Jeste li ikada čuli za Marija Puratića? Ako niste, pogledajte novčanicu od 5 kanadskih dolara

Razgovaram nedavno s dragim prijateljem, sada uspješnim ribarom na hrvatskom Jadranu. Pokazuje mi brodove iz male ribarske flote i priča o izumu koji je silno olakšao izvlačenje mreža plivarica. Izumitelj je Hrvat Mario Puratić, rođen prije točno 100 godina u Sumartinu na Braču. Kad je imao dvadeset godina, odlazi trbuhom za kruhom u Kaliforniju. Kao ribar, razmišlja kako bi olakšao izvlačenje mreža i nakon petnaest godina smišlja rješenje za tzv. Puratićevo vitlo. Genijalni izum koji je omogućio nezabilježen porast produktivnosti ribarenja.

Mario Puratić za svoj je patentirani izum primio i najveća američka priznanja, a njegovo vitlo našlo se i na novčanici od pet kanadskih dolara. Hrvati pak (osim dijela ribara) nikad nisu čuli za Puratića. Oduvijek se iseljavalo iz Hrvatske. Veličina, starost i rasprostranjenost hrvatskog iseljeništva svjedoče o tome da su Hrvati oduvijek bili vrlo pokretljiv narod. Pogotovo ovih dana kada se svijet zbog općeg napretka komunikacijskih tehnologija toliko smanjio da je gotovo ista „udaljenost“ između Sumartina i Splita kao i između Sumartina i San Pedra, dviju Puratićevih adresa. Putovanje na drugi kraj svijeta postalo je danas jeftino, lako dostupno svima i lišeno bilo kakve neizvjesnosti. Međunarodna mobilnost radne snage dosegla je neslućene razmjere. Koncepti domovine, tuđine, unutarnjeg i vanjskog poprimili su potpuno nove sadržaje. Drugim riječima, kategorije nacije i nacionalne države valja nam promišljati i graditi u novom okruženju koje je fundamentalno različito od onog iz dvadesetog stoljeća. Ništa više nije isto kao prije. Ni individua, ni obitelj, ni susjedi, ni općina ili grad, ni županija ni vlastita država ni susjedne države. Granice između lokalnog i globalnog svatko doživljava na svoj način.

Logično je postaviti pitanje – koliko su naši političari u svojoj zaigranosti svjesni promjena u svijetu? Imaju li odgovore na nove izazove i okolnosti? Jesu li svjesni da smo danas većinom potencijalni iseljenici i da u pitanje dovodimo samu opstojnost države? Slušajući što govore ovih dana, s koliko neznanja, bahatosti i agresije podilaze najnižim strastima dijela biračkog tijela, čovjeku dođe da ubrza pripreme za odlazak, bilo kamo. Doista, neki od njih uopće ne razumiju današnji svijet. Niti pokušavaju. U borbi za sinekure, ignoriraju čak i notorne činjenice i gaze najobičnija zdravorazumska rješenja, da ne govorim o gaženju reformskih iskoraka koje su drugi već odavno učinili. Teško je naći odgovor i na najjednostavnije pitanje – što oni ustvari žele? Kaos ili red? Napredak ili propast države? Za jedan dio više nisam siguran čak i kada zanemarim uobičajena pretjerivanja kroz bravure političkog izričaja.

Nekada se iseljavalo s Brača. Danas i s Brača i iz Osijeka. Nekada su išli najtalentiraniji i oni najmanje talentirani, danas svi, granice su gotovo nestale. Ne samo da više nije potrebno noću bježati preko granice s naoružanim stražama već se nude poslovi diljem Europe. One Europe koja ima iste katastrofalne demografske trendove kao i mi. Europe koja stari i koja svako rijetko rođeno dijete unaprijed opterećuje zadacima i dugovima koje oni jednostavno ne mogu podnijeti. U takvoj Europi mi još dodatno tjeramo van i ono malo mladih koji bi trebali realizirati demografsku obnovu. Tjeramo ih na sve moguće načine, motivi kojih se svode na jedan – ne želimo Europu u Hrvatskoj! Pretjerujem? Bojim se – nimalo. Naše političke elite, uz malobrojne izuzetke, nisu dorasle izazovima vremena. Teror mediokriteta poprimio je zabrinjavajuće razmjere. Bježi se u bližu prošlost, u udaljeniju prošlost… sadašnjost se ignorira, budućnost ne postoji. Umjesto prilagođavanja globalnim kretanjima, sve više nas se vuče u provincijska „seoska viteštva“. Umjesto stvaralačkog poleta, nudi nam se bujica besmislenih prosvjeda protiv svega, svačega i svakoga. Umjesto programa napretka, nudi se prosvjed protiv svakog pa i najmanjeg oblika „nejednakosti“.

Proklinje se nedavna prošlost u kojoj je nastala nezavisna Hrvatska. Traži se nekakvo nepostojeće zakopano blago, tobože stvoreno u doba komunizma i navodno opljačkano u „tajkunskoj“ kriminalnoj privatizaciji… Krajnji je čas da se uozbiljimo i izaberemo na vodeće funkcije odgovorne ljude državničkog formata. Demokracija nije samo neodgovorno blebetanje i nadmetanje u manipuliranim anketama popularnosti, bez ikakvog sadržaja i bez ičega vrijednog u životopisima kandidata. Demokracija zahtijeva i značajan mentalni napor svakog od nas prije nego što zaokružujemo neko ime na glasačkom listiću. O intenzitetu tog našeg mentalnog napora u bitnome ovisi hoće li i u budućnosti neki Hrvati dobivati priznanja za izume samo u Americi i zaraditi za život negdje u Europi ili će to biti moguće i u Hrvatskoj. A to svi želimo, zar ne?