Humanist Marulić bio je jedan od prvih poznatih Hrvata koji se bavio epigrafikom, proučavao i skupljao arheološke spomenike, eksplicite natpise, i to na našim prostorima na području od Kopra do Solina, a poznavao je i brojna antička nalazišta na Apeninskom poluotoku. Kao rezultat njegova rada ostala su nam dva arheološka djela.
Začetnik arheologije
Prvo je rukopisno djelo u kojemu opisuje prikupljene arheološke natpise pod nazivom In epigramata Priscorum Commentarius nastalo na poticaj njegova prijatelja i ljubitelja starina Dmine Papalića, a drugo je latinsko djelo pod nazivom Salonitanski antički natpisi, sakupljeni i opisani po Marku Maruliću objavljeno kao dio zbirke rimskih natpisa u Dalmaciji koje je objedinio veliki hrvatski povjesničar Ivan Lučić u svom latinskom djelu Dalmatinski natpisi, tiskanom u Mlecima 1673. Još je jednom prilikom Dmine Papalić potaknuo Marulića na važnu djelatnost. Naveo ga je da prevede na latinski jezik skraćenu verziju Ljetopisa popa Dukljanina anonimnoga prepisivača, koja je, prema Marulićevu svjedočanstvu, pronađena među najstarijim spisima. Taj je pak Marulićev prijevod prvi put tiskan u Lucićevoj kapitalnoj historiografiji na latinskom jeziku Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga, u kojoj se opisuje hrvatska povijest od rimskoga doba do kraja 15. stoljeća. To je Lucićevo djelo objavljeno u Amsterdamu 1666.
Zbog svega ovdje izrečenog Marulića se smatra začetnikom arheoloških istraživanja pa najveći hrvatski arheolog don Frane Bulić, koji je inače sugerirao Ivanu Meštroviću da izradi Marulićevu skulpturu, piše o svom prethodniku nad ruševinama stare Salone. Čini mi se, kanda ga vidim, kako sa svojim vjernim drugom Papalićem tumara po ruševinama staroga Solina, slavni i davni moj preteča… kako goneta iz stijena uspomene starih zemana, plače sudbinu tog glasovitog grada, u kome se branilo bogatstvo i raskošje, a sada se po razasutim gomilama isplela vinova loza, a mirna kravica po bedemima gradskim mršavu pase travicu…
Iako su za našu kulturnu i filološku povijest presudna Marulićeva djela napisana na hrvatskome jeziku, osobito Judita spjevana na jezičnoj tradiciji anonimnih srednjovjekovnih pjesama, napisana veoma lijepom čakavicom, protkanom štokavskim i staroslavenskim izrazima čime je pokazao da je za njega hrvatski jezik jezična sinteza naddijalektalnih vrijednosti, svjetsku je slavu Marulić stekao svojim latinskim djelima religiozne tematike. Naš je najistaknutiji marulolog Mirko Tomasović, opisujući Marulićeva djela na latinskom jeziku, s pravom naveo jednoga Marulićeva nakladnika iz 16. stoljeća koji je za svoga autora napisao: „pisac koliko pobožan, toliko i učen“.
Dvije su Marulićeve knjige koje su postale svojevrsni bestseleri u svojemu žanru. Riječ je o Instituciji i Evanđelistaru. Desetak godina prije nego što će u Mlecima biti tiskana 1496. De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Upućivanje u čestit i blažen život po primjeru svetaca) mletački povjesničar Sabellico u jednoj od svojih historiografskih knjiga spominje Marulića kao istaknutog književnika u Dalmaciji, a u to vrijeme mu pohvalnicu upućuje i profesor latinske slovnice Bartolomeo Merula.
Institucija kao odgojno-obrazovno djelo podijeljena je simboličnim biblijskim brojem u šest knjiga po uzoru na radne dane u tjednu, a slikovitim primjerima iz Vulgate, i hagiografija ilustrira temeljna religiozna načela. Marulić je svoj tekst kompilirao iz brojnih izvora, pri čemu je navodio stotinjak glasovitih crkvenih pisaca i više od 150 njihovih djela. Za najveći su mu uzor poslužila djela Jeronima, Euzebija Cezarejskog i Grgura Velikog. Teolozi su više poštovali ovo njegovo djelo nego kasniji Evanđelistar iako isprva nije imalo dobru fortunu.
Nova predodžba istine
Među brojnim biblijskim fabulacijama u Instituciji najzanimljivija je ona o Juditi, osobito stoga što ona nije bila tek usputna Marulićeva preokupacija, nego je na tom tematsko-motivskom sustavu utemeljio epski žanr u hrvatskoj književnosti, a da ne spominjemo dikciju i pjesnički registar na narodnom jeziku u umjetničkoj književnosti visokoga stila. Naime, kada je Marulić raspravljao o kreposti istine suprotstavljajući je jednom od smrtnih grijeha, uveo je u hrvatsku književnost posve novovjekovnu predodžbu o istinitosti. Humanistički pisac eksplicitno je razlikovao grešne i korisne laži te ih je ilustrirao na starozavjetnim fabulacijama o Juditi, Davidu i Jakovu: „Pa ipak, tko bi se usudio optužiti udovicu Juditu za lukavštine, varke i čiste laži kojima je oslobodila svoj kraj od opsade, a cijelu Judeju, tj. narod Božji, od pogibelji ropstva?“ Ili o Jakovu: „Pa ipak, ne možemo ni za nj reći da se nije lažno predstavio kad se obukao u jareće kožice kako bi se učinio rutavim poput brata Ezava ni da nije slagao kad je za se odgovorio da je Ezav. Ali mu se to oprašta na taj način što se ne smatra grijehom, već otajstvom.“
Upravo su takva mjesta navela španjolskog inkvizitora Bernarda de Sandovala y de Rojasa da u Instituciji cenzurira navodno heretičke rečenice. I ne samo to: ta je latinska knjiga 1565. spaljena u Sieni, u gradu u kojem će, nešto više od pola stoljeća mlađi, a najveći hrvatski komediograf Marin Držić zauzimati ugledan položaj studentskoga rektora.
Nešto manji uspjeh imalo je Marulićevo moralno-teološko djelo Evangelistarium tiskano u Mlecima 1516. U tom manje originalnom latinskom djelu autor u sedam knjiga iznosi teoriju i praksu kršćanske etike sagledavši je kroz tri kreposti: vjeru, ljubav i ufanje. Ipak je ono doživjelo dvadesetak izdanja i prevedeno na mnoge europske jezike. Je li Marulićevo oduševljenje Erazmom Roterdamskim, na čijim je djelima brusio svoju latinsku rečenicu, utjecalo na činjenicu da Evanđelistar padne u ruke Henriku VIII. i Thomasu Moreu, ostat će otvorenim pitanjem. Naime, napisao je Marulić 1519. poslanicu prijatelju Tomi Nigeru u povodu njegova imenovanja za skradinskoga biskupa, u kojoj mu zahvaljuje na pošiljci Erazmovih knjiga:
Primio sam knjige Erazma Roterdamskog što si mi ih poslao […]. I doista, od vremena božanskog Jeronima pa sve do naših dana u naših bogoslova nije bilo one ljepote profinjena izražavanja [...]. Sada je, međutim, zahvaljujući Erazmu, sama zgrada svete Crkve, koja je zbog nebrige tih jednostavnih mislilaca bila gotovo gola, ponovno zablistala od drevnih ukrasa te se sja oličena bojama krasnorječja. [...] Opet će sveta književnost i nauka imati svoje Jeronime i svoje Ambrozije, ako se samo nađe onih koji će se htjeti takmičiti s Erazmom.
Ta posveta nije, dakako, tiskana u izdanju Marulićeve knjige 1524., a spomeni Erazma poslije su autorovom ili nekom kasnijom cenzorskom rukom precrtani. Dodijelivši Erazmu kanonsko mjesto u svom katalogu kršćanskih autora i uspoređujući ga sa sv. Jeronimom, naš pisac nije ni slutio da će slavni Nizozemac navući bijes crkvenih vlasti. Marulića je s Erazmom povezivalo i oduševljenje za svetoga Jeronima. Ne samo da je Marulić polemizirao u latinskoj raspravi protiv onih koji su tvrdili da je sveti Jeronim bio Talijan nego je napisao i opsežnu hagiografiju Jeronimovu koja je ostala u rukopisu.
Nije drugačiju sudbinu doživjelo ni najopsežnije Marulićevo pjesničko djelo Davidijada na latinskom jeziku, koje bez obzira što je bilo posvećeno kardinalu Dominiku Grimaniju, nikad nije dobilo bogoslovski imprimatur. Taj se junački ep kršćansko-vergilijanske provenijencije sastoji od 6765 daktilskih heksametara razdijeljenih u četrnaest pjevanja. Marulić ga je napisao pred kraj svojega života, a djelo je tiskano tek pedesetih godina 20. stoljeća. Razloge tome možda valja tražiti u alegoričnom ključu čitanja ovih latinskih stihova u kojima se kralj David prikazuje kao prefiguracija Krista. Iako pjesnik nije bitno odstupao od biblijskoga predloška, on je nadogradio starozavjetnu naraciju religioznim i refleksivnim digresijama jednako kao što ju je obogatio nizom pjesničkih figura i uopće terminologijom klasične epike. Na kraju samoga spjeva autor inaugurira opširno razlaganje alegorijsko–simboličnoga značenja samoga djela.
Davidijada, koja ujedinjuje antički epski oblik s biblijskim sadržajem, kao da nosi klicu polemičnosti koju je Marulić iskazao u svom latinskom djelu pod nazivom Dialogus de laudibus Herculis (Razgovor o hvalama Heraklovim) napisanom 1524. U toj polemičkoj raspravi osmišljenoj po uzoru na antičke filozofske dijaloge sučeljavaju se poganski pjesnik i teolog, odnosno klasični pjesnik i kršćanski poeta. Marulić se pritom otkriva, kako je davno uočeno, kao renesansni pjesnik i kršćanski moralizator u istoj osobi, pri čemu se virtuozno koristi dvama leksicima i debatnim terminologijama, kao što istovremeno strukturira teze i antiteze, do konačne dijaloške sinteze. Upravo je ovom raspravom Marulić razotkrio svoje dvojbe o kontaminaciji kršćanskoga i antičkoga svijeta, pjesničkog iskaza i političkoga angažmana, sumnje o svemu onome što je tako uspješno sljubljivao u svojim djelima.
U latinskoj raspravi O poniženju i slavi Kristovoj iz 1519. polemizirao je Marulić i sa Židovima na temu izvornoga mesijanstva. U tome se djelu razotkriva onaj Marulić koji je bio blizak pauperističkim pokretima svojega vremena, jednako kao što je bio blizak načelima pokreta devotio moderna, koje je mogao bolje upoznati prevodeći djelo De imitatione Christi Tome Kempenca.
Između ostalih Marulićevih latinskih djela, svakako valja izdvojiti Pedeset parabola tiskanih u Mlecima još davne 1510. Nalik novozavjetnim parabolama pisac oblikuje Kristovim jezikom pedeset pričica s moralnom podukom. Kao vrstan pripovjedač opisuje vrlo dopadljivo ljudsku svakodnevicu i zanimanja kao što su ribar, ptičar, ugljenar, kosac, pastir i sudac. Knjiga je doživjela osamnaest izdanja, a prevedena je na talijanski i španjolski jezik.
Kao što vidimo, neke su Marulićeve knjige na latinskom jeziku doživjele šezdesetak izdanja i prevođene su na dvadesetak jezika, a Institucija i Evanđelistar navode se u Vatikanskim kodeksima.
Sutra: Smrt i postmortem sudbina
ww︆︅w︆︅.︆︅ki︆︅︆︅s︆︅stok.co︆︅m