Prva dva koncerta odsvirali su pod imenom High Jinx, što u slobodnom prijevodu znači “veliki tulum” jer je “tulum-filozofija” bila najbolji opis onoga što je bend želio raditi. Publika ih je ekstremno brzo prekrstila u Jinx, a jednakom je ekstremnom brzinom prošlo i dvadeset godina postojanja grupe, što ovih dana obilježavaju nizom koncerata, među kojima i onim koji će se održati 20. svibnja na zagrebačkom Gričevanju. U kojem se smjeru njihov “veliki tulum” razvija dalje, ispričali su nam Coco Mosquito, pravim imenom Gordan Muratović, osnivač i šef benda, autor skladbi i gitarist, te pjevačica Jadranka Ivaniš Yaya.
Zvuči li vam nevjerojatno 20 godina postojanja?
YAYA: Pa štrecne malo. Ali zbilja malo jer na sve gledamo kao da se to uopće ne događa nama. Imamo dojam da smo već 20 godina u filmu u kojem je jako zabavno. Nemamo na grbači teret godina, i to je najvažnije.
COCO: Istina. Meni se čini kao da smo jučer počeli. U Saloonu smo početkom proljeća 1994. imali prvi koncert; za njega smo vježbali više od godinu dana i u ovom trenutku imam dojam da se ništa značajno nije promijenilo. Jedina je razlika što smo tada mislili da smo najbolji bend na svijetu, računali smo na svjetsku slavu, a potvrda toga da ne pričam bez veze jest i to što smo u početku pjevali na engleskom jeziku. Nismo računali da nam je Hrvatska granica.
Francuska urota
Je li ikad bilo šanse da zaista postanete svjetski poznat bend?
YAYA: Šteta što nas je taj zanos držao samo prva dva nastupa. Poslije u vezi toga nismo pomaknuli ni malim prstom. Osim Alena Balena − on nas je 1998. prijavio na Radio France International, koji svake godine ima natječaj za najbolji bend južne Europe. Predao im je naš CD i nekoliko su nas mjeseci poslije obavijestili da smo pobijedili odlukom žirija. Godinu dana prije nas na tom su natječaju pobijedili The Cardigans.
COCO: To je službena varijanta priče, ali ja sam razvio teoriju zavjere. Naime, mislim da su Francuzi time vratili Hrvatima za ono polufinale na Svjetskome nogometnom prvenstvu koje je bilo mjesec dana prije ovog događaja. Mi njima pustimo utakmicu, a oni nama nagradu. Dobro, nisam siguran u to, ali ‘ajmo reći da je nogometom u Francuskoj možda tada bila skrenuta pozornost na Hrvatsku kao što je i Jugoslavija 1961. nakon prvog samita Pokreta nesvrstanih odmah dobila i Oscara i Nobela. No i prije ovog u Francuskoj imali smo pokušaja u inozemstvu. Godine 1995. gostovali smo na jednom festivalu u Njemačkoj poslije kojeg su nas neki producenti nagovarali da ostanemo i pokušamo tamo graditi karijeru, ali to nismo napravili. Još se studiralo, a Yaya je bila prva koja je rekla da mora kući na ispit. Za uspjeh u inozemstvu moraš otići van i biti ondje, što je za nas sada kasno, a i na kraju, mislim da je sve baš onako kako je trebalo biti.
Jinx nikada nije bio angažiran bend. Ili je takvih trenutaka ipak bilo, ali su publici možda promaknuli?
COCO: Je, što znači da u tome nismo bili baš dobri. Šalim se, naravno. Mi nikada nismo bili eksplicitan bend. Eksplicitno nam je oduvijek bez veze.
YAYA: Možda i postanemo eksplicitni, ali samo ako to izađe iz mode. Za nekih 15 godina.
Što vas u vezi politike posebno živcira?
COCO: Sve u vezi nje. Točnija je formacija − malo toga ne. Lagano se čak i mirim s prostorom i vremenom u kojem živim jer ovdje samo na silu bude reda, a to po meni nije rješenje.
YAYA: Sve u vezi nje kao da je smišljeno da bi živciralo i dekoncentriralo ljude od njihovih poslova i svakodnevnog života. Oko nas je politički marketing tipa “sve je katastrofa i ništa ne valja”. Osim što tako pomalo i jest, to se stanje dodatno potencira. A to je besmisleno jer ne mora izravno utjecati na kvalitetu našeg života ako se posvetimo sami sebi. Moj je prijedlog odmazde da se isključi televizor. Uopće ne gledam televiziju, no katkad slučajno usput nešto “poberem” i ne mogu se načuditi glupostima koje izlaze iz etera.
“Ništa od njih”
U kojoj je fazi vaš novi album?
COCO: Počeli smo s probama 14. travnja, što znači da je horoskopski ovan, i to mi se čini sasvim u redu. Već sam napisao neke stvari, iako tekstovi još nisu kompletirani i podložni su razvoju albuma pa ih ostavljamo za posljednji čas. Sa svakim novim albumom trudim se da ima neki odmak od onog ranijeg, a procjenu uspijevam li u tome ostavljam kritici i javnosti da se njome bave.
Diraju li vas kritike?
YAYA: Jednom je pokojni Darko Glavan, na samim našim počecima, rekao da smo interesantni, ali nažalost ništa od toga. Ovako, s odmakom od 20 godina, toga mi se baš zgodno sjetiti.
COCO: Pustimo mrtve na miru, bilo je i puno živih koji su rekli da od Jinxa neće biti ništa. Mnogi su takvi bili i urednici u diskografskim kućama pa su se kasnije posipali pepelom po glavi.
Kako ste se upoznali, kako je sve te 1993. krenulo?
YAYA: Kada sam upoznala Cokija, išla sam u srednju školu, u četvrti razred. On je sastavljao bend. Otišla sam na audiciju i prošla. Zanimljivo je da sam oduvijek doma pjevušila, ali prije Jinxa nikada nisam pjevala. Moja je priča dokaz onoga da kada nešto jako želiš, da će se svemir urotiti da se to i dogodi. Sve se tako dobro poklopilo da mi se katkad čini da je neki horoskop tu odradio svoje.
COCO: Yaya je u bend došla kao prateći vokal jer je moja prvotna ideja bila da ja budem solo vokal. Ona ne voli da ovo pričam, ali kada sam je čuo, odmah sam odustao od vlastite pjevačke karijere. Dobro, možda ne isti čas, ali već nakon prve probe.
Jeste li ikada robovali čemu?
COCO: Moje su osobne “ovisnosti” benigne, čak i korisne. Ali u smislu robovanja… pa recimo da je to stvar protiv koje se pokušavamo boriti. Često bend postane talac vlastitog imidža. Pokušavamo se mijenjati, ali je pitanje koliko imaš kapaciteta za to. Možda i jesmo robovali u nekim trenucima, posebice u prvom dijelu karijere kada smo imali tempo za koji mi ni danas nije jasno kako smo ga uspjeli izvesti. Tada smo robovali tom pritisku. Mislili smo da to tako mora biti, da je to “showbiznis”, u kojem stvari tako funkcioniraju, ali baš to nam je na kraju i došlo glave. Kada shvatiš da ništa ne moraš, uvjetno rečeno, promijeniš i mišljenje o tome što je bitno i hijerarhiju prioriteta i mislim da smo danas u tom smislu puno zdraviji bend nego recimo 1999. godine.
YAYA: Samo krpicama iz second hand shopova.
Problemi malih obrtnika
Živite od glazbe. To je u Hrvatskoj svojevrsna privilegija. Je li teško?
YAYA: Nitko od nas nije bogat i vjerojatno puno bolje živi netko tko ima pekaru, ali tko od nas to želi raditi? Nije nam bitno da smo bogati, nego da smo zadovoljni. Nema mnogo izvođača koji od glazbe mogu plaćati režije i živjeti. Kada to shvatiš, zadovoljan si i zahvalan i svoj proizvod pokušavaš unaprijediti i zadržati status.
COCO: Kao da je od bilo kojeg posla u Hrvatskoj danas jednostavno živjeti. Ima ljudi koji su završili doktorat pa nemaju posla. Mi smo bend i osim što smo umjetnici, ako jesmo, mi smo i svojevrsni poduzetnici jer moramo funkcionirati kao mala tvrtka da bismo i pravno i financijski postojali. I imamo sve probleme malih obrtnika. Jinx egzistira i u BiH, i u Srbiji, i u Sloveniji, i naš je teritorij nešto širi, što nam dosta pomaže.
>>Okruglih 20 godina Jinxa - Koncerti u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu