Šparoge iz Egipta, Ekvadora, Maroka, Perua, Kine ili Čilea, jagode, maline i kupine iz Tanzanije, Meksika, Urugvaja, Argentine, cikla iz Kameruna i Tajlanda, grah iz Kirgistana, Uzbekistana, Madagaskara, Etiopije, Egipta i Mijanmara, slatke paprike iz Ugande, Jordana i Izraela, bademi iz Salvadora, lješnjaci iz Gruzije, orasi iz Bjelokosne Obale..., samo su neki od apsurda koji su obilježili i lanjski uvoz voća i povrća u Hrvatsku težak čak 1,5 milijardi kuna – gotovo dvije trećine izravnih poticaja koje je država lani upucala u “konkurentnost” domaće proizvodnje.
Sve zbog brze zarade
Za oko 275 milijuna kilograma uvezenog voća i povrća trebalo nam je gotovo 12.500 šlepera, što je kolona od Zagreba do Splita, a čak i ako mislite da znate odakle je, “zelenjava” prepakirana u Hrvatskoj nerijetko dobiva i “hrvatsko” podrijetlo.
I dok poljoprivrednici oko Vranskog jezera ove godine zaoravaju mrkvu jer je nemaju kome prodati, a prošlih godina slično je bilo i s krastavcima, lubenicama, keljem i kupusom, u skupoj hrvatskoj potrošačkoj košarici hrana je i s nekoliko kontinenata, iz krajeva koje mnogi ni približno ne znaju odrediti na karti.
Preračunato po stanovniku, svaki Hrvat godišnje u prosjeku pojede 42,3 kilograma voća i 26,3 kilograma povrća iz uvoza. Jabuke i kruške stizale su nam čak iz Južnoafričke Republike, Čilea, Argentine, Novog Zelanda, Urugvaja, Ekvadora, Kine..., što je, prema našem poznatom voćaru Frani Ivkoviću, još jedna potvrda kako država, koja ima uvjete za sve vrste voća, osim egzotičnih i suptropskih, nema strategije ni mjera kojim bi pomogla domaćim proizvođačima. U Austriji je, ističe, PDV na voću 8 posto, koji država kao subvenciju čak vraća svojim voćarima, dok hrvatsko tržište grca u lošim uvoznim proizvodima.
– U igri je samo provizija, a ne kvaliteta. Bitno je da se uveze na brzinu i na brzinu pokupi novac – kaže Ivković, ističući kako je u takvom neredu teško naći logičnosti.
– Kontejnerima robe koji stižu iz dalekih zemalja poput Južnoafričke Republike trebaju tjedni, tko zna s kakvim je sve sterilizatorima voće i povrće poprskano da se ne pokvari. Sa samo milijardu eura ulaganja hrvatski bi voćari već za 4-5 godina postali izvoznici 350 do 400 milijuna eura voća godišnje, dok bi uvoz pao na 20-ak milijuna – tvrdi Ivković, ističući kako bi bila manja potražnja i za jeftinom bananom kad bi domaće tržište moglo ponuditi domaće i sezonsko u zamjenu. Ovako, od deset krušaka na tržištu, čak devet ih je iz uvoza. Od 12-15 kilograma jabuke godišnje po stanovniku, najmanje sedam kilograma pojedemo uvoznih, a ništa bolja situacija nije ni s breskvama, nektarinama, jagodama... Dinje i lubenice stizale su nam čak iz Gvatemale, Hondurasa, Ekvadora, Kostarike, Nikaragve, Paname, Perua i Senegala – u vrijednosti oko 5 milijuna dolara! Nakon banana i naranača, najviše uvozimo stolno grožđe, za oko 12,5 milijuna dolara, i to čak iz Gane, Zambije, Čilea, Brazila ili Namibije.
Samo smo mrkve lani uvezli gotovo 10.000 tona za čak 2,82 milijuna dolara iz Makedonije, BiH, Italije, Slovenije..., a vranska, ekološka, prepuštena je pticama. Za češnjak, koji smo uvezli za 2,2 milijuna dolara, i vrapci znaju da je uglavnom kineski, koji, nakon što je uništio domaću proizvodnju, više i nije toliko jeftin. No, treba li nam i crveni luk ili kapula iz Indije, Meksika, Danske ili Novog Zelanda, stari krumpir iz Izraela, Cipra, Luksemburga, SAD-a, grašak u mahunama iz Gvatemale, Kenije i Maroka, a krastavci, kornišoni i rajčica čak iz Macaa, Kostarike, Ekvadora ili Senegala?
Sami smo si krivi
– Uopće nije važno odakle trgovci uvoze. Ponudu diktira potražnja, a mi ne samo da domaćim potrošačima ne možemo ponuditi dovoljno nego ne vole ni naše grbave domaće krumpire, paprike ili mrkve. Svi smo mi proteklih godina putovali po svijetu, i politika, i gospodarstvenici, i proizvođači. Samo je trebalo prekopirati i primijeniti tuđa iskustva. No bojim se da je kasno. S jedne strane bilo je i sustavnog uništavanja domaće proizvodnje kako bi se otvorila vrata uvoznicima, no s druge i dalje nismo udruženi, modernizirani, kapacitirani, nemamo skladišta, hladnjača ni plastenika, čak ni potrošačke i proizvođačke bilance, pa u sezoni proizvodimo stihijski, često i hiperprodukcijski, a izvan sezone još više uvozimo – kaže Zlatko Zagorec, predsjednik Zajednice povrćara Hrvatske, po kojemu čak ni država za to nije toliko kriva koliko sami povrćari. Bilo je, naime, i operativnih programa povrćarstva, koji su bili povoljniji od EU fondova, no tek su ih rijetki iskoristili.