Je li protekli vikend bio Uskrs nove normalnosti, novog zajedništva?

Premda se oko vijesti za povratak naroda na mise stvorila u javnosti velika halabuka, ove se subote i nedjelje to dogodilo u nekoj neobično svečanoj tišini. Neki župnici čak kažu da su očekivali više ljudi. Očito su izostali oni starije dobi, koji su poslušali preporuku da ostanu doma i ne izlažu se i dalje opasnosti zaraze, bez obzira na to što su crkve otvorene za vjernike.

Desilo se tako, vele neki svećenici, da su ispred sebe u jednom trenutku imali samo mlade, što im je posebno razgalilo srca i u ovome vremenu doista može biti znakovito.

Svi su pazili da se održava distanca. Možda je nekome bilo smiješno vidjeti sredstva za dezinfekciju umjesto blagoslovljene vode na ulazu, ali to je stvarnost. Odnosno, prihvaćanje stvarnosti. I vjernici su je prihvatili, držeći razmak pri ulasku i izlasku, tijekom pričesti i sjedenja u klupama. Mnogima će se upravo zvon zvona od ove subote urezati duboko u sjećanje, jer su mnoge crkve zvonile dugo i svečano kao na Uskrs. A kako Uskrsa nije bilo za zajedničkim liturgijskim stolom, taj je zvon za mnoge bio neki novi Uskrs.

Moglo bi se reći “Uskrs nove normalnosti”, kako neki nazivaju ovo čudno vrijeme. Ono što se moglo gotovo rukom opipati zove se čežnja. I vjernici i svećenici čeznuli su za tim zajedništvom koje se ponovno dogodilo ove subote i nedjelje. A sve je to podsjetilo na riječi kontemplativca Wilfrida Stinissena koji kaže kako je “čežnja najbolja priprava da dobijemo ono za čim čeznemo, i da dobijemo u dovoljnoj mjeri”.

“Čežnja nas otvara, čežnja kopa duboko, proširuje nas tako da stvara u nama sve više mjesta. Kad Bog želi dati nekom čovjeku nešto veliko, najprije poveća njegov kapacitet. Inače bi puno toga bilo izgubljeno. Ne može se uliti deset litara vode u bocu koja prima samo jednu litru. Boca od jedne litre mora najprije postati velika posuda. To se događa uz pomoć čežnje”, kaže Stinissen, i to se upravo moglo osjetiti ove subote i nedjelje, kada je mnoge duše čežnja proširila toliko da su mogle primiti mnoge milosti za koje nisu ni slutile da ih čekaju.

Također, mnogi su zamijetili da misa s narodom nije bilo od blagdana sv. Josipa 19. ožujka do blagdana sv. Josipa (Radnika) 1. svibnja. Sv. Josip jedan je od najsamozatajnijih likova u evanđelju. Nigdje se ne spominje da je izgovorio ijednu rečenicu i spominje se samo 12 puta. A silno je važan. I naziva ga se pravednikom. Jednu od najboljih definicija o Josipovu pravedništvu sročio je rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu mons. Antun Sente u jednom razgovoru prije nekoliko godina za Večernji list rekavši kako “Josip, muž pravedan, ne htjede trudnu Mariju izvrgnuti sramoti i htio je otići, jer to nije razumio”.

“Njegova pravednost upravo je u tome što se nije htio staviti u ulogu suca. S jedne strane, vjerojatno mu je Marija rekla da ga nije prevarila i da je začela po Duhu Svetom, no je li to on mogao odmah prihvatiti. Očito nije. Pravednost je u tome da argumenti koje imamo ne moraju odmah pokazati svu istinu. Mora se ostaviti prostor da postoji nešto što trenutačno ne razumijem i što se može shvatiti na neki drukčiji način. I tu je Josipova pravednost, jer je dao mogućnost da Bog ima neke argumente. Na temelju informacije da je Marija trudna mogao je donijeti zaključak, staviti se u ulogu suca i izvršitelja osude. Njegova je veličina u tome što to nije učinio. Kada čovjek priznaje da postoji još nešto, tada se otvara Bogu”, rekao nam je tada mons. Sente i te se njegove riječi itekako mogu primijeniti na ovo neobično vrijeme u kojemu živimo.

S jedne strane prihvaćanje nečega što ne razumijemo i ne možemo shvatiti, a čak se pomalo i bojimo. A s druge strane čežnja kao imperativ otvorenosti za ono što dolazi u iščekivanju i što također ne poznajemo.

No i jedno i drugo otvara nas i priprema za neslućena duhovna putovanja koja kao da su u ovo neobično vrijeme postala dostupnija nego prije. I otvaraju neke nove perspektive i spoznaje na koje dosad nismo računali.