Najveća greška koju možemo učiniti u nekoj raspravi jest unaprijed pretpostaviti da je izvor spora to što se naš oponent povodi pogrešnim razlozima ili ne uvažava dovoljno činjenice te da ćemo ga uvjeriti u ispravnost naše pozicije samo ako mu brižljivom argumentacijom ukažemo na činjenice i razloge koje nije uzeo u obzir.
Pretpostavka da smo sudionicima u racionalnom dijalogu čovječanstva jest ono što nas unaprijed stavlja u poziciju gubitnika. Ljudi se ne drže svojih uvjerenja zato što su ona racionalna ili u skladu sa stvarnošću. Malo tko će baciti svoje oružje u trnje i zagrliti vas kao brata samo ako mu skrupulozno i pažljivo ukažete na logičku ili činjeničnu pogrešku koju koristi u raspravi s vama. Istina može biti velika, ali to ne znači da će odnijeti pobjedu.
Dobar primjer kojim možemo ilustrirati kako hinjenje racionalnog dijaloga u stvari znači pristanak na podređenu poziciju i predaju jest rasprava koja se povela oko, da upotrijebim termin koji se u medijima ponavlja, kaosa na graničnim prijelazima zbog primjene uredbe EU o postroženoj kontroli granica. Kaos koji postoji na granicama, svakom je jasno, posljedica je svjesne političke odluke Slovenije da taj kaos izazove, a ne nekakve neplanirane stihije. Stoga, taj kaos neće nestati samo ako našim oponentima ukažemo da je spor koji je nastao posljedica njihova neuvažavanja stvarnosti i argumenata.
Neće pomoći niti potezanje navodno dobrih veza koje premijer Plenković ima u EU, kako bi se izvršio pritisak na Sloveniju da malo popuste oko provedbe uredbe EU. Takva pozivanja na zdrav razum promašuju metu i samo su izlika koja kapitulaciju naših političara treba prikazati u boljem svjetlu. Da je doista tako, da smo kapitulirali pred pritiscima iz Slovenije i EU, dovoljno govori i jučerašnja izjava ministra unutarnjih poslova, Vlahe Orepića, da se “moramo naviknuti na gužve na granicama”.
Da iza ovog kaosa na granicama ne stoji samo politička odluka Slovenije da namjerno postroži primjenu uredbe EU, na što je ukazala predsjednica Grabar-Kitarović u svom pismu europskim čelnicima, nego i sam Bruxelles, jasno je iz nekoliko razloga. Da je ovo oblik pritiska na Hrvatsku koji ima punu podršku EU, jasno je bilo još kad su se pojavile prve prijetnje Slovenije da će nam uzrokovati probleme na granicama i ugroziti turističku sezonu, ako ne prihvatimo odluku arbitražnog suda o Piranskom zaljevu.
Ono što se promiče pažnji naših medija i političara, ili se pak namjerno prešućuje, jest da je predsjednik Europske komisije Juncker u izjavi slovenskoj agenciji STA od 1. ožujka, izjavio da EK u potpunosti podržava slovenski stav oko arbitraže. Premda su i Erjavec i Juncker svoje izjave kasnije pokušali ublažiti, stvarnost na našim granicama danas demantira te njihove neuvjerljive demantije. Jedan gaf mogao je proći kao gaf, ali dva vezana gafa, koja naknadno dobiju svoju potvrdu u stvarnosti, nisu više gafovi, već djelatan plan.
Koliko u birokratskim odlukama EU nema ničeg neutralnog i racionalnog, već je sve samo rezultat ideoloških pogodbi i političkih pristranosti, možda najbolje svjedoči paradoksalna priroda ove uredbe EU o pojačanoj kontroli granica. Ona je navodno donesena zbog povećane prijetnje od islamskog terorizma u EU. Otkud onda pojačane kontrole na izlazu, a ne na ulazu u EU? Netko bi mogao upitati otkad to islamisti idu doma na odmor za uskrsne blagdane? Naročito ako ovu situaciju stavimo u kontrast sa situacijom tijekom migrantske krize, kada su ljudi iz arapskog svijeta masovno ulazili u EU bez ikakve kontrole.
Tada je važila maksima da nisu svi migranti teroristi. Sada pak vidimo da je EU usvojila potpuno suprotnu maksimu: svi građani EU su potencijalni teroristi, i zato nam je potrebna postrožena kontrola! Očito je riječ o apsurdnoj politici, gdje je terorizam samo izlika, a kontrola građana EU i država članica cilj. Nekada se, u zlatno doba postojanja suverenih nacionalnih država, uvođenje visokih carina ili pojačavanje granične kontrole uopće, smatralo ravnim objavi rata, a često je to i bilo.
Netko je već situaciju na graničnim prijelazima sa Slovenijom usporedio s tzv. balvan-revolucijom, koja i jest predstavljala nezvaničnu objavu rata Hrvatskoj. Jesmo li s ovim ponašanjem Slovenije i EU sada opet suočeni sa sličnom prijetnjom? Uništiti nam turističku sezonu znači baciti nas financijski na koljena.
Vrijeme ratova je svakako iza nas, ali smo suočeni s ozbiljnom prijetnjom, gdje je vrijeme da naša anemična politika dodvoravanja EU konačno zauzme odlučan stav obrane interesa suverene nacionalne države.•