Skupilo se svijeta u Velikoj dvorani Matice hrvatske na predstavljanju memoara Zdenka Radelića, našeg uglednog povjesničara koji je nedavno otišao u mirovinu. Svakako se radi o jednom od najupućenijih i najobjektivnijih povjesničara moderne povijesti Hrvatske, dakle one u kasnom razdoblju Jugoslavije i počecima moderne Hrvatske. Doista, Radelićeva knjiga "Hrvatska u Jugoslaviji 1945. – 1991." možda je i najbolji dokument vremena Hrvatske u Jugoslaviji. Nije stoga čudno što je Branko Roglić, jedan od rijetkih mecena domaće kulture, odlučio kao prvo djelo svoje nove izdavačke kuće Tragovi prošlosti objaviti upravo Radelićeva "Sjećanja".
Velika se skupina Radelićevih kolega ovdje pojavila: Vladimir Geiger, s kojim je dugo radio i surađivao, Mario Jareb, Davor Marijan, Miroslav Akmadža, cijeli niz drugih uglednih povjesničara i ljudi povezanih s tom znanošću. Naravno, i Branko Roglić, koji je predstavljanjem knjige i otvorio događaj, na kojem smo neke zanimljivije dijelove mogli i čuti jer ih je čitao Goran Galić. Kao, primjerice, da ni nakon njegove smrti nije bilo zgodno predsjednika države, koja je išla k svojem propadanju, nazivati J. B. Tito, odnosno naglas pročitati – "je-be-tito". No bilo bi sasvim neopravdano takav štiklec pretpostaviti vrlo plodnom i važnom životu s povijesti Zdenka Radelića.
O kakvim se memoarima radi, pišete li samo o svojem radu ili iznosite i dijelove svoje osobne povijesti?
Dva su razloga koja su me potaknula na pisanje. Jedan je bio taj da sam mislio zapisati nekoliko zgodnih anegdota iz djetinjstva koje bih podijelio svojim najbližima, rodbini i prijateljima, da se malo zabavljaju čitajući. Drugi je razlog bio posve praktičan. Kako već nekoliko desetljeća ljetujem u Rovanjskoj nedaleko od Masleničkog mosta, gdje s bratom dijelim kuću za odmor, htio sam izbjeći izležavanje i spavanje nakon ručka kada se većina povlači pred zvizdanom. Napisao sam oko trideset stranica. Međutim, vrativši se uskoro u Zagreb, nastavio sam svoj posao na Institutu, pa sam potpuno odustao od memoara. Štoviše, nekoliko puta namjeravao sam izbrisati sve dotad napisano jer mi se učinilo da više nemam što reći. Međutim, kratko vrijeme prije umirovljenja, čitajući u nekim dnevnim novinama brojne "životne intervjue", shvatio sam da bih nekim opisima svojih doživljaja iz djetinjstva i zrelije dobi sve do današnjih dana mogao dobro ilustrirati tadašnja i sadašnja uvjerenja i djelovanja, ukratko političke i društvene odnose, odnosno kroz svoj život prikazati odnose i razmišljanja u državama i sustavima u kojima smo živjeli i živimo, kao i naše mentalitete. Još kad sam se sjetio da bih mogao u to ubaciti i rezultate svoga rada, napose prikaze i ocjene radova svojih kolega, tada me je "krenula lopta", osobito nakon što sam umirovljen 2020. godine. Na koricama knjige nastojao sam u jednoj rečenici opisati o kakvoj se knjizi radi. Citiram: "Odrastanje i školovanje u Sloveniji i Hrvatskoj, naivnost i zablude dječaka, hrvatstvo, slovenstvo, jugoslavenstvo, nacionalizam, ateizam i religija, Maribor i Zagreb, JNA i HV, Domovinski rat, Hrvatski institut za povijest, historiografija, povjesničari i revizionizam, partizani i ustaše, komunizam i fašizam ključne su teme o kojima piše autor prisjećajući se svoga proteklog života i rada."
Zbog čega ste se počeli baviti poviješću? Čini se da je odluka o profesionalnom bavljenju tom tematikom nastupila nešto kasnije jer ste najprije radili u prosvjeti.
To je zapravo posljedica prikrivenih želja i niza slučajnosti. Rekao bih više slučajnosti nego prave namjere. Od malih nogu svašta me zanimalo, iako moram reći da se, nažalost, ničemu posebno nisam posvetio. Kad me je nastavnik povijesti u trećem razredu Prve gimnazije Maribor upitao što ću studirati, prije nego što sam mu mislio odgovoriti da ću studirati pravo, "sošolec" iz druge klupe viknuo je da ću studirati povijest jer mu se očito svidjelo to što o nekim stvarima možda znam više od prosjeka. I zaista, zamislio sam se i tog trenutka shvatio da je moj suučenik u pravu. Odlučio sam da ću upisati povijest. Malo me zabrinulo kad sam listao neku knjižicu s uputama i opisima fakulteta u Sloveniji, dakako najviše u Ljubljani, jer se pod preduvjetima i sposobnostima za studij povijesti posebno naglašavao "verbalni faktor" ili kako su to već nazvali. To me je malo pokolebalo jer ako se nečim ne ističem, to je blagoglagoljivost. No ispalo je da i mi šutljiviji i povučeniji možemo prevladati neke zapreke. Zbog raznih životnih okolnosti studij sam završio u Zagrebu, kamo se cijela obitelj preselila.
Je li netko posebno utjecao na vašu odluku o bavljenju poviješću?
Rekao bih da je utjecao očev interes za povijest i zemljopis, kao i brojne emisije o Drugom svjetskom ratu na tadašnjoj televiziji i radiju. Uživao sam slušajući i gledajući ih. Osim toga, kada bih se zatekao u društvu starijih i kada bi se razgovaralo o prošlosti, sav bih se "pretvorio u uho". Nažalost, toga baš nije bilo tako puno jer je i moj otac bio šutljiv čovjek. No kada bi se ljeti našao sa svojom braćom u Gradcu u Makarskom primorju, vrebao sam svaku, doduše rijetku priliku da slušam njihove priče o doživljajima iz partizana.
Rekao bih da je vaše najznačajnije djelo u doista bogatom opusu "Obavještajni centri, Ozna i Udba u Hrvatskoj 1942. – 1954.", o čemu smo i pisali u Večernjem listu. Ta je tema i danas aktualna, i sa strane utvrđivanja činjenica, ali i sa strane različitih teorija o ulozi nekadašnjih službenika Udbe u stvaranju ove države i sadašnjoj ulozi. Jeste li u međuvremenu došli do novih saznanja o toj tematici?
Nisam jer nisam ni namjeravao. Ova je knjiga moj posljednji rad koji je nastao na vlastitim istraživanjima. Nakon te knjige, koja je izašla 2019., otišao sam u mirovinu i više nisam kročio u arhive. Još katkad "recikliram" i prilagođavam zadanom mi prostoru svoje opsežnije tekstove za razne potrebe, a posebno bih istaknuo sinteze "Prijelomna vremena: Hrvatske zemlje nakon 1918." (ur. Suzana Leček), Matica hrvatska, Zagreb, 2022., u kojoj sam jedan od autora, i "Povijest Hrvata (19. i 20. stoljeće)", Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2023. (izdanje na engleskom jeziku: A History of the Croats the Nineteenth and Twentieth Centuries). Potpuno sam digao ruke od historiografije, poklonio gotovo cijelu svoju biblioteku i sada ne radim ništa ili se bavim svojim hobijima, pisanjem pjesama i izradom skulptura.
Koja je istina o ulozi nekadašnjih pripadnika te službe u stvaranju i funkcioniranju današnje Hrvatske?
Mi povjesničari ne bismo trebali "operirati" istinom, nego činjenicama i njihovim tumačenjima. Prepustimo "istinu" filozofima i teolozima. Moja knjiga obuhvaća razdoblje do 1954., a samo sam u drugom dijelu, koji obuhvaća biografije oznaša i udbaša, obuhvatio, ako sam imao podatke, razdoblje do njihove smrti. Dakle, noviju povijest nisam zahvatio, niti je to moj interes. Treba reći da je od samih početaka obavještajno-kontraobavještajna djelatnost bila uglavnom vojnoga karaktera, da bi s vremenom poprimala sve više političku, tj. revolucionarnu ulogu kontrole i obračuna s političkim protivnicima i suparnicima koji su bili ili su mogli biti smetnja revoluciji. Ti su kadrovi u jesen komunističke Jugoslavije, rekao bih srećom, napustili komunističku ideju i aktivnosti za održanje Jugoslavije. Pitam se što bi bilo da nije bilo tako? No druga je stvar jesu li oni nakon svog idejno-političkog zaokreta razotkrili svoje djelovanje, jesu li i javno i jasno pisali o svome prethodnome radu? Dakako da nisu jer bi se time izložili žestokoj društvenoj kritici, a možda i kaznenoj odgovornosti. O današnjim utjecajima ne znam ništa, ali po logici stvari nitko ne radi na svoju štetu, a iluzorno je očekivati da će, osim rijetkih pojedinaca, razotkriti, opisati i objasniti svoju djelatnost do 1990. godine. Osim toga, tko se 1990-ih uopće borio za Jugoslaviju, dakako onu Jugoslaviju zasnovanoj na Ustavu iz 1974., i komunizam? Tu, dakako, mislim na sve pripadnike Udbe, tj. Službe državne sigurnosti, i one koji su radili za Hrvatsku i one koji su se angažirali protiv njezine samostalnosti i višestranačja. Koliko ih uopće ima živih? Prošle su 34 godine od 1990.! Mislim da je krajnje vrijeme da se sve slabosti i teškoće adresiraju na generacije koje su svoj zenit obrazovanja, razmišljanja, rada i djelovanja postigle u Hrvatskoj. I, konačno, nemojmo biti superkritični prema vlastima, a idealizirati narod, tj. same sebe! Svakog dana dokazujemo da nismo Švicarci, ni Šveđani, ni Korejci, ni Japanci! Ali uvjeren sam da je odnos uloženog i dobivenog kod nas puno bolji nego u mnogim drugim zemljama kojima se divimo. Da još brojni pojedinci dosljedno poštuju pravila i zakone, kao što očekuju da ih svi drugi poštuju, gdje bi nam bio kraj!
"Hrvatska u Jugoslaviji 1945. – 1991." još je jedno ključno djelo, prema mišljenju mnogih najbolja knjiga o Hrvatskoj u Jugoslaviji, po meni se može govoriti i o zaključnom djelu te tematike. No i dalje imamo prijepore, rasprave oko tema koje smo smatrali zatvorenima. Zašto je to tako?
Ne mogu se složiti s vama. Nema "zaključnog" djela. Povjesničari se koriste činjenicama i njihovim tumačenjima. Da ne gnjavim s objašnjenjima, ukratko već sam izbor činjenica jest neka vrste tumačenja jer birate one podatke za koje ste uvjereni da će vam dati odgovor na pitanje koje vas zanima. Dakako, povjesničar ne može pregledati milijun stranica, ne može koristiti sto tisuća podataka, nego samo manji postotak toga. Nadalje, interpretacija ili tumačenje ovisi o osobi povjesničara, nema čiste objektivnosti, vaš odgoj i obrazovanje, vaš društveni položaj i vaš moral utječu na rezultate istraživanja te što i kako ćete prezentirati ono što ste istražili. Da ne teoretiziram i da budem slikovit, tumačenje će se poprilično razlikovati ovisno o tome je li historiografsko djelo napisao četnik od onih koje će napisati ustaša, komunist ili demokrat. I to na temelju istih dokumenata! Dakako, o svakom pojedincu ovisi u kojoj će mjeri dopustiti da njegova uvjerenja utječu na njegove rezultate istraživanja. Oni više aktivistički umjereni, koji vjeruju i žele da njihovi rezultati izravno utječu na današnje društvo, a to kod djece i jest barem djelomično točno, vjerojatno će, u najboljoj namjeri da poprave društvo, učiniti pogrešne korake. Dakako, složio bih se s vama, smatram da je "Hrvatska u Jugoslaviji 1945. – 1991." moja ključna knjiga. U njoj sam objavio svoja dotadašnja istraživanja i tumačenja, rezultate drugih autora, brojne podatke i ne vjerujem da bi se bilo što bitno što sam zaključio moglo dovesti u pitanje, barem ne od onih koji polaze sa sličnih vrijednosnih pozicija, a to bi bile ustavne vrijednosti današnje Hrvatske i demokratskih zemalja. Međutim, 70 godina prošlosti neke države možete promatrati iz neograničenog broja kutova s brojnim detaljima. Treba poticati nove naraštaje da se bave tim dijelom hrvatske povijesti, a nemojmo zaboraviti i to da je Republika Hrvatska već neko vrijeme "punoljetna" pa bi se trebalo pozabaviti i istraživanjem njene prošlosti.
Odakle uopće takva opsjednutost dijela javnosti Jugoslavijom i njezinom poviješću iako se ona raspala prije više od 30 godina? Jedan od češće korištenih pojmova je "jugonostalgija".
Vidim da smo prešli na najteža pitanja! Odmah da "oslobodim krivnje" povjesničare i pripadnike drugih srodnih disciplina. To im je posao! Dapače, što više, to bolje! No, vaše se pitanje sigurno odnosi na one izvan historiografskih krugova. Mogu govoriti samo o svojoj impresiji. Stanje u Hrvatskoj u brojnim je stvarima u prednosti pred stanjem u Jugoslaviji, ali ipak mnoge će ljude, napose one nezadovoljne vlastitim materijalnim i društvenim statusom, navesti da svoje sadašnje stanje usporede s nekadašnjim. U tome veliku ulogu imaju zaista ogromne socijalne razlike, koja bi morale sve zabrinjavati, i, uvjetno ću je tako nazvati, staračka nostalgija. Prošlost se idealizira, ona je nepromjenljiva i sigurna, dok je sadašnjost neizvjesna i nesigurna. Dakle, to bi bilo na tragu one izreke "O, kako se nekad dobro pilo, jelo i j….o". Čak i ono što je bilo loše, iz vremenske perspektive danas se čini puno boljim nego što je zaista bilo. Uputio bih vas na knjigu o Splitu u 1980-ima Nikice Barića. Barić dokazuje kako brojni današnji problemi imaju svoje duboke i jake korijene u komunističkoj prošlosti. Dakako, mnogi su to zaboravili i idealiziraju vrijeme socijalizma i Jugoslavije.
Isto se pitanje može postaviti i za Tita. Zašto smo i dalje na ovaj ili onaj način njime fascinirani?
Ovo je ipak intervju, pa neću nadugačko tumačiti razloge tomu, već ću sve pojednostaviti i dovesti se u opasnost da stvari banaliziram. Uglavnom, u velikom valu težnji da sve bude zabava i gdje površnost pobjeđuje stručnost, Tito je idealan lik. Zamislite, od proganjanog ilegalca s nekoliko tisuća suboraca stvorio je državu od svjetskog ugleda! Nema sumnje da je bio veliki državnik, koji je svojim izvornim rješenjima mnoge fascinirao. Napose zato što su se karte gotovo idealno poslužile kada se odvojio od Staljina i SSSR-a te vodio državu između dva svjetska bloka. U vanjskoj politici napustio je komunističko-revolucionarni pristup i prihvatio politiku miroljubive suradnje bez obzira na unutarnje uređenje prijateljskih država, pa i s onima kojima su na čelu bili nemilosrdni diktatori. U domaćoj politici, dakako, nije odustao od diktature Komunističke partije, ni od vlastitoga kulta vođe, što ni po čemu nije odudaralo od drugih komunističkih zemalja, u kojima su se generalni sekretari komunističkih partija pretvarali u neograničene vladare, a u nekima, primjerice u Sjevernoj Koreji, i u prave monarhe. Uvođenjem samoupravljanja i postupnom liberalizacijom, koju treba shvatiti unutar zadane diktature SKJ, uspio je izgraditi državu koja je odudarala od drugih komunističkih država. Međutim, podsjećam na staru kajkavsku izreku da se "penezi na zadnjoj štengi broje", a, osim toga, čovjek se pita ako je sve bilo tako idealno, zašto je propalo u nekoliko godina? Iako izreka nije najbolja u historiografskom smislu, jer "zadnje štenge" nema i neće je biti, ako zanemarimo aktualne prijetnje atomskim ratom, zgodna je za kratka i slikovita objašnjenja. Dakako, u prilično solidnom napretku Jugoslavije, a koji se – što treba stalno ponavljati jer većina toga nije svjesna – nije previše razlikovao od napretka drugih siromašnih zemalja Europe, bile one kapitalističke ili komunističke, i uz to, ako svakog dana primate vijesti od kontroliranih medija kako je sve dobro i da samo neki zli i nesposobni ljudi na nižim razinama kvare idilu, vi možete stvoriti društvo relativno zadovoljno stanjem. Koja je to ogromna razlika od sadašnje situacije, kada nema dana da nećete čuti na radijima, televizijama, novinama, društvenim mrežama kritiku svega, od premijera, predsjednika, Sabora, svih stranaka, svih mogućih državnih službi, kada se svaka greška pretvara u veliku aferu, da stvarno čovjek može pomisliti da živi u jako lošim vremenima! Pojednostavljeno rečeno, komunizam je bio društvo jednog neupitnog cilja i službenog optimizma, a demokracija je društvo različitih mogućnosti i neprestanog preispitivanja.
Imamo, u tom smislu, i svojevrsno grupiranje povjesničara oko pristupa takvim temama. Vi ste u današnjem Hrvatskom institutu za povijest bili i za bivše države pa onda na tome mjestu prošli i njezin raspad. Je li trebalo postaviti neke nove kriterije nakon raspada onog sustava?
Ne mogu reći da je došlo do nagle promjene. Ne smijemo zaboraviti da su 1980-e godine vrijeme liberalizacije sustava, kada se, a napose potkraj 1980-ih, mogli pisati mnogo toga što je u prijašnjem razdoblju, barem u njegovu većem dijelu, bilo nezamislivo. Kod nas na Institutu nije došlo do promjena u pristupu temama, koje su se i prije korektno istraživale, nego u izboru tema. Da tako kažem, klasne i partijske teme povukle su se pred nacionalnim i državnim temama, a otvorila su se i istraživanja komunističke represije u ratu i nakon rata. Čini se da su se i meni osobno dobro poklopila moja dotadašnja istraživanja s propašću države i sustava, pa sam mogao objaviti članke o komunističkim sindikatima i njihovoj potpuno promijenjenoj ulozi u odnosi na sindikate u Kraljevini Jugoslavije s tek manjim pokušajem cenzure, koja je zapravo bila plod neznanja i političkih uvjerenja moje uvažene starije kolegice, koja su drugi povjesničari koji su se bavili razdobljem nakon 1945., poput, primjerice, Dušana Bilandžića, već prevladali. Ustvrdio sam da su sindikati postali paradržavna organizacija i transmisija KPJ, koja je imala monopol u uobličavanju njihove uloge. Sve članke o sindikatu, objavljene po časopisima i zbornicima 1980-ih, objavio sam u knjizi "Radništvo i sindikati 2012." bez ikakve potrebe za naknadnim "lakiranjem".
Zbog čega i tko je želio cenzurirati vaše tekstove o sindikatima?
Kao što sam to opisao u svojim "Sjećanjima", dva su slučaja kada sam doživio izravan pritisak. Jedan je potpuno benigan, ali može osvijetliti stanje nakon Titove smrti i prije raspada Jugoslavije bolje nego mnoge učene rasprave. Nakon što sam predao članak o sindikatima, ravnatelj Instituta Zlatko Čepo pozvao me na razgovor. Dao mi je kopiju mog rukopisa i zamolio me da pročitam obilježenu rečenicu. Spominjao se Josip Broz Tito i tako sam to i pročitao, doslovno "J. B. Tito". Na svoj neposredan očinski način prekinuo me riječima: "Nemoj me zajebavati! Pročitaj kao što piše!" Shvatio sam o čemu je riječ i, jedva se suzdržavajući da se grohotom ne nasmijem, pročitao sam ponovno: "J-e B-e Tito…" Ravnateljevo lice izražavalo je zadovoljstvo jer, eto, mladi je kolega shvatio što mu želi objasniti. Iako je pretjerana briga za čast pokojnog Tita bila smiješna, nisam imao nikakav razlog da inzistiram na prvobitnom rješenju. Drugi je slučaj bio ozbiljniji. Moj članak u kojem sam objasnio komunističku koncepciju uloge sindikata nakon 1945. recenzirala je starija kolegica Bosiljka Janjatović. Zahtijevala je da izbacim tvrdnju da je KPJ imao monopol u određivanju uloge sindikata. Nastojao sam je uvjeriti da je u krivu, da se podrazumijeva da je KPJ u jednostranačkom sustavu imao monopol. Ništa nije pomoglo. Smatrala je da su radnička klasa i narod bili uz KPJ i da se zbog toga ne može govoriti o monopolu, nego o svjesnom djelovanju radnika i naroda na liniji KPJ. Požalio sam se starijim kolegama. Mirko Valentić, koji je postao ravnatelj 1991., savjetovao mi je da pogledam u Rječnik stranih riječi i pronađem precizno značenje riječi "monopol". Tako je i bilo: u zaključku članka ustvrdio sam da je KPJ imao "isključivo pravo" u određivanju uloge sindikata. Dakle, nije šija, nego vrat!
Koje su razlike između sindikata prošle dvije države i danas, kada ih neki smatraju i kočničarima investicija i razvoja, iako se ne vidi da postoji neki drugi mehanizam zaštite radnika uz ovakvo pravosuđe?
Ne mogu govoriti o razlikama u odnosu na današnje sindikate, nego o razlikama između sindikata u Kraljevini Jugoslaviji, koji imaju sličnosti sa sadašnjim stanjem, i sindikata neposredno nakon rata u komunističkoj Jugoslaviji. Sindikalni su pokret 1945. preuzeli u svoje ruke komunisti. Umjesto njegovih članova, KPJ je bila ta koja je određivala mjerilo uspješnosti sindikata. Definiran je kao škola gospodarske djelatnosti, upravljanja i komunizma: za dobrovoljni rad i radna natjecanja. Sindikat se nije potvrđivao u borbi za posebne interese svojih članova, nego je ostvarivao partijsku politiku i državne ciljeve, boreći se za tzv. povijesne interese društva. Ukratko, prioritet sindikata bila je proizvodnja, a ne zaštita radnika. Primjerice, predsjednik sindikata Marko Belinić je u lipnju 1945. upozorio na promjenu uloge sindikata. Ustvrdio je da su u vrijeme kapitalizma borba za skraćivanje radnog vremena i protiv racionalizacije na račun radnika bili glavni revolucionarni zahtjevi KPJ i radničke klase protiv izrabljivanja, a da su promjenom vlasti takvi zahtjevi postali neprijateljski. Dakle, odbačena je borba sindikata i radnika za smanjenje radnog vremena i intenziteta rada. Radno se vrijeme često produžavalo. Zahtjeva za veće plaće gotovo i nije bilo. Materijalne nadoknade zamjenjivane su sustavom moralnog nagrađivanja socijalističkim simbolima poput zastavica, ordenja, zvanjima udarnika i titula "heroj rada". Dakako, treba reći da zanemarivanje zaštitne uloge sindikata i usmjerenje na povećanje produktivnosti rada nije bio samo izraz volje KPJ, nego i put iz teškog stanja u uvjetima razrušenosti i opće zaostalosti zemlje.
Sada ste, s još 47 povjesničara, dio projekta SNOVI koji je pokrenuo Branko Roglić. Zašto ste se pridružili, čini se da ste i sami zaključili kako barem neke stvari treba nanovo proučiti ili interpretirati?
Taman kad sam stavio "ključ u bravu", pozvali su me da se pridružim projektu SNOVI. Budući da je riječ o kratkim člancima i mojoj prednosti da mogu sintetizirati vlastita istraživanja o razdoblju nakon 1945. objavljena u knjizi "Hrvatska u Jugoslaviji", nije mi to bio problem. Napose bi mi bilo krivo odbiti mlađe kolege, pa i s obzirom na entuzijazam i želju našeg poduzetnika Branka Roglića da sve to financira. Drago mi je da postoje u Hrvatskoj takvi ljudi koji se ne razbacuju svojim bogatstvom i koji svoju zaradu ne "šalju" u inozemstvo kupnjom skupih jahti i automobila, nego financiraju kulturu i znanost u svojoj zemlji.
S druge strane, je li opravdano da ovo društvo ulaže toliku energiju u povijesna pitanja?
Zapravo nema tog društva, od obitelji do pokreta i stranaka, a koji nemaju stav o prošlosti. Svako društvo, kao i svako političko djelovanje, ima i mora imati svoje korijene. Vi koji radite u novinama vjerojatno znate koliku pozornost privlače ustaše i partizani, Tito i Pavelić, Hitler i Staljin. Prosječan čitatelj, vjerujem, preskače članke, primjerice, o pregovorima vlasti, poslodavaca i sindikata o bitnim životnim pitanjima, kao i članke o poreznoj politici i investicijama te štednji, a sa strašću čita o nedavnoj prošlosti. Osim toga, da mene pitate, a u meni je ostalo nešto "komunizma", volio bih da država bude najbolji servis u službi obrazovanja, odgoja, socijalne skrbi, znanosti i kulture, a da dobrovoljci i dobročinitelji budu samo "ispravka" i "dopuna" države. Međutim, ne treba zaboraviti da je država "izmišljena" da bude glavni servis društva.
Ono što osobno vidim kao pozitivno jest sve češća suradnja s povjesničarima iz Srbije, Crne Gore i BiH. Može li to dovesti do konačnih odgovora na neka često postavljana pitanja u javnosti, kao i do osvješćivanja javnosti o nekim povijesnim periodima kao što je poraće Drugog svjetskog rata, recimo?
Što se tiče "konačnih odgovora", ne, ne može i ne mora! Konačnih odgovora nema i nadam se da ih neće ni biti. U demokraciji vlada pluralizam, pa tako i u historiografiji treba vladati pluralizam. Ne postoji samo razlika između povjesničara prema državnim i nacionalnim razlikama, nego postoje, i hvala Bogu da postoje, razlike i unutar država i nacija. Historiografija je interpretativna znanost i stalno je podložna reviziji te su njeni dosezi ovisni o pojedincima, a na kolektivu, tj. na državi i njenim institutima i fakultetima je da podrže obrazovanje svojih kadrova. Nikako se povjesničare ne bi smjelo gurati prema tome da budu ideolozi svoje države, nacije, klase, stranke ili pokreta, da ne spominjem sve kriterije po kojima se ljudi dijele i razlikuju.
Napisali ste i nekoliko knjiga pjesama. Zašto, kako to da ste ih objavili u vlastitoj nakladi?
Gotovo cijeli svoj radni vijek proveo sam u znanosti, a to znači da sam se morao držati pravila struke. Oko 2007. ili 2008. godine, sasvim slučajno, dopisujući se s demografom Anđelkom Akrapom, a dopisivanje je bilo sve samo ne ozbiljno i na tragu potrebe da se sprdamo s nama samima i s bližnjima, napisao sam jednu pjesmu i poslao mu je. Učinila mi se jako dobra, pa sam nakon nekoliko dana napisao još jednu. I onda mi je krenulo. Pisanje pjesama moj je bijeg u slobodu u kojoj stvaram svoj svijet prema svojim pravilima jer pjesništvo ne podliježe gotovo nikakvim pravilima. Pjesme sam poslao na dva-tri natječaja, ali bez uspjeha. Kako sam uvjeren da nisu loše, ali ipak s nekom nelagodom, odlučio sam ih objavljivati u vlastitoj nakladi. Prema mišljenju jedne osobe, koju neću imenovati, a koja se profesionalno bavi istraživanjem književnosti, posebno poezije, ispada da nisam baš potpuni bezveznjak. Konačno, urednik kratke priče Večernjeg lista Tomislav Sabljak u vašem listu prije nekoliko tjedana objavio mi je tri priče s naglaskom da spadaju u noviji književni trend "kratkih kratkih priča". Eto, em nisu loše, em sam u trendu. Šalim se.
Prošlost (u Jugoslaviji) nama političkim neistomišljenicima nije bila ni malo sigurna.