Prije desetak godina Riječanin Raoul Tramontana vratio se iz svijeta nadajući se da će kao inženjer brodogradnje naći posao u struci. No, iskustvo stečeno od Rumunjske do Bliskog istoka nije mu pomoglo, pa je 2004. ponovno odlučio spakirati kovčege.
– Završio sam fakultet koji je cijenjen, pa ga nisam želio "profućkati" i preživljavati iz dana u dan. Otišao sam raditi za nizozemsku kompaniju u Kinu – kaže Raoul. Potom je radio za nekoliko brodarskih kompanija, a otprije tri godine je u norveško-njemačkoj brodarskoj klasifikacijskoj kući za nadzor. Poslodavca otada nije promijenio, samo zemlju i brodogradilišta u kojima je radio. Sada je u Južnoj Koreji, u Hyundaijevu brodogradilištu u Ulsanu, najvećem na svijetu. Ondje je čak 100 tisuća zaposlenih, a ima i naših ljudi, koji su cijenjeni radnici.
Nepojmljivo prevariti državu
– Korejci rade japanskim stilom, efikasnost je na najvišoj razini. I rade tako da nikome ne naštete, prije će se prodavač zabuniti na svoju nego na štetu kupca. Jako su kulturni, civilizirani, poštuju točnost; prevariti državu, to je za njih nepojmljivo. U svoju vladu imaju povjerenje jer donosi odluke u interesu svih – otkriva 54-godišnji Raoul.
U takvoj sredini, priznaje, lijepo je raditi i živjeti iako mu nedostaje obitelj. Oduševila ga je pristojnost stanovnika i poštovanje koje iskazuju starijima. Nema urlanja, psovanja, svi se smiju, duboko klanjaju za pozdrav. Zemlja je i prijateljski raspoložena prema strancima.
– Mi se prilagođavamo njihovoj kulturi i običajima, oni su, naravno, svjesni da je naša kultura drugačija, tako da ne zamjeraju "greške", više im je smiješno – govori Tramontana.
Neke su stvari jeftinije nego u Hrvatskoj, ali većina je ipak skuplja. Primjerice, jedna jabuka stoji 5,6 kuna, isto je s narančama, limunima, meso je skupo, kao i najmovi stanova i restorani za strance, ali su auti jeftini pa ih mijenjaju svake dvije-tri godine i na cesti nema starijih modela. Srednja je klasa izuzetno bogata, no i prosječna plaća radnika dovoljna je za ugodan život, a razlike nisu izražene – svi žive doista visokim standardom. Golf je, primjerice, jedan od najpopularnijih sportova i svatko si ga može priuštiti.
Šihta od devet do pet
– Za Hrvatsku kao da svi znaju. Mora se samo reći "Kruatija" jer, ako kažeš "Kroejša", pomisle na Rusiju, koju baš ne vole. Naš turizam reklamira se na TV-u, a kad se vrtjela ona sapunica koja se događa u Hrvatskoj, svi su "poludjeli" za "Kruatijom" – ističe Raoul te dodaje da mlađi za nas znaju i po Mirku Cro Copu, kojega obožavaju.
Plaćom je zadovoljan, a prema ugovoru, svi su mu troškovi pokriveni – stan, režije, telefoni, internet, benzin za auto, naravno Hyundai. No, Raoul više voli bicikl pa ga koristi i po brodogradilištu i za dolazak na posao. Do stana, a ondje su, kaže, svi gotovo jednaki njegovu od 140 "kvadrata", u neboderima, moderni i potpuno opremljeni, treba mu tek nekoliko minuta. Radi od 9 do 17 sati, u škveru i objeduje, a u slobodno vrijeme igra tenis, gleda hrvatske TV programe, obilazi grad, no u "điru" je više kad mu u posjet dođe obitelj.
– Korejci su nam ipak po nečemu slični, maheri su u "građenju mostova" za praznike pa njihove najdulje blagdane, Chusok (Dan zahvalnosti) i lunarnu Novu godinu, koji traju po pet dana, iskoristim, spojim sa slobodnim danima ili godišnjim i odem u Hrvatsku na tri tjedna. Put kući mi je četiri puta godišnje plaćen – kaže Tramontana.
>> Nismo pomišljali otići iz Hrvatske, no razočaranja su se gomilala
Triba im poslati naše političare pa se ubrzo neće hvalisati svojom ekonomijom!!