Jesu li stranka i Plenković zaslužni za veliku naklonost birača HDZ-u u anketama?

Podosta je događaja moglo nepovoljno utjecati na privlačnost HDZ-a biračima – razlaz s Mostom, koalicija s HNS-om, zamah Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, nesporazumi oko katastrofalnog požara i Krstičevićeva povučena ostavka... – ali to se nije dogodilo. Već mjesecima ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da je HDZ nedostižan, i premda je nešto malo pao, i u srpanjskoj anketi Crobarometra s naklonosti 33,6 posto ispitanika, od SDP-a je bolji više od 11 posto. Njegovu snagu pokazuje i činjenica da su pale obje stranke koje su u posljednje vrijeme s njim bile u dramatičnim relacijama – Most nakon što više nije s njim u vlasti, i HNS koji je s njim vlast podijelio.

No za HDZ je najvažnije da je mnogo jači od glavnog takmaca, SDP-a, koji vodi slabašni Davor Bernardić uz sukobe s ne osobito respektabilnim protivnicima u stranci. Ima li Andrej Plenković sreću što je na čelu HDZ-a u vrijeme u kojemu nema opasnih protivnika ili je doista zaslužan za iznimno dobar rejting stranke? Ili je posrijedi i nešto treće? Ima i sreće i zasluga, samo što su prolazni i sreća i zasluge. Da ponovim, HDZ ima moć obnove kao nijedna stranka u Hrvatskoj. Od katastrofalnog stanja u kojem je bio u prvim mjesecima 2000., poslije pobjede Račana i Budiše, kada je u anketama imao manje od 10 posto potpore birača, do 2003. toliko se oporavio da je, sa Sanaderom na čelu, pobijedio na izborima. No isti će ga čovjek odvesti do drugog najvećeg pada u povijesti, ali će pod vodstvom Tomislava Karamarka uvelike ojačati, pobjeđivati na lokalnim izborima i izborima za Europski parlament te biti relativni pobjednik na parlamentarnim izborima, poslije kojih će uslijediti nesretna epizoda s Mostom i Tihomirom Oreškovićem, Karamarkov odlazak i novi stranački izbori na kojima će Plenković dobiti takoreći sve glasove. Karamarkovi grijesi ni izdaleka nisu bili poput Sanaderovih, i zapravo je HDZ s novim predsjednikom na čelu na idućim izborima pobijedio zahvaljujući i kapitalu koji je u oporavku stranke ostavio Karamarko.

S Kolindom Grabar-Kitarović koja je kao HDZ-ov kandidat pobijedila na predsjedničkim izborima definitivno su razbijeni ljevičarski mitovi o ruralnoj, zatucanoj stranci, te su se u novoj predsjednici savršeno ujedinili domoljublje, konzervativizam, katolički odgoj s najvišim standardima urbane, obrazovane, svjetske dame koja je “na ti” sa svjetskom državničkom elitom. I kao da je Kolinda navijestila pojavu još jedne slične osobe u vrhu HDZ-a i države – Andreja Plenkovića. Plenković se na fascinantan način nametnuo kao uljuđeni vođa čiji bi se lik i ponašanje mogli uvrstiti u udžbenike o političarima i politici. Tako se s Kolindom Grabar-Kitarović i Plenkovićem HDZ reafirmirao kao stranka jakih, kulturnih, civiliziranih ličnosti, ako ne prihvatljivih, onda barem snošljivih za svekoliki politički narod, ličnosti s kojima su neusporedivi i jučerašnji i sadašnji prvaci drugih stranaka.

Ne znam pretjerujem li kad kažem da je imidž HDZ-a što su ga stvorili predsjednica i premijer zapravo najzaslužniji za visoku poziciju stranke u ispitivanjima javnog mnijenja, te da taj imidž ima “samostalan” učinak, kakvi god bili opipljivi rezultati Vladine politike. Uz taj imidž za Plenkovića i HDZ povoljna je slabost SDP-a, koja bi po svoj prilici mogla potrajati. Stoga se zavaravaju ako veliku naklonost birača tumače i doživljavaju isključivo kao nagradu za dobru politiku koju vode, jer se danomice piše i govori i o padu standarda, i o posljednjem mjestu koje u mnogim područjima držimo u EU, i o siromaštvu, i o rastu javnog duga, i o katastrofalnom iseljavanju. Za Hrvatsku ne bi bilo dobro da potraje i “nezasluženi” rejting HDZ-a i slabost oporbe koji mogu stvoriti i održavati privid uspješne zemlje i njezina vodstva. HDZ i Plenković istinskom nacionalnom strankom i istinskim vođom mogu postati tek kolikim-tolikim povratkom gospodarske i financijske suverenosti, uprezanjem banaka u hrvatske gospodarske potrebe, obuzdavanjem inozemnog profiterstva zbog kojeg se iz Hrvatske iznose milijardske dobiti, jačanjem domaće proizvodnje koja bi suzbila svemoć uvoznog lobija, odlučnim zaštitom nacionalnih interesa kao što je bilo proglašenje gospodarskog pojasa na Jadranu... Ne pokrene li se Hrvatska u tom smjeru, tko zna koliko se dugo može produživati paradoksalno stanje – stabilna država i velika premoć vladajuće stranke s učincima jednako lošim koliko je Plenkoviću i HDZ-u dobro.