Juroslav Buljubašić otvorio dušu: Dalmacija je zaglupila jer nam dolaze fast food gosti

Dobre su priče često i proizvod stjecaja okolnosti, pa se tako tekst o jahti Seagull II iz luksuznog časopisa Boat Internationala pretočila i u priču o Titovu Galebu i nesvrstanima, a onda i u poziv Juroslava Buljubašića, koji sebe voli zvati poduzetnikom u miru, jer brodom rukovodi njegov sin Jure, drugim objektima i poslovima poput hotela ostatak obitelji.

Juroslav Buljubašić nosio je dugo epitet najbogatijeg Dalmatinca, ništa čudno, poduzetništvo mu je oduvijek u krvi. Čak je bio ponio i nadimak SEM prema svojoj tvrtki Split Elektromont. Lakše je nabrojiti poslove kojima se nije bavio nego one kojima jest, a koji su bili većinom uspješni. Čovjek je to s brojnim prijateljima, a s njim je razgovarati, uvjerili smo se, doista lako, nevjerojatno se brzo nađe zajednički jezik. A počeo je prodajući u Zagrebu cvijeće iz vrta svoje žene. Poslove sada vode članovi obitelji, no on je uvijek tu negdje, nitko ne sumnja da se njega i dalje pita.

– Kome treba konzultant? Pametnome ne treba, a budala ga ne sluša. Da, reklo bi se kako ponešto znam o poduzetništvu – uz smijeh smo počeli razgovor s poznatim Splićaninom. Raspoložen je, iako je sada zbog epidemije vezan za Split, kao i mi za Zagreb. No, s poduzetnikom koji želi i u svemir razgovor teško može biti dosadan. Čak i kada su teme ozbiljne. Poput turizma nakon koronavirusa, hoće li ga biti uopće i kakav će biti.

– Sigurno to neće biti niti blizu brojkama koje su bile prije. Zasigurno će svi koji se bave turizmom i ugostiteljstvom, pa i država izvući iz ovoga neke pouke i možda se malo reorganizirati. Turizam je bitan i važan, to je naša izvozna djelatnost. No, ovdje, barem u Dalmaciju, dogodilo se da se išlo u jeftini turizam, rentijerstvo, ali rentijerstvo ne samo objekata koji mogu biti ugodni za turiste nego su se počeli iznajmljivati i stanovi, apartmani u neboderima, bez uvjeta za turizam, koji su počeli bacati lošu sliku na cjelokupan turizam. Taj turizam u koji se posljednjih godina išlo po meni nije bio dobar smjer. Dogodili su se ‘fast food’ gosti za koje mora biti prostora koji se i otvorio, ali nije smio toliko nabujati. Tu je grešku radilo i Ministarstvo turizma koje je davalo suglasnosti kako bi povećalo kapacitet i povećao rast turizma svake godine. Davale su se dozvole i za 17. kat nebodera. Nije to loše samo za turizam nego i za sustanare u toj zgradi koji se nisu odlučili za takve poteze. Loše je i za iznajmljivače koji su tad dobili nekakav novac, od toga ugodno živjeli, otišli u neki drugi stan, na selo u okolici Splita ili na neki otok, a nisu razbijali glavu na koji drugi način da dođu do sredstava za taj lagodni život. Tako smo mi u Dalmaciji počeli lagano ‘glupiti’ jer prilično se lako dolazilo do novca – govori Juroslav Buljubašić.

Po njemu, zasigurno će sada biti problema u kojima će se naći i tvrtke i mali i veliki poduzetnici i iznajmljivači koji su dizali kredite i ulazili u takve projekte.

– Banke će im sada izaći u susret, radi sebe jer one bi bile poljuljane kada bi išle u naplatu svih tih potraživanja odjednom, a onda bi bila poljuljana i država kada bi zaredalo deset tisuća ovrha. Ali mislim da država neće sada dozvoliti bankama da ove godine rade ovrhe a što će biti ubuduće će se vidjeti. Iz tog razloga mislim da bi država trebala povući potez zajedno s ministarstvom turizma prema osnivanju jednog fonda kojim bi se otkupljivali krediti koje imaju turističke kuće i hoteli kod banaka. Time bi se unaprijedio taj turizam te bi se olakšalo poslovanje hotelskim kućama te im se dala mogućnost da idu u nove investicije. Ojačao bi biznis u turizmu koji je sada dosta zadužen, vratio bi se novac bankama koje bi onda kreditima jeftinijima nego do sada mogli pratiti i druge grane, a ne samo turizam. Jer i banke su tu bile, kako se ono kaže, ‘kurvanjski’ raspoložene pa su u posljednje dvije godine gurale sav novac u turizam te financirale i neke stvari koje nije trebalo – kaže.

Kritičan prema bankama

Poduzetnici su u ovoj krizi dosta glasni, okupljaju se oko novih ideja, sve su češći povici i na Hrvatsku udrugu poslodavaca kojoj je Buljubašić jedan od osnivača.

– Bio sam predsjednik HUP-a za Dalmaciju, dva puta dopredsjednik HUP-a i izašao zato što su strane tvrtke i njihovi menadžeri preuzeli HUP. Gledali su svoje interese. Možda bih i ja na njihovu mjestu, međutim, HUP nije išao u onom smjeru koji smo zamislili kada smo ga osnivali početkom 90-ih. Mislili smo da će braniti interese hrvatskih poslodavaca, malih, srednjih i velikih. Međutim, to se nije dogodilo. Kada su u rukovodstvo HUP-a došli menadžeri stranih tvrtki, okrenuli su to na svoj mlin. Njima nije stalo što će se dogoditi malim i srednjim poduzetnicima, nego gledaju isključivo svoje interese jer su i plaćeni da brane svoje korporacije, telekome, banke, da ih ne nabrajam poimence – razočaran je.

GALERIJA: Splitski poduzetnik Juroslav Buljubašić

No, Vlada je ipak poslušala HUP.

– HUP je Vlada slušala jer smo se mi u ono vrijeme izborili da budemo socijalni partneri. Ali opet, nije dobro da se ne sluša i druge koji nisu u toj poziciji i HGK i druge koji se tu pojave. No, sluša se više HUP jer je on sa sindikatima socijalni partner Vlade. Do sada je Vlada napravila dosta dobrih mjera i nije kasnila. Isto kao što je i stožer odigrao vrhunski pa smo barem po nečemu među najboljim zemljama – govori nam te nastavlja dosta oštrim stavom prema bankovnom sektoru.

– Država bi se, smatram, trebala zadužiti direktno kod Hrvatske narodne banke, ako je ona i dalje hrvatska, ja se nadam da jest, dobiti novac po kamati 0,1 posto, a ne da se novac oslobađa pa ide u banke u kojima se onda država zadužuje po kamati jedan posto ili više. Nije mi jasno zašto je to napravljeno. Kad američka i europska središnja banka to mogu, zašto to ne bi mogla i hrvatska? Ona nije samostalna u odlučivanju jer je pod ESB-om. Kada smo ulazili u Europu, jedna od stvari koje smo morali potpisati bila je i ta da se ne miješamo u politiku HNB-a, no ona ipak nije samostalna kako je bilo zamišljeno. Jednom sam kazao da je HNB bila neovisna koliko je bila neovisna i NDH. Gledali smo kako padaju hrvatske banke, kojih je s tržišta nestalo, mislim 28, ostala je samo HPB. Napravi li se analiza kapitala nakon korone kod ovih banaka koje su ostale na tržištu, zasigurno neće biti dobro. A uzimaju novac od štediša, neki i plaćaju da bi im stajali u banci, a onda ih plasiraju građanima. Neke uzimaju po nula, a plasiraju po dva, tri i više posto. To nije dobro za državu, bit ću tek blag u svojim osudama ovog bankarskog sustava – kaže.

Što ako ipak dođe do crnog scenarija i ostanemo na jeftinom turizmu poput nekih sredozemnih zemalja?

– Ako padnemo na masovni jeftini turizam, svi će u tom lancu propasti, pa na kraju i država. Bankrotirati. Danas je u svijetu bogat onaj tko radi veliku razliku u cijeni. Nažalost, nije bogat onaj koji ima kravu, pomuze je i prodaje jeftino, nego je bogat onaj koji napravi uređaj koji u proizvodnji košta deset dolara, a prodaje ga za 400. Ili farmaceutska industrija, gdje je trošak u proizvodnji lijeka jedan (sirovina – jedan, pameti deset, a zarada tisuću) – kaže jedan od najutjecajnijih hrvatskih poduzetnika.

– Dalmacija je uz Kaliforniju među prvima u svijetu po broju sunčanih dana i vjetru. Treba naglasiti i kako u Dalmaciji imamo i hidropotencijal koji je dobro iskorišten još u vrijeme socijalizma. Sada se dosta koristi potencijal vjetra, i sam sam imao jednu vjetroelektranu koju smo prodali; sada moji razvijaju jedan novi projekt od 40 MW. Mislim da je budućnost u solarnoj energiji, da će se manje ulagati u vjetroelektrane, a više u solarne elektrane. Dalmacija je idealna za to jer imamo puno krša, kamena na kojem ništa ne može uspjeti, čak ni rogač ili smokva i maslina. Taj neiskorišteni prostor trebalo bi iskoristiti za Sunčeve elektrane. Jedan od potencijala kvalitetnog turizma je i čisto i nezagađeno more, djevičanski otoci i uvale, predivni slapovi, a to trebamo nadograditi čistom energijom i ekopoljoprivredom. Bez obzira a to što će to jaje koštati pet puta više, krastavac ili rajčica trostruko u odnosu na trgovačke lance, to će biti kvalitetniji proizvod te ga možemo prodavati uz bolju maržu. To je potencijal – entuzijastično objašnjava.

Dobro, ali to je Dalmacija. Što ćemo s ostatkom Hrvatske?

– Trebalo bi ići na skupe proizvode. Za početak, zašto ne idemo na medicinsku konoplju, pa industrijsku konoplju, legalizaciju marihuane, ići u smjeru gdje ulažeš deset, a prodaješ po tisuću. U ovom globalnom kapitalizmu više ne možemo konkurirati ni pšenicom ni šećernom repom, ničim što je masovna proizvodnja. Pšenice i šećera treba biti koliko Hrvatskoj treba, ništa više od toga. Ali konkurirati možemo proizvodima kojima je cijena dovoljno dobra da ih se isplati saditi. A koliko je američkih i europskih država legaliziralo travu. Ili medicinsku konoplju. Zašto ne bismo i mi? Ne trebamo dopustiti da nam popuju, dopustiti da se zbog povika nekog svećenika koji viče kako su sada sve tu narkomani, jugonostalgičari i komunjare, pa mi i ne krenemo u to. Imali smo dobre farmacije u Hrvatskoj koje smo nažalost prodali. Imamo i dalje dobra sveučilišta, pogotovo u Splitu. Tamo postoji dobar softver i odličan hardver pa možemo napraviti puno i u IT-u. Ne treba nas strah ničega u budućnosti, svemu novome možemo doskočiti – vizija je Juroslava Buljubašića.

Vratimo se u Split, kojega su posljednjih dana opet pune novine, i zbog don Joze i zbog staračkih domova. Jedan je prije otvorio i sam Buljubašić.

– Do danas je sve pod kontrolom. Djelatnici paze, a objekt je i napravljen tako da je komforan, s jednom osobom u sobi, prostora ima dosta. Nadam se da neće ništa biti ni ubuduće iako ne možeš u to nikako biti siguran. Ali radi se sve da se to ne dogodi. Dom je u sklopu Splitske kuće zdravlja gdje su još fizikalna terapija, hidroterapija, poliklinika Bagatin, Akromion te ambulanta dr. Roje. Sve je napravljeno da može ugostiti starije sa svim komforom. Zamišljeno je kao zdravstveni turizam koji prima i goste i to je još jedan oblik turizma koji ovdje možemo njegovati. Riječ je o profitabilnoj djelatnosti – objašnjava osvrćući se na uskrsna događanja u južnoj metropoli.

– Split je čudan grad, najljepši, ali i najluđi na svijetu. Tako da je ovdje sve malo ekstremnije. Odavde su najveći partizani na svijetu, dalmatinski odredi koji su bili po Sutjesci i Neretvi, a onda imate ove u crnom što šeću gradom više nego u Zagrebu. Imate najdesnije u Crkvi kao što imate i najliberalnije. Split je jedna mješavina bodula, Vlaja i Splićana koja daje ovo što daje – govori.

Gdje su u tome ‘bili’, posebno nas je zanimalo.

– Hajduk je bio dobar i jak, pogledajmo povijest, nemojte se ljutiti, ali mi smo ukupno bolji od vas gledajući od 1911. Ali sada smo u jednoj maloj krizi koja malo dulje traje ha, ha ! Nije bilo loše zamišljeno da Hajduk bude narodni klub, odnosno klub građana. U Splitu ima 150.000 ljudi, a 151.000 navija za Hajduk, i tako je u Dalmaciji. Željelo se da svi ti koji navijaju budu i dioničari, da ga na taj način sačuvaju da ne dođe netko sa strane. Jer uzeli su nam sve što vridi. I onda se prije desetak godina pojavio taj prkos – e, nećete nam uzeti Hajduk! Ali kako to sačuvati, da to zbilja bude narodni i građanski klub, to je za širu raspravu – smatra Juroslav Buljubašić, koji je poznat i po poznanstvima s osobama iz javnog i političkog života o kojima se ne ustručava izreći svoje mišljenje.

Primjerice, o Ivici Todoriću govori vrlo pozitivno.

– O obitelji Todorić imao sam pozitivno mišljenje, a imam i dalje. I oni i otac su ni od čega napravili nešto. To je bilo dobro, nešto što je na tržištu bivše Jugoslavije kroz Mercator i Ideu plasiralo 40 posto hrvatskih poljoprivrednih proizvoda. A sada imate police pune stranih proizvoda. Nismo imali razvijeno dioničarsko tržište kao što je u Americi, nego se moralo uzeti kredit od devet, deset ili 11 posto. Jednom sam se nekom bankaru žalio kako mi je puno davati šest posto kamata, a on mi je odgovorio da što mi je, Todorić plaća 11. Uhvatio sam se za glavu, kako uopće može funkcionirati. Nije imao ulagača i morao se zaduživati. A čime bi obnovio Belje, na što je prije njega nalikovao Tisak, Jana? Nije imao kapitala, a tada je i država plaćala kamatu pet-šest posto za gradnju autocesta. Nije to baš tako jednostavno. Poduzetnik sam bio sedam godina u socijalizmu, početkom 90-ih, 10-ak godina u divljem kapitalizmu pa sad u ovom liberalnom. I nikada nismo imali državu kao majku, nego kao maćehu. Bolje su na privatnike gledali u socijalizmu nego poslije. Ne opravdavam nas poduzetnike, ali nije nam bilo lako. Pogledajte kako su profitirali stranci, uzeli su sve što vrijedi uz pomoć svojih država. I to je šira tema. Čini se da ova Vlada zasad razmišlja i pomaže hrvatskim poduzetnicima, a treba im pomoći i više, jer cijeli aparat, zdravstveni, vojni, policijski, svi žive od poduzetnika, svi žive od poreza koji oni plaćaju – upozorava.

Svojedobno je u medije dospio i zbog prijateljstva s jednim poznatim splitskim političarom kojemu je znao ustupiti neke svoje jahte. Ali bivši premijer Ivo Sanader svakako nije i jedini političar koji je prijateljevao ili prijateljuje s utjecajnim splitskim poduzetnikom.

– Split je mala sredina i svi se znamo, od Mladena Bajića pa do političara, župana, gradonačelnika, u mjestu od 150.000 ljudi svi svakoga znaju. Mesića sam primjerice upoznao početkom 90-ih. Bio sam u Koaliciji narodnog sporazuma. Inače u politiku me uveo prof. Bilić (otac trenera Bilića) i upoznao sa Savkom i proljećarima. Jednom prilikom u Splitu prije prvih izbora me Tuđman pitao: “Kako ti, porijeklom Imoćanin koji si u socijalizmu bio kapitalist, nisi s nama u HDZ-u?” Odgovorio sam mu: “Hajduk, Dinamo, Savka i Tripalo”, parolu proljeća, a on meni: “Mislio sam da si malo pametniji ha, ha.” Nakon Koalicije bio sam u HNS-u gdje sam se s Mesićem zbližio kada je prešao iz HDZ-a u HNS. Iako mu ga osporavaju, njegovo je hrvatstvo neupitno, ali nekada svojom zafrkancijom privuče na sebe napade desničara. Mislim da je u svojim mandatima bio dobar državnik, a je li mogao napraviti više – mogao je.

No, nismo li svi mogli malo više – pita se.

Ugostio danskog princa

Vaše jahte? U njima je plovio bivši premijer Sanader i mnogi poznati.

Sanader voli more. Upoznao sam ga 1990. kada se vratio iz Austrije, čak su mu moji djelatnici pomogli da se preseli iz Austrije natrag ovamo. Družili smo se svakog drugog ili trećeg ljeta, krstarili zajedno, a nakon puštanja iz zatvora htio je biti s obitelji pa je pitao ako imam neki brod u blizini ako nije gužva. Rekao sam da nema problema, organizirat ću, a račun poslati njegovu školskom kolegi Mladenu Bajiću jer bi bilo u redu da mu plati barem tri dana za vrijeme koje je proveo u zatvoru. Većinu ljudi o kojima smo razgovarali poznajem kao pozitivne ljude, ne bih se s njima družio da nije tako. Gdje netko nekada napravi grešku u životu, ne znam i ne sudim. Što je sa Sanaderom bilo, zaista ne znam – kaže.

Jasno, političari nisu jedina poznata lica koja su bili gostima na Seagullu II koji se iznajmljuje za 105.000 eura za tjedan dana i jedna je od luksuznijih obiteljskih jahti koje možete iznajmiti na Sredozemlju.

– Bio je ovdje princ Henrik, sin danske kraljice, kojeg je pozvao moj prijatelj i poslovni partner Danac Henry Jorgensen. Bio je i Bono Vox, i to među prvima na Galebu. Ali je došao pod svojim pravim imenom, pa ga kapetan Skansi, malo stariji čovjek, nije prepoznao. Zove me i kaže kako je ovdje neki poznati pjevač. Pa koji, i on kaže ime iz putovnice – što mi ništa nije značilo. On i dalje: “Govori mi posada da je jako poznat, ono baš – poznat.” “Pa kako?” A on veli: “Govore mi da je poznat k’o naš Mišo Kovač!” Ha ha Bilo je prinčeva iz Saudijske Arabije, puno poznatih, neke možeš, druge ne možeš nabrojiti – kaže utjecajni splitski poduzetnik u miru.