlazi na direktne izdatke za obranu od poplava u trenutku kada do krize dođe, a riječ je stavci koja najviše varira iz godine u godinu. Tako je u 2014., kada su istok Hrvatske pogodile katastrofalne poplave, taj iznos premašio 100 milijuna kuna. U iduće tri mirnije godine iznosio je 35, 20, odnosno 15 milijuna kuna, a procjene za 2018. godinu bile su da će biti potrebno izdvojiti oko 25 milijuna kuna, no s obzirom na trenutačnu situaciju, ta će se brojka vrlo vjerojatno morati izmijeniti budućim rebalansom. Najviše novca “iscuri” na terenu, na potrošni materijal koji se koristi za obranu.

Zečji nasipi i boks-barijere

– Svaka poplava košta drugačije, no prosječna je cijena zečjih nasipa koji se najviše koriste u obrani milijun i pol kuna po kilometru. U cijeloj je priči najveća stavka potrošni materijal poput pijeska te strojevi i mehanizacija – kaže mr. sc. Ivica Plišić, donedavni čelnik Hrvatskih voda, a trenutačni direktor komunalnog poduzeća Ponikve na Krku, koji je na čelu Voda bio i tijekom poplava 2014. godine.

Tada je oštro odgovarao na kritike da Hrvatske vode nisu bile spremne te da nisu imale dovoljno vreća i pijeska, zbog čega su ih ljudi morali sami kupovati. Ipak, poučeni tim iskustvom, danas Hrvatske vode u svom skladištu imaju uvijek na “lageru” tri i pol milijuna praznih vreća. U posljednjih ih se mjesec dana potrošilo između 500 i 600 tisuća, a čim se dio isprazni, naručuju se nove. Upravo su troškovi obnove alata, opreme i dopune skladišta posebna stavka u proračunu Hrvatskih voda.

Cijena jedne prazne vreće iznosi kunu s PDV-om, na što se obračunava i popust od 13 posto, pa je konačna cijena 87 lipa. Procjenjuje se da za 10 metara nasipa u visini od jednog metra treba oko 600 vreća te oko 10 kubika pijeska.

– Od vreća je skuplji pijesak, koji stoji 100 kuna po kubiku. Hrvatske vode imaju dosta veliku zalihu i gotovo ga nikad ne nedostaje. No u izvanrednim uvjetima, kao kada je Kupa zaprijetila Sisku, iz rijeke smo izvadili 10 tisuća kubika kako bismo pijesak iskoristili za obranu grada – prepričava Ivica Plišić.

Pijesak se koristi i za punjenje boks-barijera, sustava koji se unatrag nekoliko godina sve češće koristi kao zamjena za zečje nasipe, no prvi je put u velikom opsegu upotrijebljen početkom ožujka ove godine u Karlovcu kada se s tim panelima od dvostruko pletene metalne mreže napravio zid dugačak nekoliko kilometara.

Proizvela ih je riječka tvrtka Monterra po uzoru na slične barijere kakve se koriste u inozemstvu, a posao vrijedan 1,4 milijuna kuna dobila je na javnom natječaju Hrvatskih voda. Barijere su metar visoke i široke te su obložene geotekstilom, a mogu se spojiti u dugačke nizove te doseći visinu od dva do tri metra. Iako se isto pune pijeskom, šljunkom ili zemljom, najveća im je prednost pred zečjim nasipima što se lakše slažu i pune, a mogu se i više puta koristiti. Kad opasnost od poplave prođe, samo se isprazne i slože do sljedeće uporabe.

Metar praznih boks-barijera stoji 280 kuna s PDV-om, a procjene su kako bi na njima Hrvatske vode dugoročno trebale uštedjeti. Također, jedno se vrijeme spominjala i mogućnost da će se koristiti novi koncept obrane od poplava isto riječke tvrtke MGK-pack, a radi se o cijevima od poliesterske tkanine koje se pune vodom, a prednost im je što se lako postavljaju i mogu se nanovo koristiti. Ipak, Hrvatske vode još nisu počele koristiti se tom tehnologijom jer još nisu obavljena testiranja.

Novac iz EU neće propasti

Osim samog sustava za obranu, treba platiti i sav ostali potreban alat te opremu u koju se ubrajaju, primjerice, agregatne pumpe, potopne crpke, vodonepropusne geomembrane za zaštitu od procjeđivanja nasipa, crijeva, vodomjerne stanice, a tu je i održavanje komunikacijskog sustava veza i radijskih frekvencija te nabava vozila, čamaca i drugih plovila te održavanje plovne opreme. Nabavljaju se i strojevi za punjenja vreća pijeskom, no u najvećoj mjeri to čine djelatnici Hrvatskih voda, za koje treba nabavljati i radnu zaštitnu odjeću i obuća za obranu od poplava.

Iako su Hrvatske vode i njihovi djelatnici prva točka obrane u borbi protiv poplava, u slučajevima kada im je potrebna pomoć, upućuju zahtjev Državnoj upravi za zaštitu i spašavanje koja koordinira sustavom civilne zaštite. Snage zadužene za reagiranje u slučaju poplave su stožeri za civilnu zaštitu na razinama gradova, općina, županija i države te temeljne operativne snage sustava civilne zaštite u koje su ubrajaju vatrogasci, Hrvatska gorska služba spašavanja te Crveni križ. Tu su i Oružane snage Republike Hrvatske, policija i hitne pomoć. Potreban broj ljudi pritom procjenjuje nadležni stožer civilne zaštite.

– Postoje četiri stupnja u obrani od poplava. U pripremnom i redovitom stanju za sve se brinu Hrvatske vode, a u izvanrednoj obrani i izvanrednom stanju uključuje se civilna zaštita, odnosno vojska, no oni nisu na “trošku” Hrvatskih voda pa nas vojska ne košta ništa iako se često misli drugačije – objašnjava Ivica Plišić kako sustav funkcionira.

No uz sve uštede Hrvatskih voda, kada se govori o novcu za obranu od poplava, njihov je cijeli budžet za tu svrhu zanemariv, u slučaju da u svojoj zadaći ne uspiju te da dođe do štete. Jer kada dođe do elementarne nepogode, šteta se mjeri u stotinama milijuna kuna, pa čak i u milijardama, kao što je bilo 2014. godine. Tada je Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture procijenilo da samo troškovi rekonstrukcije oštećenih cesta stoje 100 milijuna kuna, Ministarstvo zaštite okoliša i prirode potrošilo je 30 milijuna kuna na skupljanje, odvajanje i obradu otpada, dok je Ministarstvo poljoprivrede potrošilo 25,5 milijuna kuna, od čega je 15 otišlo na deratizaciju, dezinfekciju i zbrinjavanje životinjskih lešina.

O troškovima Ministarstva graditeljstva čija je prva procjena bila da će za program obnove i saniranja biti potrebno više od 1,5 milijarde kuna još se i danas raspravlja, a zbog sumnjivih je brojki reagiralo i Državno odvjetništvo. Milijuni se troše iz godine u godinu, a lani je Vlada povećala sredstva za sanaciju šteta od elementarnih nepogoda s 20 na 100 milijuna kuna.

Sve te svote za sanaciju ne bi bile ni potrebne da nema poplava, zbog čega se mnogi pitaju što se čeka s realizacijom trajnih rješenja, za koje Hrvatske vode ključ vide u fondovima EU. Na raspolaganju imaju popriličan novac – 1,049 milijardi eura, i to u sklopu Operativnog programa Konkurentnost i kohezija, koji je alociran još 2014., no unatrag nekoliko godina od tog su iznosa iskoristili samo 5,8 posto.

Razlog tome je, kako su svojedobno objasnili, to što se dosad izrađivala dokumentacija. Ne smatraju ni da postoji rizik od propadanja alociranih sredstva koje moraju iskoristiti do 2023. jer je velik dio projekata u visokom stupnju spremnosti. Dio te svote, 150 milijuna eura, predviđen je za projekte zaštite od poplava kojima bi se nasipi modernizirali i dodatno osigurali.

Prvi projekt u čiju se realizaciju krenulo lani u svibnju radovi su na savskom nasipu na lijevoj obali od Račinovaca do Nove Gradiške. Do kraja 2018., kako je najavio generalni direktor Hrvatskih voda Zoran Đuroković, predviđa se pokretanje još osam postupaka javne nabave procijenjene vrijednosti 96,9 milijuna kuna, što će omogućiti potrebnu sanaciju dionice nasipa na području Vukovarsko-srijemske i Brodsko-posavske županije. U tih 150 milijuna eura ulazi i zaštita od poplava karlovačkog područja, projekt za koji su Vode u cijelosti pripremile dokumentaciju.

– Vrijedan je 670 milijuna kuna, prijavili smo ga za strateški investicijski projekt RH, a riječ je o prvoj takvoj prijavi Hrvatskih voda – kazao je Đuroković. Prema projektu, gradit će se ukupno 50 kilometara nasipa, a prioritetne su lokacije Logorište, Mostanje i Mala Švarča. No neki karlovački gradski vijećnici smatraju da su Hrvatske vode premašile iznos i tri puta te da bi bilo dovoljno oko 250 milijuna kuna da bi se sustav dovršio. Iz Hrvatskih voda napominju pak da je dio projekta problematičan zbog kompliciranih imovinsko-pravnih odnosa. Projekt na tom dijelu, naime, obuhvaća 11 tisuća čestica, zbog čega je Grad Karlovac zaposlio pravnicu, stručnjakinju u području rješavanja imovine. Problem je to, naglašava Ivica Plišić, koji postoji na većini hrvatskih područja koja imaju problema s poplavama.

Komplikacije zbog legalizacije

– Ljudi su gradili kuće na poplavnom području bez građevinske dozvole. U Karlovcu, primjerice, plavi do tri posto uvijek istih objekata. U Odranskom polju pokraj Zagreba, koje je prirodna retencija za zadržavanje vode, ljudi su gradili, a sada se traži gradnja nasipa, a kuće su na takvom tlu na koje strojevi, da bismo nasip izgradili, ne mogu ni ući većinu godine. Period koji je povoljan za gradnju je do najviše nekoliko mjeseci, ako je godina relativno suha – kaže Plišić.

Država je sama sebi dodatno zakomplicirala cijelu stvar procesom legalizacije, smatra prof. dr. sc. Nevenka Ožanić, predstojnica zavoda za hidrotehniku i geotehniku Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

– Sada su ljudi dobili papire i na temelju njih traže zaštitu, s punim pravom, jer im je to i omogućeno – ističe Ožanić. Imovinskopravni odnosi problem su i u općini Pokupsko, između Žažine i Letovanića iako je lani napravljen nasip u Letovaniću koji je od poplavljivanja Kupe spasio 50-ak kućanstava.

– Za nekoliko stotina metara dug nasip građani su dali odobrenje da se napravi jer je izgrađen na privatnim parcelama i već je za posljednjih poplava obranio mještane koji prvi put nakon mnogo godina nisu morali strepiti zbog rasta vodostaja – govori načelnik općine Lekenik Ivica Perović dodajući da se za trajno rješenje koje bi obuhvatilo cijelo Pokupsko trenutačno izrađuje studija utjecaja na okoliš.

Dobivanje dozvole za gradnju raznih objekata obrane od poplave, pazeći pritom na zaštitu prirode, još je jedna komplikacija, kaže Ivica Plišić, koja usporava cijeli proces. A u slučaju Hrvatske Kostajnice, koja je u cijelosti zaštićen grad i ne dopušta se gradnja ozbiljnije zaštitne vodne građevine, zidova ili nasipa, mora se paziti i da se ne narušava njegova vizura.

– Ondje je još za mog mandata dogovoreno postavljanje mobilnih brana, kakve se mogu vidjeti u nekim europskim gradovima. Takva rješenja puno su skuplja od običnog nasipa. U Austriji su mi rekli da su takve nasipe platili sedam puta više od običnih – kaže Plišić. Za nasipe bi se, potvrđuje gradonačelnik Kostajnice Dalibor Biščan, građevinska dozvola trebala ishoditi u 2019. godini. Stanovnici su i dalje skeptični, a upozoravaju i kako nije samo problem što se novi nasipi ne grade u dovoljnoj mjeri nego i što se ne održavaju dovoljno dobro, a kanali se ne čiste redovito. A trebali bi, dodaje Nevenka Ožanić, barem jedanput godišnje.

– Ne biste vjerovali koliko štete napravi jedna nutrijica, a i nasipi se sami “habaju” – upozorava Ožanić dodajući da će stanje biti sve gore. Poplave su se kao prirodni fenomeni, kaže Ožanić, do prije nekoliko godina redovito događale jednom u pet godina, a ne na godišnjoj razini kao sada. Zbog klimatskih promjena ekstremi su sve veći i češći.

Stručnjaci su zabrinuti i mogu li postojeći kanali sagrađeni u prošlom stoljeću više podnijeti toliku količinu vode. Stoga dio njih predlaže da bi na nekim lokacijama s malo kuća, a gdje je trajno rješenje prekomplicirano ili preskupo realizirati, najjeftinije bilo da se stanovnici kuća koje su na stalnom udaru jednostavno presele o državnom trošku. Predlagala je to i Vlada Zorana Milanovića nakon poplave u Gunji i Rajevu selu 2014., no ideja je tada dočekana “na nož”.

No ako ne žele iseljenje i bez trajnog rješenja, stanovnici ugroženih područja i dalje će svake godine strepjeti, a najgore im je, kažu, što imaju osjećaj da je to mučenje sasvim nepotrebno jer bi se trajni nasipi, uvjereni su, isplatili. Stručnjaci potvrđuju, a i brojke jasno pokazuju da bi se uza sadašnje izdatke za obranu i nastale štete ulaganje u velike projekte vratilo gotovo u stopostotnom iznosu – već kod prve veće poplave.