Jedini smo Hrvati u Marakešu, papirologije nema i jede se sezonski

Postoje gradovi koje želite vidjeti, koje tražite i postoji grad koji nađe vas, objasnit će Drago Palestrina Mazić kako se dogodilo da on i supruga Sonja u svojim pedesetima Zagreb i Ugljan zamijene Marakešom. Suprugu je, reći će šest godina nakon što su si stvorili dom i u Maroku, ta egzotična zemlja dugo privlačila. Napokon ga je 2017. i nagovorila na vikend u Marakešu. S osjećajem da su u tri dana tek zagrebali ono što ta zanimljiva zemlja nudi, za samo dva-tri tjedna došli su ponovo, a onda i treći pa i četvrti put. Ubrzo je pala i odluka o preseljenju.

Domaći se odselili iz starog dijela

- Marakeš je pun života koji na najljepši način spaja prošlost negdašnje trgovačke ispostave na putu karavana s modernom današnjicom. Renesansa i obnova starih dijelova grada, do detalja u skladu s tom prošlošću, intenzivirala se devedesetih, dosta se u turističku infrastrukturu ulagalo čak i u koroni, i danas je Marakeš, sa svojim tradicionalnim marokanskim kućama, tzv. rijadima, i vrhunskim hotelima, mondeno stjecište putnika i influencera iz cijelog svijeta. U Marakešu živi i više od 40.000 stranaca, to je multikulturni grad u kojem se svi osjećaju dobro i prihvaćeno. Ovdje postoji katolička crkva iz doba francuskog protektorata i nije ništa neobično da mi odemo na misu, susjedi u džamiju, a poslije zajedno sjednemo i jedemo kus-kus - kaže Drago koji sa suprugom živi u jednom preuređenom rijadu, a u koroni su kupili još jedan i sad u njemu primaju turiste.

Turizmom se bračni par bavio i prije odlaska u Maroko, a svake godine su ljeti na Ugljanu gdje imaju brod i bave se i dalje iznajmljivanjem. Od dvojice odraslih sinova, jedan se bavi industrijskim dizajnom, a drugi se također našao u poslu s turizmom pa ga češće viđaju i u Marakešu. Grad s oko milijun stanovnika prije korone posjećivalo je dva i pol do tri milijuna turista godišnje.

- Domaći ljudi su srdačni, otvoreni prema strancima, turiste vole, mnogi od njih i žive. Stranci, pak, koji se ovdje nastane vrlo brzo budu prihvaćeni. I mi smo se brzo udomaćili i danas se družimo, kako sa strancima iz drugih zemalja, tako i s domaćim ljudima. Jedini smo Hrvati u Marakešu, a svaki put kad se zaželimo doma, otputujemo u Hrvatsku. Marakeš je jako dobro povezan, za nekoliko desetaka eura može se dobiti aviokarta praktički za bilo koju europsku destinaciju. Zahvaljujući tome zadržali smo i ovdje u Maroku običaj da svaki mjesec pet dana provedemo na nekom putovanju - kaže Drago, koji sa suprugom u Marakešu pripada internacionalnom društva Francuza, Nijemaca, Amerikanaca, Engleza, Španjolaca, Talijana...

Jako dobar prijatelj postao im je i agent za nekretnine Colin Bosworth, čijim su posredstvom kupili svoj dom u Marakešu. Cijene su i u tom gradu, gdje minimalna plaća u protuvrijednosti iznosi oko 300 eura, u međuvremenu rasle, pa za stambenu nekretninu u tom gradu danas treba barem 50.000 eura.

- Marakeš je satkan od krajnosti i različitosti u mnogo segmenata, pa i u nekretninama. Nešto ruševno ili na dalekoj periferiji može se naći za 20.000 eura, ali u starom dijelu grada, medini, cijene lijepih, uređenih kuća su od sto tisuća pa i do milijun eura. Zanimljivo je da se ovdje praktički ne kupuju po kvadratu, nego po cjelovitosti i uređenosti. Lijepa tradicionalna marokanska kuća je gotovo kao neko umjetničko djelo. Građene su tako da je u prizemlju i za najviših ljetnih temperatura, koje prelaze i 40 stupnjeva, ugodno i bez klima-uređaja, a u medini sve moraju biti u tradicionalnoj crveno-terakotnoj boji. Inače, proteklih desetljeća mnogi su se bogatiji Marokanci odselili iz toga starog dijela Marakeša u vile na periferiji, a Europljani i drugi stranci vrijednost medine počeli su otkrivati još devedesetih - kazuje Drago.

Obitelj Palestrina Mazić za život i posao izabrala je medinu. Hotel im se nalazi u rijadu koji je nekad pripadao poznatoj patricijskoj obitelji El Ayadi, a prima najviše 12 gostiju. Zapošljavaju troje domaćih ljudi. Noćenje u dvokrevetnoj sobi s doručkom je kao u sličnim objektima, oko sto eura.

- Ovdje je jednostavno otvoriti takav hotel, važno je samo da je to licencirana tradicionalna marokanska kuća. Ovdje je puno jednostavnija i papirologija oko kupoprodaje nekretnina nego kod nas. Također, Marakeš je i obrtničko središte, s jako puno umjetničkog obrta, u kojem nije problem naći majstora koji će restaurirati rabljeni namještaj, postaviti pločice, napraviti mozaik... - nabraja Drago prednosti života u gradu koji na prvi pogled može izgledati pomalo kaotično.

- Sjećam se kad smo prvi put pili tradicionalni marokanski čaj, mješavinu zelenog čaja i metvice, na Trgu začina. Sve to nadglasavanje, trgovanje, mirisi, jarke boje, pješaci, motori... činilo se kao jedan veliki kaos. Međutim, ubrzo shvatite da nema sudara i svađa i da je sve to u biti vrlo harmonično - opisuje Drago orijentalnu svakodnevicu Marakeša.

Danas transformaciju, koju je taj bračni par prošao dolaskom u Marakeš, Drago oslikava i riječju insallah (najbliži kršćanski prijevod bio bi "ako Bog da"). Domaći ljudi je koriste za događaje koji bi se trebali dogoditi u budućnosti, ali ponekad i kako bi na pristojan način dali do znanja da od toga možda neće biti ništa. Kako god, za Dragu i Sonju znači prepuštanje životu bez rutine i inzistiranja na onome što se ne može kontrolirati. Jedino, Dragu jako vuče more u Hrvatskoj - reći će, srce mu je na Ugljanu, a duša u marokanskoj pustinji - pa ne zna dokad će biti "insallah", ali njegova ljepša polovica ne bi imala ništa protiv da im Marakeš bude glavna stanica i u umirovljeničkim danima. Topline i jednostavnosti ljudi, obilja svježeg voća, povrća i druge hrane, ugodne klime koja se ovih dana penje i do 20 stupnjeva, teško bi se, kaže, odrekla.

Grad na vratima pustinje

- Uvijek me intrigirao Maroko, ali oko kupnje kuće sam dulje oklijevala od supruga. Međutim, sada možda ovdje uživam i više od njega. U Marakešu u isto vrijeme kao da ste u sadašnjosti i u nekom vremenu otprije 300 godina - kaže Sonja.

- Sve je živopisno, puno boja, od tržnice do kaftana i nakita. Nema stresa, jede se sezonski, kada prođe prodavač s jagodama na kolicima, cijela ulica zamiriši. Cijena kilograma voća je oko jednog eura, a za hranu je tjedno dovoljno oko 15 eura. Vani se može pojesti obrok već za dva-tri eura. Istina, to su cijene za domaće, kakvima i nas smatraju. Turisti će platiti više. U Hrvatskoj mi nakon Maroka više ni jedno voće nije fino. Ovdje je i sve drugo svježe. Recimo, kokoš izaberete dok je živa, odete kupiti voće, povrće i pripreme vam je dok se vratite. Pogrešna je i predodžba da je prljavo. Ovaj grad je na vratima pustinje, ulice se metu, ali te pustinjske prašine se nemoguće riješiti pa se stječe dojam da nije čisto - priča Sonja, koja nikada nije doživjela ništa neugodno ni zbog svoga europskog stila odijevanja.

- I to je jedna od predrasuda. Ovdje se burke više i ne mogu kupiti. Nose ih samo žene čiji je to izbor i koje ih same naprave. Na ulici se sreću i moderne i tradicionalno odjevene žene. Istina, muškarcima se lakše zaposliti. Recimo, čak i u Zari rade muški prodavači. Žene često ostaju kod kuće brinuti se o djeci. U prosjeku ih imaju po troje, a djeca su ovdje obožavana - kazuje Sonja, po struci modna dizajnerica, koju je šarolikost Marakeša toliko nadahnula da pokreće modnu liniju El Ayadi.

A da sve bude bolje, kažu naši sugovornici, svakim je danom, u gradu raskošnih palača i hotela, hamama i elegantnih restorana i rijada, sve vidljivije kako s povratkom turista kriza prolazi i za većinu se vraća bolji život. Kakav je bio prije korone.