Josip Bozanić: Na vrhuncu na desetu godišnjicu

U srpnju će se navršiti točno deset godina otkako je pokojni papa Ivan Pavao II. tadašnjeg krčkog biskupa Josipa Bozanića, na sveopće iznenađenje, imenovao novim zagrebačkim nadbiskupom. I baš nekako s tom obljetnicom poklopio se i njegov prvi službeni pohod u Bleiburg i predvođenje bleiburške komemoracije. Iako nije rekao ništa posebno novo, njegov dolazak na to mjesto i riječi koje je izustio i te kako su odjeknuli i na Bleiburškom polju i u hrvatskoj javnosti. Mnogi zaključuju da je to Bozanićev svojevrsni vrhunac jer je, kao rijetko dosad, iznio činjenice i misli bez ikakve zadrške, bez ikakve dvosmislenosti ili nedorečenosti, bez previše zakamufliranih rečenica crkvenoga jezika.

Najviše će zacijelo biti razočarani tzv. ljevičari koji su Bozanića sve ovo vrijeme svrstavali u crkvenu ljevicu pa ga često suprotstavljali nekakvoj crkvenoj desnici čiji bi predvodnik trebao biti biskup Mile Bogović. Jer, ne treba smetnuti s uma da su ti isti ljevičari i te kako zloporabili njegovu propovijed iz 1997. o grijehu struktura, što je iskorišteno za dnevnopolitičke potrebe, za borbu protiv Tuđmanove vlasti, na što Bozanić pak nije ni pomišljao.

Bozanić je u Bleiburgu dao i pravu lekciju našim političarima. Jer, netko sa strane sa strepnjom bi očekivao kako će okupljeni hodočasnici, kojima zlobnici generalno pridijevaju da su ustašonostalgičari, reagirati na njegovu osudu ustaškog zločina u Jasenovcu. A on je upotrijebio najgore riječi i za njih dobio pljesak odobravanja.

Ljudima jednostavno treba otvarati oči, ne zavoditi ih, pripremiti ih za istinu, što je Bozanić s Jasenovcem upravo i učinio. I za to nije dobio nijedan zvižduk iako je na polju bilo i onih u crnome, bilo da su provokatori ili ljudi koji ne shvaćaju što je zapravo ustaška uniforma predstavljala i što danas predstavlja. Makar je i to svojevrstan odraz duboke povijesne i političke podijeljenosti među Hrvatima koja ne traje od jučer. Oni koji prate Bozanićeve istupe nisu pak bili toliko iznenađeni jer je bleiburška propovijed bila samo vrhunac njegovih riječi koje je, primjerice, izustio prošle godine u Maceljskoj šumi ili onoga što govori za Stepinčevo svake godine.

Bozanićev vrhunac očituje se i u nekim drugim zgodama, kao da je baš te zgode tempirao za desetu godišnjicu, iako ne mora biti. Valja samo spomenuti njegov nedavni susret s ravnateljima zagrebačkih obrazovnih ustanova, a onda i niz sličnih manifestacija kako na crkvenoj tako i na društvenoj razini. Sigurno je da mu je trebalo vremena za to da se prilagodi Zagrebu u kojemu je dočekan veoma hladno, a i danas još neki na njega na Kaptolu hladno pušu. Trebalo mu je vremena da shvati kako vizure koje je vidio s Krka nisu one iste koje su ga počele zasipati u Zagrebu. To je njegovo svojevrsno sazrijevanje.

Područje koje mu još nije "sjelo" jest odnos prema medijima. On jednostavno izbjegava sučeljavanja, rasprave, neugodna pitanja, a i iznimno sporo rješava unutarcrkvena pitanja praveći kompromise i važući svaku situaciju. Tako sporo da to mnoge oko njega frustrira. Ali pokazalo se da uvijek dođe do cilja.
Na žalost, najveća mu je mrlja "slučaj Brajša" koji nije na vrijeme riješio. Iz toga je sigurno izvukao pouku.