Kad najveću hrvatsku stranku demonstrativno napusti 19 članova u jednom zagrebačkom ogranku, onda su prve izravne posljedice mjerljive sa štetom koju na slonu može izazvati ubod muhe. Uskoro će se vidjeti je li to bila prva proba u novoj pobuni koju poslije HDZ-ovih marginaliziranih prvoboraca, zbunjenih veterana Domovinskog rata, odbačenih desničarskih radikala, pokreću i razočarani demokršćani.
Morat će Andrej Plenković igrati simultanku, i paziti da mu ne padne zastavica prije nego što eventualno nađe azil na nekoj europskoj visokoj funkciji. S veteranima će lako izaći na kraj, teško će se HDZ ići natrag. S dragovoljcima će biti teže nastavi li se Penavin vukovarski trend o "bolesnom društvu".
Da bi se desničari mogli vratiti pod okrilje HDZ-a, ne bi trebao otići samo Plenković, što njihov povratak ne čini realnim ni u kakvoj političkoj kombinaciji. Kako su se u to pobunjeničko društvo upleli i demokršćani s Trnja, nije lako pojmiti. Jer nikad HDZ nije bio (samo) demokršćanska stranka, ni u Tuđmanovoj viziji i ni u ijednoj kasnijoj političkoj izvedbi da bi mogli biti razočarani. Tek je u Karamarkovoj verziji HDZ-ovo demokršćanstvo bilo naglašeno, ali najviše da se izrazi njegov antikomunizam.
Svoju pobjedničku energiju Tuđmanov HDZ nije crpio iz vjerskih izvora, njegova je snaga bila u tome što se nametnuo kao čuvar nacije. Crkva mu je bila saveznik jer je i ona pretendirala na tu ulogu, kao duhovna snaga koja je s glavnim institucijama kulture u nepovoljnim okolnostima stoljećima održavala nacionalni bitak.
U kritičnome periodu osnivanja nacionalne države najjača politička formacija funkcionirala je kao pokret koji je okupljao i vjernike i nevjernike, dominantno desni dio političkoga spektra koji je baštinio vrijednosti starčevićanstva i radićevštine, ali i ljevicu koju su najviše činili prebjezi iz komunizma. Poražena komunistička nomenklatura dobila je azil u HDZ-u, ateisti su preko noći stali moliti Boga. Više se Franjo Tuđman pozivao na Crkvu koja mu je trebala da zajednički sruše Jugoslaviju i komunizam nego na vjeru i njene duhovne vrijednosti.
U vrijeme kad je drugi Franjo, kardinal Kuharić, vodio Katoličku crkvu, tron i oltar nisu bili slizani, kao u neka kasnija vremena. Zagrebački nadbiskup dao je blagoslov za osnivanje hrvatske države, ali nije prelazio preko nekih grijeha koji su u toj borbi počinjeni s hrvatske strane (o čemu je najuvjerljivije svjedočio don Živko Kustić). Franjo Kuharić je i u vrijeme "hrvatskoga proljeća" budno pratio buđenje nacionalne svijesti s naglašenom umjerenošću i s mudrošću da ne uvuče Crkvu u brak s politikom. Njegova borba za hrvatsku crkvu, a preko toga i za hrvatsku naciju, nije išla preko politike.
Vjera nije isto što i nacija, ni iz svjetovnog ni iz religijskog kuta gledanja. Nisu svi katolici Hrvati, niti su svi Hrvati vjernici, što ne isključuje da jedna politička stranka bude demokršćanska. U zapadnoj, nekomunističkoj Europi demokršćani su poslije rata kao nosive političke stranke izražavali dvije tadašnje velike aspiracije: s jedne strane to je bio organizirani politički blok koji je okupljao onaj dio desnice koji se nije kompromitirao u kolaboraciji s fašizmom, a s druge strane demokršćanstvo je imalo ulogu rampe pred komunizmom.
Kršćanske vrijednosti ljubavi, oprosta, solidarnosti, posebno su se primale u zemljama koje su duhovno i politički poharale fašističke horde. Zakonito je bilo što su u idejama europskoga ujedinjenja prednjačile upravo velike demokršćanske stranke i osobe u brizi da se ne ponovi rat na tlu Europe. Nakon pada komunizma, demokršćani nisu više mogli držati cijeli demokratski spektar: kao što je fašizam bio dugo uteg političkoj desnici, tako staljinizam opterećuje lijeve stranke.
Činjenica da Katolička crkva u Hrvatskoj ima povijesno veliki utjecaj stvara krive apetite kod dijela političara koji lakomisleno vjeruju da mogu iskoristiti takvu pogodnost u borbi za vlast. Ni karizmatske ličnosti poput Marka Veselice nisu uspijevale priključiti svoju demokršćansku politiku na crkvenu energiju. Očito, i vjernici računaju da uz svoju Crkvu ne trebaju drugu demokršćansku katedralu kojoj bi se oni molili. Nije crkvena hijerarhija politički neutralna, bliže su joj i u Hrvatskoj stranke desnice, što su i visoki dostojanstvenici znali izražavati na nametljiv način.
Ako je komunistički ateizam izazivao otpor, hrvatsko društvo u svojim nekomunističkim strankama i vođama formiralo je građansku svijest o štetnosti klerikalizma i "vladavine popova“.
Mnogo je dokaza da su Hrvati više vezani uz Crkvu ili uz crkve nego uz političke stranke. Zato je suvišno zazivati da Hrvatska krene putem s kojeg je skrenula većina europskih demokracija. Kao pokret, HDZ je bio širok, kao stranka, suzio bi svoje polje djelovanja kad bi se ograničio na demokršćanske sadržaje. Čak se i posljednja utvrda demokršćanstva, Njemačka, suočava s padom svojih demokršćanskih stranaka i s potrebom ozbiljne inovacije svoje politike.
Hrvatskoj trebaju vrijednosti koje je afirmiralo europsko demokršćanstvo u prošlome stoljeću (kao i vrijednosti socijaldemokracije ili liberalizma) – solidarnosti, tolerancije, bratstva. Nije sigurno da se one u 21. stoljeću mogu usidriti samo u jednoj stranci, kolikogod HDZ bio blizak Crkvi i obrnuto.
>> Pogledajte svađu Ivana Pernara i Andreja Plenkovića u Saboru: Vi ste kralj štakora!
Galić je komunistički aparatčik.