Još od Tita nije bilo važnijeg Hrvata u Africi 
od Nevena Mimice

Kad su se Neven Mimica i Melinda Gates posljednji put vidjeli prije nekoliko mjeseci, europski povjerenik za međunarodnu suradnju i razvoj objašnjavao je najvećoj svjetskoj filantropkinji najnovije planove Europske unije u politici globalnog razvoja: sa 60 milijardi eura jamstava na koja očekuje da će se privući privatni kapital, EU planira, do 2027., potaknuti čak tisuću milijardi eura vrijedne razvojne investicije diljem zemalja u razvoju, od toga 500 milijardi eura u Africi. Tisuću milijardi! Ili jednostavno: brojka s 12 nula.

– O, toliko… Čak ni Bill i ja, kad sjedimo sami kod kuće, ne razgovaramo u tolikim iznosima – iznenadila se, kako je poslije prepričao Mimica, Melinda Gates. Ona i njezin suprug Bill Gates, osnivač Microsofta, osnovali su 2000. najveću privatnu dobrotvornu zakladu u svijetu, Bill and Melinda Gates Foundation, koja upravlja s oko 50 milijardi dolara, doniranih za projekte razvoja najsiromašnijih zemalja svijeta, globalnog zdravlja i obrazovanja. Ali, novac kojim upravlja Hrvat na mjestu europskog povjerenika za razvoj – novac europskih poreznih obveznika usmjeren na to da bude utrošen kao jamstvo za mobiliziranje novca privatnih kompanija, banaka i drugih institucija – je veći.

Impresiavn učinak

Učinak koji takav novac može imati je impresivan. Samo u Africi se, primjerice, želi stvoriti 10 milijuna novih radnih mjesta. Kap u moru za Afriku, ali kap s 12 nula. Velika i bitna kap, pred kojom i najveći svjetski filantropi izražavaju poštovanje prema Europskoj uniji.

Za Etiopljanku Wuvalam Dange, koja svoje godine ne zna točno, samo ih procjenjuje na 30-ak, to su suviše komplicirane brojke. Dvanaest nula ne znači puno majci dvoje djece čija su primanja nula. Sve što ona želi, i što bi joj puno značilo u životu, jest da dobije polovicu imovine muža koji je zlostavljao i ostavio. I da ga natjera da plaća barem dio troškova života njihove djece, ostavljene skupa s njome. Susrećemo je u dvorištu federalnog višeg suda Lideta u Addis Abebi, kako sjedi na klupi ispod postera na kojem se nazire i zastava EU. To je poster koji govori da pravna pomoć odvjetnika, na koju se oslanja Wuvalam Dange, dolazi zahvaljujući donaciji fonda za civilno društvo EU u Etiopiji. EU je dala 220 tisuća eura za 30-mjesečni projekt u kojemu je Etiopska udruga odvjetnika uspostavila svoje urede za besplatnu pravnu pomoć najugroženijim skupinama u društvu. Jednog dana u ured, bolje rečeno baraku, ušetala je i ona.

– Nisam znala kome bih se obratila. Hodala sam po sudovima dok me nisu uputili na ovo mjesto, gdje su me odvjetnici saslušali i pokrenuli postupak. Sud je pozvao mog muža, pokušali smo s mirenjem, on nije to želio i rastali smo se, ali sud je presudio da on treba plaćati alimentaciju i lokalna vlast podijelila je kuću tako da on živi u jednom, a ja i djeca u drugom dijelu. Da nije bilo ove pravne pomoći, ničega od toga ne bi bilo – kaže Wuvalam Dange. I od takvih sitnih uspjeha sastoji se, među ostalim, europska razvojna pomoć. I od malih projekata, barem malih u usporedbi s gradnjom autocesta, hidrocentrala ili željeznica koje u ovom dijelu Afrike grade Kinezi.

Da, sastoji se i od velikih projekata (razvojna je pomoć EU Etiopiji oko 160 milijuna eura godišnje). I da, ukupna svota koju Mimica mobilizira po Africi i drugdje doseže dvanaest nula. Ali EU pod razvojem misli na održivi razvoj. A pod održivim razvojem misli i na razvoj cijelog društva, i na razvoj institucija države koje se brinu o vladavini prava, ali i na razvoj civilnog sektora, kao što je udruga odvjetnika s projektom koji cilja pomoći najranjivijim skupinama. I na razvoj, bolje reći osnaživanje samih građana. Malo dalje od sudskog dvorišta u kojem stojimo i razgovaramo, s druge strane ograde, vidi se veliki nadvožnjak po kojem vozi laka gradska željeznica. Netipičan je to prizor za afričke megapolise: nova, sjajna željeznica. Sagradili su je Kinezi. Njihova je državna banka posudila Etiopiji 85 posto novca za 500-tinjak milijuna dolara vrijednu investiciju, koju su gradile kineske tvrtke i kineske ruke. Oko 150 tisuća ljudi vozi se ovom lakom gradskom željeznicom svaki dan, što nije puno za grad od oko 4 milijuna, ali je kvantni skok u odnosu na uobičajene načine na koji se ljudi kreću po afričkim velegradovima. Što znači ili pješice ili im kao javni prijevoz služe prastari i nakrcani privatni minibusovi.

Još malo dalje, na rubu grada, na vrućem etiopskom suncu bliješte tračnice velike nove željezničke pruge koju su Kinezi izgradili odavde, iz Addis Abebe, pa sve do 756 kilometara udaljene luka u Džibutiju. U toj maloj državi u Adenskom zaljevu Kina do te mjere gradi svoju geostratešku prisutnost da je u njoj otvorila svoju prvu vojnu bazu na stranom tlu. Jedno od velikih pitanja Afrike danas, i ne samo danas nego i proteklih nekoliko desetljeća, a možda i idućih, jest ovo: jesu li za zemlje u razvoju bolje investicije poput kineskih, koje grade velike infrastrukturne projekte i tako brzo doprinose gospodarskom rastu i pomažu prevesti veći broj ljudi preko praga siromaštva, ili investicije poput europskih i zapadnih razvojnih partnera, koje se trude potaknuti održivi razvoj, onaj koji ne uništava okoliš, koji podiže stupanj razvoja cijelog društva, koji ulaže i u obrazovanje i u zdravstvo, a ne samo u velike infrastrukturne objekte?

– Kineska željeznica do Djiboutija sjajna je ideja – govori mi, za večerom, jedna poslovna žena koja u Etiopiji predstavlja zapadnu kompaniju. Pa poentira: – Samo kad bi barem radila. Pruga je tu, električni stupovi su tu, samo nema struje. Ja sam već bila na tri svečana otvaranja, ali vlakovi još ne voze – napominje. Njezina kompanija sagradila je novu, 10 milijuna eura vrijednu halu kako bi bila blizu planirane željezničke trase, etiopska željeznička kompanija još je 2015. kupila 105 vagona cisterni, što je ozbiljna brojka, ali sve to stoji i čeka da pruga proradi. Očito kineske investicije drukčije izgledaju u naslovima vijesti, drugačije u optimističnim izjavama iz vlada i ministarstava, a drukčije na terenu iz perspektive biznismena koji čekaju da nešto proradi.

Prema službenim podacima, gospodarski rast u Etiopiji bio je prosječno 10,5 posto godišnje između 2003. i 2017., BDP po stanovniku udvostručio se s 396 na 862 američka dolara, a stupanj siromaštva prepolovio se s 45,5 posto u 2000. na 23,5 posto u 2016. godini. I europski i kineski razvojni projekti pomogli su u tome. Dva pristupa razvojnoj politici u Africi ne moraju nužno biti u nadmetanju, vrlo često su komplementarni. Barem tako tvrdi i Mimica, europski povjerenik za međunarodnu suradnju i razvoj, u razgovoru koji je za novinare održao u Addis Abebi.

Natjecanje Kine u Europe

– Nije riječ o natjecanju – kaže Mimica. Ali onda slijedi i “ali”, odnosno nabrajanje tih sitnih razlika u pristupu:

– Ono što mi radimo jest podupiranje investicija, privatnih investicija, ne investicija koje podižu razinu javnog duga – kaže. – Kinezi temelje svoju razvojnu suradnju na gradnji infrastrukturnih projekata financiranih zajmovima. Ti projekti ne pokrivaju uvijek potpuno ciljeve održivog razvoja. Čini mi se da je kineski utjecaj na razvoj malo preuveličan. Kad gledate stvarni učinak, brojke su i dalje više na strani EU – dodaje Mimica.

Kina za sljedeće razdoblje najavljuje ulaganja od oko 20 milijardi eura godišnje, a EU u Africi ulaže više od 25 milijardi eura godišnje. I nije stvar samo u većem iznosu, nego i u tome da EU ulaže u ljudsku infrastrukturu, razvoj ljudskog kapitala, dok Kina ulaže u prometnu i energetsku infrastrukturu koja ne otvara nužno nova radna mjesta jednom kad se gradilišta zatvore. Ili, ako ulažu u tvornice, otvaraju radna mjesta koja su možda izvukla ljude iz siromaštva, ali samo da bi ih prebacila za malu stepenicu iznad, na razinu “sweatshopa”, sinonima za proizvodne pogone vrlo siromašnih i teških uvjeta rada.

Addis Abeba je prošloga tjedna bila jedno od posljednjih važnih putovanja Hrvata koji je u “europskoj vladi” zadužen za politiku međunarodne suradnje i razvoja. Uskoro, na jesen, ovaj saziv Komisije završava mandat i svoj rad u njoj završava i Mimica, prvi europski povjerenik iz Hrvatske. Razvojna politika EU, naravno, ostaje i ide dalje bez obzira na to koji joj je političar na čelu. Upravo se navršava 60 godina od formiranja prvog Europskog razvojnog fonda 1959., u doba kad je Afriku na svojim turnejama pokušavao šarmirati Josip Broz Tito. Svijet je bitno drukčiji danas, Afrika je bitno drukčija, ali ono što je vrijedilo na početku Mimičina mandata vrijedi i danas: još od Tita nije bilo važnijeg Hrvata u Africi.

Pogledajte i video specijal o Angeli Merkel:

Video: Antonio Tatar Specijal o Angeli Merkel