Travnik, Zagreb i Split gradovi su koji čine, nemam druge sintagme osim ove, moj ‘duhovni zavičaj’. Nakon ‘Orgulja iz Waldsassena’ i ‘Oblaka boje kože’ romanom ‘Južina’ zaokružio sam taj krug. I podmirio dug”. Ovom rečenicom završava zahvalničko obraćanje Nebojše Lujanovića otiskano negdje pri kraju njegova najnovijeg, petog po redu romana “Južina” (Fraktura, uredio Seid Serdarević). Romanom “Južina”, koji je jednim dijelom smješten u kriminalističke tračnice, autor je prema vlastitim riječima odlučio odati počast gradu Splitu u kojem je, patetično rečeno, savio obiteljsko gnijezdo i u kojem je postigao nacionalnu književničku, ali i kulturološku afirmaciju.
No, ne treba zanemariti ni činjenicu da je taj isti Split, koji se s pravom hvali, da ne kažemo i hvasta svojim Sveučilištem, i grad u kojem taj isti Lujanović nije našao stalni posao iako ima čak dvije fakultetske diplome i doktorat!? Tračak autorova nezadovoljstva svojim položajem u društvu itekako je prisutan i u “Južini”, romanu koji se predstavlja kao roman o splitskim poznatim ili manje poznatim redikulima, ali nikako i kao roman o ridikuloznom gradu jer Split to nije, iako se mora priznati da je grad slučaj, uostalom kao i većina današnjih hrvatskih gradova.
Glavni lik romana Pavle Kafadar nije rođeni Splićanin, mladi je doktor znanosti i umjetnik, izgledni pisac kojeg nemilosrdno iskorištava ugledni splitski profesor, veliki humanist, borac za ljudska prava, nezamjenjivi kulturni djelatnik, ikona grada Splita Josip Grgo Karaman od milja zvan Šjor Bepo. To je onaj tip intelektualca koji je svima prihvatljiv te tako postaje nulta točka gradske, u ovom slučaju splitske urbanosti, osoba koja odlučuje o svemu i o svima, ali djeluje iz prikrajka pa je zbog toga još opasnija. Moćni pauk koji se hrani nadobudnim i zelenim intelektualnim muhama.
Njegovom čudnom smrću u danu kada jugo natenane izluđuje Splićane, i to u samom središtu grada, na kultnoj rivi, i započinje ovaj neobičan roman čije su aspiracije puno veće od otkrivanja tajne Šjor Bepove prerane smrti. Lujanović spretno i bez afekta plete svoju mrežu u kojoj se, uz profesora Karamana, nalaze i jedan od vječnih policijskih šefova Blažević, ali i zamjenica gradonačelnika s gradonačelničkim aspiracijama Anđela Alilović, splitski (ne)moćnici u pameti.
Na jednoj su strani barikade oni, svojevrsni ratni profiteri bez rizika, a na drugoj prava mala vojska splitskih redikula, mahom zaljubljenika u nogomet koji žive od danas do sutra, obožavaju Hajduk (ili NK Split) i svjedoci su povijesti koje bi mnogi koji su od te povijesti najviše profitirali vrlo rado izbrisali s danjeg svjetla i poslali u specijalizirane bolnice u kojima vlada jedino farmakološki, znanstveno utemeljen i legaliziran mrak iz kojeg nema izlaza, samo trajno čistilište. Kada vrli Kafadar, rodom iz Bosne, krene u svoju osvetničku misiju, za epicentar splitske suvremene proleterske bune izabire vilu Dalmacija, poznatu i kao Titovu vilu koja se udobno “smjestila” na danas iznimno aktualnim obroncima Marjana, a koju su komunisti nakon Drugog svjetskog rata bez puno priče ukrali pravim vlasnicima.
Iz nedorečenih tajnih i tamnih hodnika Titova mediteranskog utočišta naš Kafadar u duhu Starog zavjeta raspiruje pobunu u koju se uključuju i braniteljske udruge, tzv. civilno društvo, strani diplomati, svemoćna Torcida, lokalni župnici... Eksploziju sveopćeg bunta na poziv korumpiranog Blaževića pokušava spriječiti interventni policajac i ljubitelj istočnjačkih vjerovanja Ante Kalaić, prekaljeni borac s čvrstim torcidašima kojem se u jednom trenutku, baš kao u hollywoodskim trilerima, pridružuje i eterična policajka Bruna... Hoće li pošteni policajci pobijediti one zločeste? Hoće li stvarni i nestvarni redikuli poput Marka Petrića, Mile D., Brice, Tarzana ili Kontrole Leta doista preuzeti vlast u Splitu? Hoće li se ikada saznati strašna tajna ratne prošlosti tajanstvenog Dene čija se fronta svela na izbacivanje nepoćudnih iz vojnih stanova? Svi odgovori nalaze se u romanu za koji bih volio da je fikcija. Ali, bojim se da nije.