Je li Penavin prosvjed uperen protiv Plenkovića ili protiv Tuđmana

Svaka kampanja za kažnjavanje ratnih zločina, koliko bila opravdana, nosi u sebi istu opasnost – da bude teža žrtvama nego zločincima. Žrtve moraju još jednom proživjeti svoju kalvariju, a zločinci su se u međuvremenu negdje sakrili, ili su sakrili tragove svojih zločina.

Oni ionako, što je Vlado Gotovac rekao, nemaju savjesti da bi ih išta opterećivalo. Žrtve se opet žrtvuju da bi dokumentirale zločin, izlažu na dlanu svoj intimni svijet da bi svjedočile o dubini i težini proživljenog a nekažnjenog zločina. Ako se nije pokajao, zločinac živi (ne)mirno u tamnom svijetu zločina bez kazne, bez ikakve svijesti o tome što je počinio u fanatizmu kojim je napao drugi narod, ni snage da se suoči sa svojim (zlo)činom nad drugim ljudima.

Ako je točno da se vukovarski ubojice, silovatelji i nasilnici šeću među nama, ima u njima još jedino negativne snage da se sa žrtvom nađu na istome bulevaru kojim, inače, šeću slobodni i nevini ljudi. U tome je drama jednog rata koji zločince ni dandanas ne može odvojiti od svojih žrtava.

Postoji etička dimenzija zločina o kojoj politika, kad dođe do riječi, obično ne vodi računa. Svaki je zločin negacija čovjeka u čovjeku: on moralno ubija i ubojicu, jer ga svodi na nagon, obično mržnje ili osvete, dakle, na životinju koja ne razmišlja; fizički ubija ili ponižava žrtvu, oduzima joj život i ljudsko dostojanstvo, ne u borbi nego bez borbe, obično u okolnostima kad vlada zakon jačega ili pravo pobjednika.

U tom smislu, ne može biti nikakve dvojbe, najmanje etičke, zaslužuju li (skriveni) ratni zločinci kaznu i smiju li njihovi zločini ikad zastarjeti. I u tom je smislu sasvim opravdano što se od državnih vlasti traži da budu na strani žrtava, ali svih i bez razlike. No, mora se pitati i države, vlasti, društva: jedne što su (u)činile da spriječe zločin, a druge jesu li poduzele sve da zločince kazne.

U uvjetima jake psihološke i političke napetosti valja razmišljati o Camusjevoj etičkoj doktrini da „u svakom krivcu ima dio nevinosti“. „Čovjek nije nevin ni kriv. Kako izići iz toga“, pita veliki pisac-filozof?

Kad čovjek od krvi i mesa ne može razriješiti ono što je drugi čovjek, ali bez svojstava, kadar učiniti u kriminalnom nastupu i u stanju ludila, onda nastupaju institucije koje mogu hladno razlučiti krivnju od nedužnosti. Nema Država tu moć da razdvoji Dobro od Zla, njezina je uloga politička, više pragmatična nego etička, a najmanje metafizička.

Ako zakazuje na tolikim drugim područjima, je li bilo opravdano očekivati da će pravna država u svoju mrežu institucija i zakona uloviti sve zvijeri rata? Ili su ratni zločinci stvarno prolazili ispod njezina radara? U ovom stadiju nove politizacije zločina, optužbe se čine težima od dokaza kojima prosvjednici barataju.

Kad je država na tapetu, svaki etički problem lako prerasta u politički prijepor: tko je štitio zločince?

Eksplozija nezadovoljstva

Iza svakog rata ostaju zločini koje treba raščistiti da bi društvo postiglo potreban mir, građanski prije svega, i etnički, da država ostvari funkcionalnost, a građani ravnopravnost. Hrvatski problem s ratnim zločinima složeniji je zbog toga što se zločini uglavnom vežu uz jedan narod, a žrtve uglavnom uz drugi, i što se ne radi o prvim ratnim zločinima u hrvatsko-srpskoj povijesti.

Bilo ih je i u prijašnjim ratovima; ni oni nisu do kraja raščišćeni.

Iza posljednjeg rata ostala su brojna groblja, ali i prazni grobovi, silna mržnja i loše uspomene. Iskušenje je u takvim prilikama dobro poznato: kako kažnjavati pojedince, zločince, a ne stigmatizirati cijeli narod da je zločinački? Ne postoje kolektivni računi za individualnu krivnju.

Metodom pritiska ne mogu se nigdje raščišćavati ruševine rata, osobito one koje ostaju u čovjeku. Politika, čak i da je jedinstvena, ne može biti uspješna ako nema saveznike u kulturi, prosvjeti, sportu, Crkvi. U pravu su svi koji traže istinu o ratu i njegovim zločinima, ali s jedne i s druge strane, koliko god nerazmjerni bili. Ideja o „povjerenstvu za istinu“ proturječi mnogim drugim, jačim idejama.

„Nitko ne može posjedovati istinu“, pisao je Thomas Mann.

„Ljudski rod ima više koristi od toga da traga za istinom nego da je posjeduje“! U nas je svaka istina o ratu politički otežana već u startu, jer postoje dvije istine; dva slična jezika koriste sasvim različite političke termine: što je agresija u jednom, u drugom je građanski rat, što je oslobođenje za jedne, za druge je izgon i ropstvo. Pod takvim pokrivačem, zločinci mogu mirnije spavati.

Ratne okolnosti da Hrvatska nije uspostavila vlast na cijelom priznatom državnom teritoriju s priznanjem države, otežava otkrivanje zločina i identifikaciju zločinaca. Jedan dio državnoga prostora, i to onaj na kojem su se dogodili najveći zločini, ostao je sedam godina izvan domašaja hrvatskih vlasti; pobunjeničke vlasti imale su dosta vremena da prikriju tragove zločina i da sakriju zločince.

A onima koji se nisu uspjeli sakriti, suđenja u Srbiji za zločine nad Hrvatima odvijala su se po istome obrascu po kojem tamošnja politika dokazuje i dalje da Srbija nije bila agresor, da su Srbi žrtve rata, a ne vlastite politike. Haški je sud s teškim kaznama kninskim vlastodršcima stavio stvari na mjesto, a za Vukovar je ostao nerazumno i nerazumljivo dužan; neosjetljivost međunarodne pravde, tendencioznost srbijanskih sudova i neažurnost hrvatskoga pravosuđa pojačavali su frustracije žrtava: one imaju pravo tražiti pravdu!

Ništa se posebno ne događa u mandatu sadašnje hrvatske Vlade, niti se ijednoj vladi može nabijati kompleks Vukovara. Ostat će nejasno, ili je ipak jasnije, analiziraju li se temeljitije okolnosti Penavina upada u HDZ-ov politički promet, zašto je nezadovoljstvo eksplodiralo baš sada, a nije ni protiv Račanove ni Milanovićeve Vlade, kad je bilo pomodnije napadati nedostatak „nacionalnog naboja“.

Da je na vlasti ljevica, a ne šarena Plenkovićeva koalicija, bi li HVIDR-a pozivala na apstinenciju vukovarskog prosvjeda, bi li se Generalski zbor dijelio oko toga jesu li „filijala HDZ-a“ i bi li HDZ ostavljao na cjedilu svoga gradonačelnika?

Koliko različitih pitanja oko jedne nesporne stvari! Ni za jednu od tih formacija nije sporno da zločini ne smiju ostati nekažnjeni; ipak, sve se nisu uključile u prosvjednu kolonu, što može značiti da su se zločini politizirali, ali iz nekog drugog kuta, koji vladajućoj stranci nije prihvatljiv.

Nekadašnji su „šatori“ bili permanentni, do rušenja SDP-ove vlasti; jesu li sadašnji sezonski, kao sredstvo pritiska na HDZ-ove vladare? Vukovarski prosvjed ima naglašenu političku stranu; to nije samo poziv državi da istraži nekažnjene zločine i da kazni zločince, to je i osuda države što to nije već učinila.

Optužbe su eksplicitne i izazivaju razumno pitanje: zašto su kritičari šutjeli toliko dugo? Zašto su tek sada izišli na svjetlo dana s tako važnim otkrićima o zločinima? Ako se zločinci i silovatelji, s imenom i prezimenom, doista šeću među nama, onda su vlasti – u toj logici – odgovorne, ako ne i krive, što oni i dalje ugrožavaju svoje žrtve.

Ima i drugih zločina bez kazne: koliko je hrvatske vlasti moguće sumnjičiti da su žmirile, ili da i dalje žmire, pred zločinima koji se pripisuju Srbima? Jesu li poduzele sve da istraže i kazne zločine koji su počinjeni nad Srbima, od Aleksandre Zec (i njezine obitelji), koja je postala uteg na hrvatskoj savjesti, do staraca u Varivodama, koji su postali dokaz hrvatskih zločina u pobjedničkoj atmosferi nakon Oluje?

Srpski su zločini utoliko drukčiji što su počinjeni u agresiji i što su neusporedivo brojniji i teži; ni hrvatski nisu zanemarivi, jer nisu učinjeni u legitimnoj obrani, nego i s namjerom da se obilježi neprijatelj, ili da se proglasi pobjeda.

Zločin je zločin, i kad je različit. U svakom takvom zločinu, i nad Hrvatima i nad Srbima, “stanuje” mržnja; a ona je samo mali korak do osvete. „Sva sila ovoga svijeta“ – piše Amos Oz u svome „Judi“ – „ne može mržnju pretvoriti u ljubav“.

Svi zagovornici pravde, kao gornjeg etičkog i pravnog postulata, moraju znati da sistem pomirenja počiva na istini, da bi se na istini mogla uspostaviti pravda. A hrvatsko-srpski ili hrvatsko-hrvatski problemi počinju već u utrobi politike, zato što postoje suprotne istine o jednome ratu.

Prinčevi rata

I dok se one ne usklade, jedni će više skrivati zločin, a drugi zazivati kaznu. I zločini će biti „vaši“, a žrtve „naše“. Nitko prosvjednicima ne može osporavati ni moralni ni politički legitimitet kad traže od državnih vlasti da prema zločincima koji šeću među nama ne budu blagonaklone (ako su to uopće bile).

Tko zna što je pravosuđe, ne samo pravda, taj zna da dramatične ispovijesti, uživo ili s montiranog ekrana, nisu ništa drugo nego početak procesa koji bi trebao, na kraju, sve „prinčeve rata“ dovesti do zaslužene kazne. Postoji nešto što može biti gore od lošeg suđenja, ako bi se pritiscima na institucije proizvela atmosfera lova na vještice.

Ostane li Penavina kampanja samo na startnoj političkoj podršci radikalne desnice, ona se s vremenom može pretvoriti u hrvatsku inačicu kulturne revolucije; kratkoročno može imati rezultata, ali dugoročno može više štetiti nego koristiti.

Svaki zločin koji će otkriti opravdava takvu akciju; svaki zločinac koji će zbog toga biti kažnjen daje joj legitimitet. Ratni zločini su kao mine: eksplodirat će, ako se ne otkriju, prije ili kasnije. No, u žurbi se ne bi smjele praviti greške u koracima. Možda je već sad prekasno jer ni zločinci ni žrtve nisu više isti ljudi, iako vrijeme ne može osloboditi zločince krivnje, a žrtve traume.

Razložno je, dakle, tražiti da se zločinci prestanu „šetati među mama“; za to nije dovoljna kampanja, potrebnije je da se ispod toga zahtjeva supotpišu i ljevica i desnica, i Hrvati i Srbi, i vjernici i nevjernici. Ukratko, da se postigne nacionalni konsenzus, što nije lako očekivati u državi u kojoj se isti rat zove različitim imenima, u kojoj se zločini iz jednoga rata zatvaraju tako da se otvaraju zločini iz prethodnog rata i u kojoj osuda „tuđih“ zločina ide preko rehabilitacije „naših“ zločinaca.

Ostanu li zločinci na slobodi a zločini nekažnjeni, oni će i dalje trovati hrvatsko-srpske odnose, opterećivati hrvatsku državu i cijepati hrvatsko društvo. S pravnog gledišta, opravdana je briga da se ubrza istraga i da se izreknu kazne. Ali ne tako da se prečicom stvara nesigurnost građana i zabrinutost nacionalnih zajednica.

U tim pitanjima sredstvo je uvijek važnije od cilja. Gradonačelnik Penava trebao bi voditi računa da „brižnost može biti opasna“, kako opominje Marguerite Yourcenar, „čak i kad je iskrena“. To što ratni zločini ne zastarijevaju dobar je pravni osigurač da zločinci ne ostanu skriveni u mraku.

Ubijanje civila, mučenje žena, protjerivanje ljudi, progon naroda bila su sredstva „oslobađanja“ Vukovara (i drugih hrvatskih gradova i krajeva), kako je beogradska propaganda opravdavala operaciju sravnjivanja jednoga grada sa zemljom. Jedan od dva najveća masovna zločina u poslijeratnoj Europi, uz zločin u Srebrenici, u izvedbi jugoslavenske vojske (i još narodne) i srpskih paravojnih snaga, nije doživio kaznu koju zaslužuje: Hrvatskoj su zločinci bili uglavnom nedostupni, Srbija je provodila selektivnu pravdu, da ne ugrozi svoju sliku rata, a Haški je sud na Vukovaru (iz)gubio kredibilitet neutralnosti.

Mogao bi Serge Brammertz s više prava upirati tužiteljskim prstom na države da ne kažnjavaju ratne zločine ili da slave ratne zločince, da je uspio prave zločince izvesti pred lice međunarodne pravde. Ipak, da nije bilo toga suda, više bi ratnih bosova šetalo među nama. Žrtvama nikad nije dovoljno pravde.

Načelo po kojem ratni zločini ne zastarijevaju funkcionira u paru s načelom abolicije koje je hrvatskim Srbima masovno udijelio predsjednik Tuđman da bi na mirni način mogao istočnu Slavoniju, Baranju i Podunavlje integrirati u hrvatski državni sustav. Je li pritom bio široke ruke, jer su to tražili međunarodni pokrovitelji, ili je sam pružao ruku pobunjenim Srbima da poslije Oluje otvori šire vrata za njihovu integraciju u hrvatsku državu?

Ostalo je iza Franje Tuđmana mnogo dokaza o njegovoj odlučnosti; nema znakova po kojima bi ga se moglo svrstati u HDZ-ove jastrebe. Imao je iskustvo generala koji je mogao pretpostaviti što bi značilo vojničko oslobađanje hrvatskoga teritorija u susjedstvu Srbije.

Vukovar bi teško stradao i drugi put, ako je poslije prvog razaranja išta ostalo neporušeno u gradu; stradali bi ljudi. Jednom je Vukovar bio hrvatski Staljingrad; drugi put je mogao biti Tuđmanov Waterloo. Da integracija Hrvatske nije išla milom, morala bi ići silom. S kakvim žrtvama?

Je li prvi hrvatski predsjednik pogriješio što je pobunjenim Srbima dao možda i više nego što su oni od njega očekivali? Da su kninski šerifi znali stati i razmisliti kad im je na stolu bio povoljniji prijedlog s planom Z1, vjerojatno bi se stvari za njih drukčije razvijale.

Tuđman je preostalim Srbima dao manje, a oni su (u)mislili da su dobili više, jer nisu mogli birati. Tako je stvoren kompromis, koji u sebi uključuje elemente pomirbe, prihvatljiv Srbima, jer u Hrvatskoj dobivaju novu šansu, prihvatljiv Hrvatskoj, jer se lišava pobunjenika.

Mirovni ugovor pod okriljem američkoga generala Kleina nije bio tako precizan da ga današnja generacija ne bi mogla različito interpretirati. Za jedne je to bio kraj rata; za druge početak nepravde. Da je živ, Franjo Tuđman bi sigurno imao što reći u svoju obranu.

Penavina kampanja uperena je protiv njega barem koliko i protiv Plenkovića, iako ne spominje ni jednoga ni drugoga, ili baš po tome. Osnivač HDZ-a i priznati otac domovine bio je dvostruki pomiritelj: prije rata, dok je skupljao energiju za pokretanje države, na programu pomirbe među Hrvatima ujedinio je i desne i lijeve, i komuniste i nekomuniste, i vjernike i nevjernike, i djecu ustaša i djecu partizana.

Stvorio je široki svehrvatski državotvorni pokret s kojim je vodio Hrvatsku do samostalnosti; može li danas biti njegov krimen to što nije puštao Hrvata na Hrvata? U vremenu buđenja svih hrvatskih ideologija, pazio je da ne dođe do bratoubilačkog rata među Hrvatima, i da tako propuste povijesnu priliku da utemelje demokratsku hrvatsku državu.

Ideja pomirbe s hrvatskim Srbima nije u početku imala odjeka, ako je Tuđman tada i mislio na njih (i oni na Tuđmana). Na kraju rata, odlučio se za hrvatsko-srpsko pomirenje, da može dovršiti proces formiranja države; ne može se isključiti da su i neki krivci prošli kroz abolicijsko rešeto. Što bi bilo bolje od toga?

Ili stranac ili izdajica

Tuđmanove povijesne kompromise s komunistima i Srbima osporava i dalje dio radikalnih HDZ-ovaca, s istim argumentima kojima osporavaju Plenkovićevu zauzetost da svjetonazorski modernizira stranku; svome prvom predsjedniku ne mogu oprostiti što je masovno davao azil „crvenima“ i što je pružao priliku „vječnim neprijateljima“ da žive u Hrvatskoj. Što je drugo mogao?

Novi zahtjev za lustraciju zvuči kao kritika, najviše Tuđmanu koji je imao najviše autoriteta da je provede. Sadašnjem predsjedniku stranke nabijaju na nos da je kontaminirao stranku rodnom ideologijom i da ju je okrenuo centru, umjesto da je širi udesno. Zato je u Vukovaru visio kao „stranac“ ili čak kao „izdajica“.

Nije lako raspoznati sve likove iza kulisa na velikoj sceni tamošnjih prosvjeda. Mete je lakše detektirati. Hrvatska se teško suočava sa zločinima: jednostavno, bilo ih je previše u posljednjih sto godina, i nad Hrvatima i pod Hrvatima. Nema rata u kojem Hrvati i Srbi nisu bili na različitim frontama, čak i kad su završavali na istoj pobjedničkoj strani.

Tako se, iz rata u rat, formirala žilava svijest o „našim žrtvama“ i „vašim zločinima“; i djeca se s njom teško nose, kamoli očevi.

Nije lako živjeti sa sviješću da se zločinci šeću među nama; teško je, pak, očekivati da će zle duhove prošlosti počistiti ulica, kad to nije uspjela država.

Ako je sve poteklo od njega, i ako stvarno vjeruje da dobre namjere ne vode u pakao, Ivan Penava može dokazati koliko želi dobro svome gradu ako između dvaju prosvjeda protiv zaborava zločina stane na čelo kolone pomirenja svojih građana. Njegova borba imat će više smisla ne bude li dijelila, nego ujedinjavala Vukovar (i Hrvatsku).

>> Pogledajte video i saznajte što o Pupovcu misle ljudi iz njegovog sela

Video: Frane Šarić