Dok premijer Zoran Milanović baš onako bahato milanovićevski sa saborske govornice poručuje da naše ljude treba naučiti kako se lovi riba, nekako se morate zapitati vrijedi li zaista ona teza da svaka zemlja na vlasti ima upravo onakve političare kakve je zaslužila, tj. kakve je izabrala. Je li moguće da smo svi skupa u prosjeku tako grozomorni da smo zaista zaslužili trpjeti glupe doskočice Zorana Milanovića?
Moguće. Legitimna teza. Međutim, ako ste se ikada oko bilo čega u životu ozbiljno potrudili – bez obzira na to jeste li skupljali sijeno, lovili ribe ili razvijali novi softver – lakrdijaška površnost premijera duboko će vas povrijediti i bit će vam jasno da kao građanin ove zemlje na saborsko pitanje o stanju industrije niste zaslužili milanovićevski kvazipoučak, nego trezveni i koliko-toliko suvisli odgovor ili bar pokušaj odgovora s obrisima plana reindustrijalizacije zemlje. Štoviše, svi poduzetnici kojima Milanović poručuje da trebaju “naučiti loviti ribu” (poslovati na tržištu u prenesenom smislu riječi) već dugo priželjkuju da netko tog bahatog premijera baci u more otrežnjenja.
Upravo Milanović i njegova vlada ne samo da su uplašili ribe nego su i rastjerali ribare. Bili su vrlo uspješni jedino u povećavanju važnosti države bez državnih investicija, i to do te mjere da podaci pokazuju kako je država postala sama sebi svrhom. Nije pretjerano reći kako svi mi živimo, radimo i štedimo da bi Milanovići mogli prodavati priče kako se trude s nužnim reformama, ali one idu teško i sporo zbog prejakih otpora i recesije, odnosno zle sreće.
Prava je istina puno jednostavnija.
Milanović i njegovi nemaju dovoljno volje, znanja i vještina da bi se borili sa strahovitim strukturnim problemima zemlje. Bave se spinovima, opsjenama i unutarstranačkim borbama.
Ugledni investitor Nenad Bakić u zadnjem je napisu na svojem blogu primijetio da je hrvatski financijski sektor postao divovski transferni sistem od građana k državi, dok svi trube o nekakvim opasnostima od neoliberalizma. Možda je to najbolji opis karikaturalnosti hrvatskog ekonomskog sustava. Bilanca kreditnih institucija otkriva da je u razdoblju 2010. - 2013. financijski sustav de facto prikupljao štednju građana i prosljeđivao je sve zaduženijoj državi; građani su se razduživali (2,7 milijardi kuna) i štedjeli (21,4 milijardi kuna) da bi banke mogle povećati plasmane državi za 22,6 milijardi. Pri tome se i mirovinska štednja građana kroz mirovinske fondove dodatno slijevala u državne obveznice te smo svi skupa, zaključuje Bakić, u tri godine državi posudili 40 milijardi kuna. Neodgovornom gospodaru. Koji smo mi idioti, papci. Pretrgli smo se da bi nam Milanović prodavao maglu, odnosno govorio da moramo naučiti loviti ribu.
Milanović nije u stanju opisati pa stoga ni riješiti zaista izuzetne strukturne probleme. Možda bi trebao uzeti za ozbiljno briljantno izlaganje guvernera Borisa Vujčića koji je nemilosrdno razotkrio ključne probleme društva na koje se trebamo fokusirati:
Imamo treću najvišu nezaposlenost u EU, jedan od najnižih omjera broja osiguranika i umirovljenika uz perspektivu brzog starenja stanovništva, imamo najnižu stopu radne participacije – ni 60 posto ljudi u radnoj dobi nije na tržištu rada, osuđeni smo na nisku razinu visokoškolske obrazovanosti te imamo loše rezultate srednjoškolaca prema PISA testovima, a pri svemu tome imamo znatnu opterećenost javnim dugom te relativno visok inozemni neto dug uz doslovno puzajući rast produktivnosti te, zaključno, mizerna izdvajanja za istraživanja i razvoj u odnosu na prosjek EU, katastrofalni indeks poslovne klime (najlošiji uz Grke) te bijedna inozemna izravna ulaganja.
I eto, gospodine Milanoviću, evo vam odlično sročena dijagnoza stanja koja može biti naputak za državničko djelovanje. Kao što ste sami rekli, naučite loviti ribe, odnosno raditi svoj premijerski posao.
Prestanite nas ponižavati svojim doskočicama i dok ne postanete predsjednik Vlade, ne zamarajte nas medijskim spinovima o vlastitim kancelarskim snovima.