U nama susjednoj Sloveniji, u jesen 2004. godine, dobar dio javnosti bio je u svojevrsnom zanosu. Te je godine konačno u cijelosti implementirana kurikularna reforma obrazovanja i sve su osnovne škole počele s radom po novom devetogodišnjom programu. Očekivanja su bila velika, a ono malo kritičara bilo je u javnosti u pravilu ušutkano.
Deset godina kasnije, 2014. godine, raspoloženje uz taj “najveći i najznačajniji” obrazovni pothvat u povijesti Slovenije izgledalo je pomalo drugačije. Pomanjkanje ushićenja i izostanak proslave desetogodišnjice tako važne reforme, kako će sarkastično komentirati jedan ugledni slovenski obrazovni analitičar, najmanje treba shvatiti kao posljedicu skromnosti autora reformi.
Toliko hvaljena, medijski uzdizana i pompozno najavljivana obrazovna reforma, naime, počela se sve više dovoditi u pitanje. Njezini rezultati sve su manje nalikovali velikim obećanjima. Sukobi nacionalne i lokalne obrazovne politike postali su svakodnevica. Učitelji su postali izrazito nezadovoljni, rad im se birokratizirao, prilično povećao, a postali su kao nikada izloženi strahovitim pritiscima roditelja.
Obećani sustav mjerenja uspješnosti učitelja slabo je zaživio. Lošiji učitelji radili su još manje. A magična “autonomija učitelja u ostvarenju obrazovnih ishoda” pružala im je priličnu zaštitu. Realni troškovi obrazovanja postali su veći, a omjer proizvedenog znanja po novčanoj jedinici uloženog sve porazniji.
Međunarodne usporedbe zorno su svjedočile o stagnaciji matematičke, prirodoslovne ili čitalačke pismenosti, pri čemu je utvrđeno zadovoljstvo slovenskih učenika obrazovanjem jedno od lošijih u Europi.
Nedavnim objavljivanjem kurikularnih dokumenata, proizvoda na kojem je, ovisno o prigodama spominjanja, radilo između 400 i tisuću suradnika, i na koji je potrošen još uvijek neutvrđen iznos novca, konačno su stvorene pretpostavke da se analizira kako je zamišljena budućnost hrvatskog obrazovanja.
Usmjerit ću se samo na dio koji se odnosi na Okvir nacionalnog kurikuluma te na Opći kurikulum za osnovnu školu. Upravo je to i područje u kojem imam proveden priličan broj istraživačkih projekata, koji su praćeni i za naše uvjete priličnim brojem znanstvenih članaka. Detaljnim čitanjem svega objavljenog priličnog sam uvjerenja da predložene osnovnoškolske promjene imaju izražen stupanj sličnosti s reformama provedenim u Sloveniji. Predloženi obrazovni ciklusi devetogodišnjeg obrazovanja (tri razreda prvi ciklus, plus tri razreda drugi ciklus, plus tri razreda treći ciklus) kao rješenje uvedeni su upravo u Sloveniji, dok je u drugim europskim zemljama situacija različita. Također, ciljevi pojedinih ciklusa, postavljeni obrazovni ishodi, ideje vezane uz ocjenjivanje i evaluaciju učeničkih postignuća i više nego neodoljivo nalikuju na ono što piše i što je učinjeno u Sloveniji. Usput, daljnja slika o predloženim promjenama i idejama može se upotpuniti čitanjem dostupnih australskih kurikularnih dokumenta i obrazovnih nam iskustava daleke Australije.
Sve u svemu, čak kada bismo ignorirali evidentna slovenska iskustva sa sličnom reformom, ne mogu se oteti dojmu kako ovi predloženi dokumenti nemaju doticaja s hrvatskom osnovnoškolskom stvarnošću u mjeri u kojoj bi trebali imati. Možda je jedan od razloga to što autori koji su ovo predlagali prema dostupnim bibliografskim podacima imaju od nikakvih do slabih istraživačkih iskustava u području osnovnih škola te je univerzalni dokument koji su stvorili, a koji je valjda jednako provediv ili neprovediv u Sloveniji kao i Hrvatskoj, bio ono čemu su težili. Premda ne držim to u ovom osvrtu i osobito presudnim, u sferu kurioziteta svakako spada činjenica da se u dokumentu od 48 stranica, a koji bi se sudbonosno trebao ticati ukupne sudbine hrvatskih osnovnih škola, budućnosti 400 tisuća učenika i desetaka tisuća zaposlenih, pojmovi “Hrvatska” i “Hrvatske” javljaju pet ili šest puta, a pojam “hrvatski” navodi se svega dva puta. Pojam “odgoj” još je gore prošao i gotovo se i ne spominje, osim u izvedenicama “odgojnoobrazovni” i slično, što je tema sama po sebi.
Kreatori promjena u osmišljavanju tri ciklusa osnovne škole očito su malo držali do niza činjeničnih spoznaja o našoj današnjoj osnovnoškolskoj stvarnosti. A promjene koje predlažu trebale bi se ticati ne samo središta Zagreba, Splita ili Rijeke, u kojima je moguće uvesti gotovo svaku promjenu u obrazovanju, već i brojnih drugih hrvatskih krajeva. Čak i kad bi teorijski bilo u cijelosti opravdano, ne znam kako bi bilo moguće predloženo implementirati znamo li da u Hrvatskoj svaki peti učenik pohađa područnu školu, da se još uvijek gotovo 10 posto učenika obrazuje u tzv. kombiniranim razrednim odjelima, da se 20 posto učenika budi satima prije nastave, pješači ili putuje kako bi došlo do mjesta školovanja. Kada je stvarnost da gotovo svaki treći učenik ima jednog ili oba roditelja sa završenom osnovnom školom, da svaki dan nekoliko tisuća učenika sluša nastavu od učitelja koji nemaju formalne kvalifikacije za održavanje nastave i spadaju u kategoriju tzv. nestručno zastupljene nastave. Hoće li predložena reforma biti jednako uspješna u učionicama onih koji se griju na ugljen ili peći na drva kao i u učionicama onih koji imaju solarne ploče? Stoga je i više nego vidljiva potreba da stvorimo dokument iz kojeg je jasno da se njime uvažava hrvatska stvarnost i da se promjene osmišljavaju da poboljšavaju tu konkretnu, a ne neku zamišljenu stvarnost. Postojeći dokument jednostavno još uvijek nije na toj razini. Također, o opisanom, bez ikakve ograde, mogu reći nerealnom očekivanju načina ocjenjivanja učenika bilo bi potrebno provesti sate rasprave. Kako je to sada zamišljeno, u praksi je to jednostavno neostvarivo.
*Sva su mišljenja i stavovi izneseni u tekstu autorovi i ne odražavaju nužno mišljenja i stavove ustanova i istraživačkih mreža čiji je autor član.
Da imamo mali mozga, ne bismo trebali izmišljati toplu vodu! Pogledati sustave školovanja drugih zemalja, najprihvatljiviji prilagoditi našim uvjetima i to je to! No, mi pametni, govorimo o reformi školstva, a za isto to školstvo smanjujemo sredstva u proračunu...