New York Times objavio je 1992. članak: “Japanski izbori: Neustavni, ali valjani”. Izborna područja kreirana su 1947. kad su Japanci strahujući od bombardiranja bježali iz gradova. S vremenom strah je kopnio i migracije su krenule u suprotnom smjeru. Posljedica toga je bila da je glas birača u ruralnim područjima imao veću vrijednost, jer su razmjerno broju birača imali više predstavnika u parlamentu od birača u urbanim izbornim jedinicama.
Wall Street Journal 2013. objavio je članak “Japanski izbori: U neustavnom stanju ali ne neustavni”. Na nejednakost biračkog prava japanski je Vrhovni sud od 1976. više puta upozorio, ali izbore nije proglašavao nevaljanima. Uzgred, i naš Ustavni sud upozorio je 2010. na biračku nejednakost i kršenje zakonske tolerancije odstupanja broja birača po izbornim jedinicama. Ovdje to spominjemo samo kao primjer dopuštene neustavnosti ili nezakonitosti pa to što bi “za dom spremni” premda “neustavan” bio iznimno dopušten, ne bi bio presedan. Na koncu što je legalizacija bespravne gradnje. Iako je prema Ustavu vlasništvo moguće ograničiti ili oduzeti samo u interesu Republike Hrvatske uz naknadu tržišne vrijednosti, već desetljećima ograničava se vlasnike nekretnina u kojima žive tzv. zaštićeni najmoprimci koji i kad je riječ o isključivoj privilegiji iz komunističkih vremena, koju prenose s generacije na generaciju, nazivaju je “pravom” uspoređujući se sa stotinama tisuća onih koji su po simboličnim cijenama otkupili društvene stanove. I to neustavno stanje održava se i nakon presude Europskog sud za ljudska prava u slučaju Statileo. SDP, HNS, GLAS, Milorad Pupovac... nepokolebljivi su da pozdrav “za dom spremni” u svakom obliku treba ukloniti iz javnosti, iako ga je državna praksa zasad legalizirala, a niti jedan sud nije ga stavio izvan zaštite hrvatskog Ustava i europske Konvencije. Taj vid političke dosljednosti iskazuju već desetljećima.
Do kraja mandata Plenkovićeve Vlade vidjet ćemo do čega će dovesti Pupovčeve konzultacije sa Svevišnjim odnosno je li iznimno korištenje pozdrava “za dom spremni” vrijedno rušenja Vlade. Zasad Pupovcu očito nije bio problem biti dio vlasti koja službeno tolerira “protuustavnu” iznimku, kao ni svih proteklih desetljeća kad ni sebe ni Svevišnjeg ništa nije pitao o ZDS-u. I HNS to opet sasvim dobro podnosi na vlasti. Kao što je trpio i Goran Beus Richembergh. SDP prstom nije mrdnuo iako su osam godina bili na čelu Vlade, policije, uprave, pravosuđa...
A samo je trebalo propisati: “Zabranjuje se ZDS, odmah i svugdje”. Štoviše, kad je HDZ 2004. donosio novi Zakon o pravima hrvatskih branitelja nitko se nije sjetio kako je to možda prilika da se predloži uklanjanje spornog pozdrava iz grba HOS-a, već je SDP-ov bivši ministar branitelja Ivica Pančić, podsjetio da je HOS inkorporiran u taj zakon još 2001. u Račanovoj vladi. Svi su se tada pravili grbavi kao da “za dom spremni” nije u grbu HOS-a. I umjesto da konačno skrušeno priznaju svoju stranačku odgovornost, ignoranciju, kukavičluk, konformizam i što je već dovelo do četvrt stoljeća “službene tolerancije”, Bernardićev SDP “hrabro” se okomio na stručnu skupinu koja nije na sebe preuzela tu političku svinjariju. Koji licemjeri! I sad nije sramotan takav višedesetljetni odnos politike prema toj “neustavnosti”, već je sramotan zaključak vijeća koje je prisiljeno uvažiti da se “za dom spremni” tolerira već 28 godina.
Stoga, u zabludi je i Beus Richembergh kad kaže da mišljenje Vijeća ne vrijedi ni pišljiva boba dok ga ne prihvati Hrvatski sabor, već mišljenje svih tih kritizera, politikanata i svadljivaca među političarima ne vrijedi ni pišljiva boba. Nakon četvrt stoljeća sjetili su se kako bi braniteljima koji su se borili pod simbolom HOS-a konačno trebalo reći povijesnu istinu, pa i onima koji su isključivo branili svoj dom i poput Jean Michela Nicoliera pritom ni u primisli nisu imali zločinački ustaški kontekst.S protekom vremena potreba za tom vrstom beskompromisnog obračuna valjda splašnjava, a ne buja. To više, što i sam “otac hrvatskog revizionizma” Zlatko Hasanbegović ne povezuje dopušteni ZDS s ustaštvom već isključivo s Domovinskim ratom. Čime se nakon četvrt stoljeća može opravdati prekid prakse toleriranja ratnog simbola HOS-a? Zbog čega bi bilo nužno retuširati prošlost, sjećanja, fotografije... Isto vrijedi i za petokraku, koju trpimo sve vrijeme unatoč odbačenom komunizmu pa i 23 godine nakon Domovinskog rata? Koja nas nužda tjera da to promijenimo, pitat će se sudovi, Ustavni sud i ESLJP, što god politika ozakonila. Tko tvrdi drugačije, davno je mogao inzistirati na traženju odgovora.
Toleriranje urlika zds je sramno i nedopustivo!