Svijet je trenutačno svjedok niza bizarnih i apsurdnih situacija. Većini njih slatko bismo se nasmijali da nisu potencijalno opasne i nepredvidive. Jedna takva mi je na osobit način privukla pažnju, a izravno se tiče odnosa Turske i NATO-a.
Situacija prva zbiva se na granici sa Sirijom gdje jedna druga članica NATO-a (Sjedinjene Države) od Erdoğanovih napada štiti svoje saveznike Kurde koje članica NATO-a Turska smatra teroristima. Kurdi su američki saveznici u borbi protiv Islamske države, i to u tolikoj mjeri da se na kritičnim mjestima uz granicu s Turskom zajednički ističu kurdska i američka zastava.
Napad jedne članice NATO-a na drugu članicu
A Erdoğan s govornice grmi da je Amerika jadna i licemjerna zato što surađuje s teroristima kako bi porazila druge teroriste. Između redaka dade se naslutiti da Erdoğan te Kurde ne namjerava poštedjeti napada, što u osnovi znači da bi uz Kurde Turci mogli “zbombati” i pokojeg američkog vojnika ili proparati američku zastavu. Kada se sve ogoli, to bi mogao biti napad jedne članice NATO-a na drugu članicu te iste organizacije. I to ne na bilo koju, već na onu najjaču i najvažniju.
Zanimljivo je i to da osnivački dokumenti NATO-a izričito ne govore o “lijeku” za takvu situaciju zato što je glavna pretpostavka za učlanjenje to da zemlja bezkompromisno stoji iza demokratskih vrijednosti i ljudskih prava. Neki analitičari smatraju da je Sjevernoatlantsko vijeće već davno trebalo donijeti odluku o isključenju Turske iz članstva zato što se već nakupilo poprilično nedemokratskih poteza i teških i neoprostivih kršenja ljudskih prava. Idu čak toliko daleko da smatraju kako je već kasno za takav potez. Netko je čak naveo da je i sama činjenica da je Turska uhitila više novinara od Kine dovoljan razlog za zvučni “vritnjak”. Eventualno uvođenje smrtne kazne ističe se kao prekretnica nakon koje treba isti dan pokrenuti izbacivanje.
Prijetnje predstavnicima u NATO-u
No postoji još jedna dimenzija odnosa Turske i NATO-a, a to su njezini predstavnici u sjedištu NATO-a u Bruxellesu i u glavnom zapovjedništvu u Monsu. Riječ je o turskoj vojnoj i vojnodiplomatskoj eliti koju je nakon pokušaja državnog udara Erdoğan proglasio izdajicama koji su aktivno sudjelovali u puču. Istodobno im je poručio da će biti uhićeni i mučeni čim prijeđu tursku granicu.
I tako je Belgija za njih postala čardak ni na nebu ni na zemlji – kući ne mogu jer će odmah u zatvor, žive u zemlji u kojoj su izbjeglice ili u najbolju ruku politički azilanti bez ikakvih prihoda. Organizirali su se i čak pisali glavnom tajniku NATO-a Jensu Stoltenbergu tražeći zaštitu. Tvrde da ni s kakvim pučem nemaju veze, a da su progonjeni samo zato što su se školovali u SAD-u, partneru Turske u NATO-u. No još je zanimljivije to da Turska nije imenovala nove predstavnike u NATO-u.
Razlozi su bizarni – nemaju kandidata zato što je u vojsci ostao poluobrazovani kadar koji ne govori nijedan jezik osim turskog. Iako je ovaj odnos apsurdan, on je samo još jedan faktor koji može odigrati izrazito važnu ulogu u totalnom destabiliziranju euroazijskog prostora, što vodi u neki veći rat.
Pa sad, kako izbaciti Tursku kada je jedan od najvažniji Nato članova i brana ruskom prodoru. Teška dilema