Naš najveći problem nije guranje preko reda i sitno kokošarenje. Problem je nešto drugo

Rodio sam se i odrastao u jednoj drugoj državi. Državi koju danas uglavnom ne spominjemo ili je spominjemo s nelagodom. U to doba, sjećam se dobro, kad god nešto ne bi bilo dobro, znali smo slijegati ramenima jer, eto, ionako ovo nije naša država. Tada smo još sanjali svoju državu u kojoj će sve biti posloženo kako treba, to je bila naša vizija. Slično su vjerojatno činili i naši stari, njima su za sve bili krivi neki tamo Austrijanci, možda i Mađari. Još prije možda i Francuzi, Talijani, Rimljani…

Tko nam je danas kriv za nered, za korupciju, za institucije koje baš i ne funkcioniraju, za cijepljenje preko reda, za sve što nas tako jako i tako opravdano smeta. Obrazac se zapravo ponavlja – i nekada i danas za napredovanje je jako koristila partijska knjižica, a za dobiti željenu robu ili uslugu se koristio čuveni princip 'preko veze'. Obrazac isti, ali se izgubio dežurni krivac. Izgubilo se međutim, još nešto. Naš najveći problem nije guranje preko reda i sitno kokošarenje. Naš najveći problem je da nemamo viziju. Veliku viziju koju bi vrijedilo slijediti i za koju ima smisla ozbiljno raditi.

Živimo u doba velikih promjena, globalizacija je počela odavno, a digitalna priča je stvari još ubrzala. Ne možemo više ne možemo raditi gradilište po gradilište, projekt po projekt. Umjesto energetske obnove jedne po jedne školske zgrade, treba nam nacionalni program obnove škola. Umjesto pokušaja izgradnje nacionalne sveučilišne bolnice i točkaste obnove i ulaganja u pojedinačne bolnice, hitno treba donijeti nacionalni program obnove i investiranja u cijeli zdravstveni sustav. Umjesto da svaki grad i općina obnavljaju svoju javnu rasvjetu, ponekad i na način o kojem se moglo čitati u crnim kronikama, nama treba nacionalni program modernizacije javne rasvjete i to na način da to postane okosnica 5G infrastrukture. To onda stvara osnovu za posvemašnju digitalizaciju – poljoprivrede, obrazovanja, prometa, energetike…

Umjesto integralne, velike i urbanističke obnove Zagreba, mi se zabavljamo donošenjem zakona koji ništa ne definira, osnivanjem fonda koji još ništa ne financira, imenovanjem i smjenjivanjem privremenog ravnatelja koji ništa ne pokreće. I stalno tako jednako, obrazac se ponavlja. Primjera kako nemamo dovoljno vizije je puno, jedan je i naš LNG terminal. Nakon desetljeća svega i svačega, a najviše nerada i izostanka velike vizije, dobili smo mali LNG brod umjesto kopnene infrastrukture. Terminal je to kojeg lokalni stanovnici ne mogu zamisliti ni nacrtanoga, a fizičke isporuke plina se baš ni ne događaju. Puno se tinte već oko tog terminala prolilo pa nema više ni puno smisla nastavljati, ali to je dobar primjer što se događa kad velika vizija postane mali projekt. I nemam ništa osobno protiv tog projekta. Protiv netransparentnosti i loše komunikacije s lokalnim stanovnicima - imam.

Sigurno je pozitivno da se na kraju barem nekakva investicija dogodila, ali ono oko čega se svi stručnjaci slažu je – jedini nedvojbeni dobitnik nakon ovog projekta je Budimpešta koja postaje plinski hub za Jugoistočnu Europu. Hrvatska to sigurno neće postati jer ima puno manje plinskih skladišta nego Mađarska, ali očito i puno manje – velike vizije (inače bi na vrijeme gradila skladišta, zar ne?). Ne iznenađuje ni već stara vijest da Mađarska želi steći vlasnički udio pa i kontrolni paket u LNG terminalu dok Hrvatska samo ponavlja namjeru kupovine vlasničkog udjela u INA-i. A jeste li ikada čuli postoji li vizija što bismo radili s INA-om ako je kupimo?

Europska sredstva koja su na raspolaganju – čuvene 24 milijarde eura, toliki su iznos da bismo mogli potpuno i nepovratno preobraziti Hrvatsku. Digitalizirati, modernizirati i tako temeljito pospremiti i presložiti da bi ju nakon tih nekoliko godina u kojima sredstva treba potrošiti bilo teško prepoznati. Za to nam naravno treba vizija, puno transparentnosti i nešto standardizacije. Zašto to treba učiniti (ili možda - zašto se upravo to ne čini)? Neizmjerno bismo povećali svoju učinkovitost, ostvarili bismo ogromne uštede, a transparentnost u kontroli potrošnje javnog novca mogla bi bitno smanjiti korupciju iz sustava koji je njome zagađen u svim svojim porama. Imamo mi uostalom OIB odavno – ima li boljeg alata za eliminirati svaku mogućnost porezne prijevare, zatajivanja imovine, cijepljenja preko reda? Nema i to svi znaju, ali kod nas se OIB valjda uspješno koristi jedino za naplatu zakasnine za knjige iz Gradske knjižnice.

Možda je ova pandemija donijela i svjetlo na kraju tunela? U vremenu kada Stožer o svemu odlučuje, možda možemo razmišljati i da ustanovimo Stožer za viziju? Onda ustanovimo i još samo nekoliko podstožera – za znanost, za gospodarstvo, za obrazovanje, za energetiku… pa donesemo mjere kako bio ova prekrasna mala zemlja konačno naprijed krenula s vizijom i kako treba? Moglo bi to biti posve jednostavno, vjerujte mi – posve je jednostavno.