Kao mnogi veliki duhovi njegove epohe i ovaj je hrvatski književnik bio svojevrsni homo universalis pa Marulićev prijatelj i prvi njegov biograf Frano Božićević Natalis ističe: Što god je htio, slikao je kao Apel, klesao kao Lizip, oblikovao kao Praksitel. Pretpostavlja se zato da Marulić ne samo da je bio najvećim hrvatskim piscem svojega vremena nego je bio i slikar, kipar i drvorezac. Tako u pismu iz 1518. splitski knez piše mletačkom duždu kako stari Marulić nastoji obratiti raspuštenu splitsku mladež svojim govorima, pisanim djelima pa i slikama paklenih muka koje izlaže na gradskim trgovima. Doduše, napisao je Marulić i jednu latinsku raspravu O posljednjem sudu Kristovu koja je ostala u rukopisu.
Sestri složio i oslikao knjigu
U svojemu testamentu Marulić ostavlja sestri Biri knjigu sa slikama iz povijesti evanđelja Libellum historiae evangelice, za koju kaže da ju je svojeručno složio i oslikao. Ne treba ni spominjati da je na popisu knjiga Marulićeve biblioteke, koji je priložio testamentu i koji je pravo blago za poznavanje naše kulturne povijesti, navedena i jedna knjiga o slikarskoj umjetnosti. Oslikao je on i inicijale grotesknim portretima svoje rukopisne knjige, zapravo prijevoda na hrvatski jezik dotad najpopularnije kršćanske knjige De imitatione Christi srednjovjekovnoga njemačkoga pisca Tome Kempenca. Marulić je tu knjigu prevodio za boravka u Nečujmu na Šolti, a sam je prijevod pod naslovom Naslidovanje Krista datiran u 1500. godinu te je poslužio hrvatskom piscu i jezikoslovcu Bartolu Kašiću u prevođenju istoga djela 1641.
Zanimljiva je činjenica da Marulić prije svega na materinski jezik prevodi najpopularnijega srednjovjekovnoga pisca vjerojatno s istom tendencijom kojom je napisao Juditu za recipijente koji nisu naučni na knjige latinske aliti djačke, dakle da se toga posla laća autor koji će nedugo potom i sam zaslužiti naziv svjetskoga kršćanskoga klasika. Marulić nije slučajno starozavjetnu priču o Juditi odabrao za ep koji će u hrvatskome jeziku približiti puku. On je kao pažljivi čitatelj svetoga Jeronima, čije je dalmatinsko podrijetlo branio u jednom polemičkom tekstu, vrlo dobro razumio one Jeronimove riječi iz predgovora Salomonovim knjigama, gdje svetac veli da te knjige, uz one o Juditi, Tobiji i Makabejcima, nisu prihvaćene kao kanonske knjige, te su stoga prikladne kako bi se izgrađivao puk, ali ne i učvršćivao autoritet crkvenih istina. Sam je Jeronim prevodio Juditu na starolatinski jezik iz izgubljenoga kaldejskog izvornika. Kasnije će on, priredivši Vulgatu, promijeniti svoju ocjenu Knjige o Juditi, opravdavši se izlikom da je ranije slijedio židovske stavove, odnosno hebrejski kanon. Zato će u Vulgati Knjiga o Juditi naći svoje mjesto iza povijesnih knjiga, a Katolička će je crkva svrstati u deuterokanonske knjige.
Iako će Knjiga o Juditi ući u Zapadnu crkvu u vrijeme Rimske sinode, ona će biti kanonizirana na Tridentskome saboru 1546. godine, kada će prema Jeronimovoj Vulgati biti određen kanon Svetoga pisma. Istočna pravoslavna crkva također će prihvatiti Knjigu o Juditi, što će biti potvrđeno na sinodi u Jeruzalemu 1672. godine. Međutim, ona nikada neće postati kanonskim djelom judejskoga Tanakha. Knjigu o Juditi uvrstit će i Martin Luther u apokrifne tekstove, no pritom je zanimljivo da je i Luther tu knjigu čitao u alegorijskom ključu.
Valjda je tome tako jer se u kršćanskim patrističkim komentarima Judita prikazivala kao višestruko alegoričan lik. Judita je prikazivana kao Mulier Sancta koja je personificirala samu Crkvu, jednako kao što je predstavljala i brojne kršćanske vrline kao što su Poniznost, Pravda, Hrabrost i Čednost nasuprot Holofernu i njegovoj dijaboličnoj prirodi koja je utjelovljivala lucifersku oholost i tiraniju. I ona je, kao i brojne starozavjetne heroine, čitana u ključu novozavjetne Bogorodice jer je predstavljala duhovnu snagu u slabome ljudskome tijelu. Zbog toga je sveta udovica u patrističkim tekstovima prikazivana kao nemoćna žena koja odsijeca glavu moćnome vojskovođi Holofernu, jednako kao što je prikazivan David u svojoj borbi sa fizički snažnijim Golijatom. Zbog toga su Judita i David, u patrističkim tekstovima, prikazivani u alegorijskome ključu jer su u oba slučaja starozavjetni kršćani pobijedili vojno mnogostruko nadmoćnijega neprijatelja. To su bili izvori, ali i razlozi koji su nadahnuli Marulića da napiše svoja dva najvažnija epa. Inače, pretpostavlja se da je Marulić autor ilustracija prvoga i drugoga mletačkoga izdanja Judite, a na jednoj od njih drugoga izdanja, koja navodno prikazuje borbu Babilonaca protiv Izraelaca, prema ucrtanim amblemima i nošnjama na drvorezima Marulićeve knjige, ona zapravo prikazuje Osmanlije kako ubijaju svećenike i samoga papu. Tu se nalazi i signatura M.
Princip blaženog života
Nije neobično da je Marulić poželio ilustrirati svoju Juditu kada znamo da je kroz povijest ta novozavjetna priča inspirirala najveće europske slikare i kipare. Alegoričnost starozavjetne Judite bila je poznata još slavnom kiparu Donatellu, koji je u vrijeme Marulićeva djetinjstva, u svojoj posljednjoj fazi stvaralaštva, izradio brončanu figuru koja je u onodobnoj Firenci predstavljala odvažnost komune u borbi protiv tiranije. Isti je kipar izradio nešto ranije, između 1430. i 1440., brončanoga Davida, a obje je skulpture naručio Cosimo de’ Medici kako bi ukrasio vrt svoje palače. Oba su kipa smještena ispred spomenute palače oko 1457. godine. Donatellova Judita odvažno stoji s uzdignutim mačem držeći Holoferna za kosu. Ona je prikazana snažnijom od Davida, koji je predstavljen kao nešto stariji dječak koji nakon pobjede ležerno drži spušteni mač u ruci i nogu vrlo elegantno na odsječenoj Golijatovoj glavi.
U vrtu Medičejaca te su skulpture predstavljale odvažnu borbu Firentinaca, eksplicite Medičejaca protiv stranih neprijatelja. Kako je ta skulptura, prema istraživanjima mnogih tumača, zamišljena da se gleda s njezine bočne strane, onda je naglasak, za promatrača, na Holofernovu vratu na kojemu visi medaljon. Neki pak povjesničari umjetnosti u njemu vide izravnu simboliku i poveznicu sa Psalmom 73:6 u kojem stoji: Zato im je vrat obavijen ohološću kao ogrlicom, obučeni su u nasilje kao u haljine. Naime, vjeruje se da je prvobitni natpis na granitnom postolju Donattelove Judite glasio otprilike ovako: Kraljevstva propadaju u grijesima, a gradovi se uzdižu u vrlinama. Evo vrata oholosti, prerezanoga rukom poniznosti.
Čak i kasnija fortuna tih skulptura ima nekih poveznica s Marulićevom lektirom i književnim djelima. Naime, skulpture su 1495. godine premještene na Piazza della Signoria, pored glavnih vrata Palazzo Vecchio, u znak sjećanja na uvođenje Firentinske Republike pod Girolamom Savonarolom kao i podsjećaj na protjerivanje Piera di Lorenza de’ Medicija iz Firence. Naime, jedna od najslavnijih Marulićevih knjiga Institucija ili De institutione bene vivendi per exempla sanctorum napisana je pod utjecajem kako patrističke literature, klasičnih pisaca, zapravo kršćanskoga humanizma, tako i pod utjecajem pokreta devotio moderna te Savonarolinih učenja. A upravo je Marulićeva slavna Institucija bila utjehom tolikim progonjenim kršćanima u 16. stoljeću. Načelo bene beateque vivendi nije bilo još jedna fraza, nego čvrsto argumentirano načelo u čijoj je razradi Marko Marulić sasvim svjesno sudjelovao, a kasnije i postumno pridonosio.
Najčešće su dosadašnji tumači iz naslova toga Marulićeva djela naglašavali riječ egzempla, pa se knjiga u tom svjetlu interpretirala kao nasljedovanje žanra srednjovjekovnih svetačkih legendi. U toj vizuri najvažnijim Marulićevim prethodnikom proizlazio bi Valerij Maksim, na kojeg se uostalom Marko Marulić u posveti Jerolimu Ćipiku i poziva. Međutim, danas se čini da mu je još važnijim uzorom bio Girolamo Savonarola, na kojega se iz sasvim razumljivih razloga nije ni pozivao, niti ga javno hvalio, niti mu išta posvećivao; osim svoju skrivenu podršku koju je iskazao preuzimajući njegovu formulu u naslovu svoje najslavnije knjige. Marulić princip dobrog i blaženog života (bene beateque vivendi) doslovno iskazuje kad kaže da on iznosi primjere kreposna života kako bi ih izložio na ogled onima koji i sami žude postati svetima. Na te ljudske duše, izvodi on dalje, djeluje se primjerom, i to stoga da bi se čovjek podvrgao težim naporima negoli što su uobičajena upućivanja i propisi. I to jest upravo ono što je Girolamo Savonarola vjerovao da načelo bene beateque vivendi jest. Glavna uloga svetosti u društvu nije samo određena na nebu nego ona jest prije svega u davanju pomoći ljudima na zemlji, pri čemu u toj operaciji postoji zapreka na osnovi koje ljudi s bolom shvaćaju kako su daleko od Boga, kako ne znaju sami ići putem njegova savršenstva. Zbog toga oni koji uspiju primiti svetački model u svom životu, koji su odabrani i pozvani da ga prime, moraju biti svjesni da identifikacija sa svecem neće moći biti samo religijska nego da je ona nužno i socijalna. Biti svetac znači zauzeti čvrsto mjesto na društvenoj ljestvici, ali isto tako to znači prihvatiti spoznaju kako postoji duboki ponor koji dijeli vjernike od Boga, međutim i mogućnost svetosti da se taj jaz premosti.
Čini se da je Marulić, prema svim raspoloživim svjedočanstvima, na ovaj način i proživio svoj životni vijek. Zato i nije neobično da pučka pripovijest o Marulićevoj mladenačkoj anegdoti završava ovim efektnim zaključkom: Napisao je mnoga moralna i sveta djela, od kojih su neka sačuvana, a Dalmatinci ga zovu drugim svjetlom Dalmacije, nakon sv. Jerolima; i umro je štovan kao svetac..
