Već deset godina redovito, svake druge subote, bez ijedne propuštene, pišem ove kolumne ekonomsko-političkog sadržaja. Redovito sam ocjenjivao i novoformirane vlade, njih ukupno četiri. Uvijek s pozitivnim očekivanjima, s najboljim željama, uvijek tražeći ono dobro u njima. Njihov uspjeh ujedno je i uspjeh i svih nas, zar ne?
Peta, Vlada Andreja Plenkovića već je odradila prvih sto dana. Bez okolišanja, odradila ih je sjajno. Ne samo zbog te činjenice, od ove vlade imam daleko najveća očekivanja od svih dosadašnjih. Potencijal im je više nego dovoljan da ispune takva očekivanja. Konkretizirajmo ovo.
Ekonomski trendovi u njihovih prvih sto dana izuzetno su povoljni. Neočekivano snažan rast industrijske proizvodnje u četvrtom tromjesečju 2016., uz najbolji rezultat turizma ikada ostvaren, jamče da će DZS krajem veljače objaviti rast BDP-a u prošloj godini iznad 3%. E, to je već nešto. Podaci o tržištu rada potvrđuju da se nešto pozitivno počinje zbivati. Isto tako i podaci o osobnoj potrošnji. I podaci o investicijama. Naravno da je sve to moralo rezultirati povoljnijim fiskalnim rezultatima. Tekući deficit javnog sektora pada. Ne onoliko koliko bih osobno priželjkivao, ali pada. I, još uvijek je deficit. Želio bih u bliskoj budućnosti vidjeti i godinu sa suficitom. Zašto ne, Hrvatska to može.
Povoljniji fiskus jedan je od temeljnih preduvjeta poboljšanja kreditnog rejtinga. A njega se mora vratiti na tzv. investicijski stupanj. Ondje gdje smo bili točno prije 20 godina, 1997. godine, kada još nismo bili članica ni EU ni NATO-a, niti smo mogli doći u Vukovar.
Rejting agencije prepoznaju spomenute početne uspjehe. Vide bitno povećanu političku stabilnost, vide značajne reformske iskorake, od porezne reforme, preko reforme javne nabave do poboljšanja poslovne klime. Honoriraju sve to poboljšanjem očekivane promjene rejtinga. I čekaju. Što?
Uvijek jedno te isto, kao i prije dvadeset godina. Čekaju konkretne rezultate u politički delikatnijim reformskim zahvatima, što god oni bili. Stjecajem okolnosti, u ovom trenutku su to najavljeni projekti otkupa dionica Ine od mađarskog MOL-a i javna ponuda dionica HEP-a. Stvarni reformski kapacitet ove Vlade mjerit će se isključivo uspjehom ta dva projekta. Uvjeren sam da postoji svijest o presudnom značaju tog uspjeha za reformsku budućnost države.
Ali dolaze lokalni izbori, reći ćete. Sada nije pravo vrijeme za takve iskorake. Slažem se, možemo se strpjeti još nekoliko mjeseci da ne bismo uznemiravali idilu i presudni značaj lokalnih izbora u Mrduši Donjoj. Čak i u Gornjoj... Politički mudar taktičar uzet će u obzir naše sadašnje realnosti. I pripremati se za pravi trenutak. Nakon kojega slijede pune tri godine bez ikakvih izbora. Koje su stoga i prilika da se iz temelja reformiraju brojni segmenti ukupnog političkog i gospodarskog ustroja.
Naravno, praktična realizacija najavljenih projekata za uspješniju Inu i uspješniji HEP odvijat će se pod baražnom vatrom populističkih, politikantskih, interesnih, a neznanjem nabijenih haubica. Kao što je to bilo uvijek do sada. Neki od današnjih ključnih ljudi u Vladi sjetit će se uvođenja PDV-a. I kroz što su sve osobno morali proći barem neki protagonisti. Pa evo ih, dvadeset godina poslije, živih i poprilično zdravih, tek s nekoliko ožiljaka. I uz nova stečena prijateljstva, čak i u krugu ljudi koji su nas, priznaju, tada proklinjali kada ih je taj gadni, teško utajiv porez ošinuo po džepu.
Znanja u ekonomskom krilu Vlade ne nedostaje. Dapače, još se nije dogodila ovakva visoka koncentracija moderno obrazovanih ekonomista na najvišim funkcijama. Njima ne treba pisati preporuke u člancima koji završavaju sa “zaključci i preporuke ekonomskoj politici“. Sami su ih dovoljno puta pisali drugima, a sada jednostavno trebaju poslušati sebe same. Drugim riječima, ostati dosljedni zagovornici središnje ekonomske struke nastale u onom dijelu svijeta s kojim dijelimo najviše vrijednosti.
Njihovi kolege, izvan Vlade, moraju izaći iz mišjih rupa u koje su se sakrili posljednjih tjedana. Nikakva nam korist od njihovih “von oben“, tobože čistunskih savjeta tipa “Inu treba prodati a ne kupovati“. To nije izvediva opcija, ne može dobiti većinu u Saboru, prema tome je irelevantna i zvuči jako cinično. Nema nijedne stranke u Saboru čiji predstavnici nisu prije izbora pohodili Sisak i obećavali opstanak rafinerije, samo da podsjetim. To je okruženje u kojem se pokušava naći neko rješenje za zaustavljanje propadanja hrvatskog dijela imovine u Ini. U tom realnom svijetu, s realnim makroekonomskim i političkim ograničenjima, predloženi par transakcija jedino je moguće rješenje. Sve ostalo je puka demagogija i put u propast, kako Ine, tako i HEP-a. Isključivo zbog desetljećima prikrivanih, a sada ugroženih najcrnjih privatnih interesa u njima i oko njih.
