Jordanci su, kao i većina Arapa, ljutiti i frustrirani te se protive ratu protiv Iraka, koji je sve bliže. I irački su prognanici koji žive u Joradanu sve nervozniji su, bojažljivi su i uzbuđeni. U egzilu su zbog režima Sadama Huseina te mnogi od njih smatraju da bi bilo dobro da Sadam ode što prije. S obzirom na to da je rat pod vodstvom Sjedinjenih Država jedini način da se Irak riješi Sadama, mnogi smatraju da je to cijena koju se isplati platiti.
Strahujući od duge ruke Mukhabarata, Sadamove tajne policije, razgovor s prognanim Iračanima složen je posao. Sastanak moraju organizirati ljudi od povjerenja, mjesto mora biti diskretno te daleko od znatiželjnih očiju ili "buba" za prisluškivanje. I, naravno, njihova se prava imena ne smiju koristiti. Samo se pod tim uvjetima mogu opustiti i otvoreno govoriti.
Muhammad, bivši tehničar u vojsci, pobjegao je u Jordan prije godinu dana. Jedan je od njegove braće bio na "osjetljivu položaju". Nakon što je nepažljivo izrekao neke nezgodne primjedbe na Sadamov račun, Mukhabarat ga je uhitio u njegovu uredu, odveo kući i ustrijelio u dnevnoj sobi. Premda su mu ruke bile u lisicama, vlasti su tvrdile da je pokušao dohvatiti pištolj. Malo zatim, u Muhammadovoj je jedinici zaredao niz fatalnih događaja. Muhammad je pobjegao iz Iraka, ostavivši iza sebe ženu i djecu.
Na pitanje bi li podupro rat u kojem bi Sadam bio zbačen s vlasti, odgovara: "Zamislite da imam tumor i da ga se želim riješiti. Bi li me zanimalo je li doktor koji mi ga može ukloniti Amerikanac, Englez ili Židov?"
Vjeruje se da je oko četiri milijuna Iračana u egzilu diljem svijeta. Gotovo 300 tisuća ih živi u Jordanu. Većina je tih prognanika iz nižih slojeva, radnici i njihove obitelji, ali u zemlji žive i deseci tisuća obitelji iz srednje klase, obrazovanih ljudi koji su natjerani da napuste Irak bilo zbog političkih, bilo zbog ekonomskih razloga - ili i zbog jednog i zbog drugog.
Danas stižu nove tisuće. Točne se brojke ne znaju, ali sve više ljudi bježi od bombi i kaosa koji bi mogao slijediti nakon Sadamova pada. Zbog tih pridošlica cijene stanova u Ammanu vrtoglavo rastu.
Mariam je pobjegla 2000. godine. Tvrdi da Iračani žele da se Sadamov režim zauvijek sruši. Pripadnica je drevne iračke kršćanske manjine. Priča kako se poslije Zaljevskog rata 1991. godine opće stanje u Iraku dramatično pogoršalo, a to je imalo utjecaja i na odnose među muislimanima i kršćanima. Zamoljena za komentar raširene teze da bi samim Iračanima trebalo prepustiti rušenje Sadama, ona sumnjičavo odgovara: "Kako bismo to mogli bez pomoći izvana? Mi za to nemamo snage."
Ahmad je šijit iz južnog grada Najafa. Šezdeset posto Iračana su šijiti, ali u iračkoj su vladi oduvijek dominirali suniti, koji čine 15 posto stanovništva. Ahmad je 1991. godine sudjelovao u ustanku koji je izbio nakon Zaljevskog rata. Nakon propasti ustanka, bačen je u zatvor. Pokazuje nam kako su mu ruke bile vezane i kako su ga tukli obješena o vrata. Kaže da su ga vješali i naopačke te da su noge do kosti bile oguljene od udaraca. Na pitanje kako će se postaviti šijiti počne li rat, odgovara da će se ljudi poput njega pokoravati naputcima njihova ajatolaha Sayyida Alija Hasainija Sistanija. U ovome trenutku, kao javna osoba u Iraku, on nema izbora, osim javno podupirati Sadama. Ali, objašnjava Ahmad, Sistani ima svoj sustav i ljude koji prenose njegove istinske stavove. Vjeruje da će reći: "Riješite se Sadama!"
Ahmad smatra da su Amerikanci "nužno zlo", ali - prenoseći razmišljanja česta među Iračanima u egzilu - i on upozorava na to da se Amerikanci ne bi trebali pretjerano dugo zadržati u Iraku.
Ali je pobjegao 1999. godine. Učinio je to nakon što je Mukhabarat od njega zatražio da u inozemstvu ubije člana svoje obitelji koji je bio povezan s oporbenim političarima, vodeći se logikom da je neprijatelja lakše ukloniti uz pomoć povjerljiva člana obitelji negoli posao povjeriti nepoznatima. Ali je to odbio.
Pitamo ga bi li podupro napad na Irak, a on odgovara protupitanjem: "Žele li Amerikanci stvarno pomoći iračkom narodu i uspostaviti demokraciju? Sumnjam u to."Na naše daljnje inzistiranje zaključuje: "Ako dolaze zato da oslobode Iračane, onda će svi Iračani biti uz njih. Ali ako dolaze da bi ostali, svaki će se Iračanin boriti. Mi još ne znamo njihove namjere."