Kad na državnom aparatu dođe do kvara žrtve i zločini dijele se na vaše i naše, na ustaške i udbaške

Za potrebe političkoga knjigovodstva o hrvatsko-hrvatskim obračunima, u nas se žrtve dijele na dvije polovice, na ustaške i udbaške, što izaziva prijepore: koja je polovica veća, odnosno gora? Kako u Hrvatskoj žive biološki i politički nasljednici iz jednog i drugog totalitarnog vremena, dijele se i zločini, na vaše i naše zločine, dijele se i žrtve, na naše i vaše žrtve. Moglo bi se ići dalje, možda i dublje; nije sigurno dokle bi se došlo, ni gdje bi sve završilo; takvom putu kraja nema! Umjesto da se, radi zdravlja nacije i mira u kući, prekine s politikantskim licitacijama o „našim“ i „vašim“ zločinima, preračunavanje žrtava se nastavlja, zaoštrava ili pogoršava, čim se za to pruži prilika, obično kad dođe do kvara na državnom aparatu ili do zastoja u ozbiljnom političkom mišljenju. Ili, jednostavnije, kad to odgovara politici, da ljudima dade malo otrova umjesto kruha.

U tipično navijačkom ambijentu, među političkim akterima nema ni elementarne suglasnosti ni o broju jednih i drugih žrtava, kamoli o prirodi režima koji su počinili teške zločine. Taj pogon za preradu prošlosti uglavnom se ne gasi. Povijest drugim narodima služi kao učiteljica život; Hrvatima je jabuka razdora. Hrvatski je problem, ili usud, što u zemlji nema autoriteta, ni političkog, ni moralnog, koji bi znao, ili mogao, podvući potrebnu crtu ispod povijesne tragike koju su Hrvati stoljećima živjeli. Zato se neobjašnjena prošlost i dalje uvlači pod kožu. U zrelim društvima, takvu odgovornost preuzimaju na sebe vladajuće elite, intelektualne i duhovne, ako podbacuje vladajuća elita. U nas nema takve odgovornosti; pitanje je postoje li elite, kad toliko šute pred očiglednim (zlo)upotrebama povijesti u dnevnopolitičke svrhe. Valjda i to može biti produktivno, kad je posljednji bivši ministar zadnju crtu obrane od smjenjivanja postavio u svome selu gdje su, kaže, partizani poubijali tamošnje ljude.

Nije se uspio obraniti; vjerojatno takvi argumenti služe bolje pri napadu. I to selo zaslužuje svoju istinu, istina svuda zaslužuje pravdu, da nitko ne može manipulirati nesrećom seljana, ako se stvarno dogodila. Zrele nacije davno su završile svoje ratove, a metoda naknadnoga računanja žrtava i dalje obuzima Hrvate. Političke vlasti godinama nisu u stanju pomiriti ratne suprotnosti, struka je podijeljena, a narod ih slijedi, uglavnom u navijačkim kolonama. Da bi se Hrvati oslobodili ratnog tereta, moraju znati što se u ratu stvarno (i) njima dogodilo. Odgovori postoje; treba samo znati postaviti pravo pitanje i o ustaštvu i o komunizmu, da se zaključi što im je različito, a što zajedničko. Cijela demokratska Europa osuđuje nacizam i fašizam kao najmračnije razdoblje u njezinoj povijesti, a u Hrvatskoj još ima nostalgičara, starih i novih, koji vjeruju – i druge u to uvjeravaju – da se najgore hrvatskom narodu nije događalo u ratu, nego u miru. Dvojbe nema oko toga da oslobođenje nije donijelo slobodu, da mir nije bio svima miran. Polazišta su poznata; nacizam je bio zločinački poredak, s ustaškom državom i u Hrvatskoj; komunistički je režim, osobito u prvim godinama, bio diktatura, a kasnije tvrđi ili mekši jednostranački totalitarizam. Ništa od dva režima nije za današnju političku upotrebu.

Oslobađanje od fanatizma

Za demokratsku javnost (i politiku) u Europi, fašizam je ružna prošlost, a vrijeme komunizma nepovratno je prošlo; fašizam je poražen u velikoj borbi, komunistički je totalitarizam pao bez borbe, izuzev u Jugoslaviji, gdje su i srpski i hrvatski komunisti, iz različitih motiva, stali uz svoje nacije, a ne uz iscrpljenu i propalu komunističku ideologiju. Poslije svega, i komunizam je mrtav; na životu ga još održavaju antikomunisti, pridajući mu veću važnost nego što ga doista ima.

Socijaldemokrati ne umiju objasniti gdje je ljevica nestala u tranziciji; ne bi inače plaćali račune za staljinizam, slično demokršćanima koji su poslije rata morali vaditi kestenje iz vatre, zbog kolaboracije nacionalističkih stranaka s fašizmom. Hrvatima povijest nije bila sklona, kao ni većini malih naroda, ako su se nalazili u zoni strateških interesa imperijalnih sila, ili su sami preuveličavali svoju ulogu, kao da brane cijelu jednu civilizaciju, ili da su joj „predziđe“. Nemojmo pretjerivati: Hrvati su u velikim ratovima bili topovska hrana i prije domobrana Jambreka, u velikim carstvima stanovali su stoljećima uglavnom u predsobljima (nekad i u konjušnicama), a u političkim borbama nisu bili značajniji od magarca preko koga se konji tuku.

Kad su Hrvati izašli iz Povijesti na njezine margine, uglavnom se mišljenja slažu; veće je razilaženje oko toga kad su se vratili, i pod čijom, ili kakvom, zastavom. I jesu li uopće politički postojali bez vlastite države, koju je isforsirao Franjo Tuđman oslanjajući se na povijesne okolnosti nastale padom komunizma i na raspoloženje naroda kojem je bilo dosta diktata iz Beograda (i prije toga iz Beča i Pešte). Pokazalo se, svaki put na tragičan način, da Jugoslavija nije bila hrvatska država ili država za Hrvate, ali je bila stuba na teškom putu do državnoga osamostaljenja. Samo u 20. stoljeću, živjeli su Hrvati u četiri različite državne zajednice, sa žrtvama na različitim stranama, a tek u petoj ostvarili su svoj puni državni identitet. U tome su razdoblju prošli dva svjetska rata, u kojima su bili i na jednoj i na drugoj strani, što dodatno zapetljava zapetljani problem žrtava (i zločina), a ujedinili su se tek u trećem, Domovinskom ratu; i nakon toga, opet su stali u nekoliko kolona, ne samo zato što svaka zrela demokracija počiva na razlikama i suprotnostima, nego i zato što ni hrvatska država nije ostvarila snove svojih sanjara o ujedinjenju nacije. Biti svoj na svome, to nije pravo, nego odgovornost, prije svega prema drugima. Napokon, Hrvati su u jednom ljudskom vijeku doživjeli dva (različita) totalitarizma, prošli dugi put od kapitalizma u socijalizam i natrag, da ne bi iskusili što su to političke obmane i ideološke magle u kojima su se toliko gubili.

Hrvatima je svojstveno da se bune bez pobune. Što treba pripisivati defenzivnom hrvatskom mentalitetu, koji se formirao u teškim povijesnim okolnostima, a što današnjim političkim prilikama, koje ne idu naruku ljudima koji su od (svoje) države očekivali više, pa sad na različite načine skrivaju razočaranja; njima ostaje da slave prošlost, čak i neslavnu, ili da se u njoj ponovno traže, možda i (iz)gube. U osjetljivoj zoni javne politike nije uspostavljena prava komunikacija, kako to prakticiraju razvijene demokracije, da se i na demokratskoj periferiji zna što tko misli i da (različita) mišljenja doista budu (s)mislena i priznata. Na stalnoj su kušnji klasične vrline otvorenog društva i demokratske države – odgovornost za izgovorenu i napisanu riječ i tolerancija za drugo i drukčije mišljenje. U toj je utakmici trenutačni rezultat nepovoljan, s više poraza politike negoli pobjeda civilnoga društva (gdje se najbolje mjeri stupanj stvarne demokracije). Kao da je Amos Oz mislio i na Hrvate kad je pisao da fanatici „ne znaju računati nego do jedan“ i da „žive u crno-bijelom svijetu“. Hrvatska se teško oslobađa svoga fanatizma; upali li jedan čovjek jednu šibicu, krajnje nepromišljeno i neoprezno, i ako to učini na krivome mjestu i na krivi način, izbit će takav požar da ga ni stotine mudrih ljudi neće ugasiti. Piromani s raznih strana jedva čekaju da zasjednu oko vatre koju je potpalio drugi piroman. To se Hrvatima događa, to im se ponavlja, da bi se radilo o slučajnosti.

Za sukob u Hrvatskoj ponekad je dovoljan samo jedan akter; drugi će se lako pridružiti. Trebalo bi pitati psihologe da oni, moguće, objasne što se sve (iznutra) mora dogoditi profesionalnom političaru da nekoj mračnoj službi u bivšoj državi – na dozlaboga lošem glasu zbog brojnih egzekucija nad „klasnim“ i „ideološkim protivnicima“ – predbaci što nije odrubila više glava!

Strah u kostima

Političari su se izredali, ali nisu objasnili taj fenomen: spada li to u ekshibicionizam, u što se sve više pretvara politika, lišena stava, osiromašena za uvjerenje, okljaštrena siromaštvom duha. Ili je to bio loš odgovor na druge loše činjenice u društvu, da se politički uzdiže osoba koja je nekoć sudjelovala u terorizmu, ili da se veliča ustaški poredak, nauštrb priznatoga hrvatskog antifašizma. Terorizam nigdje nema pravo građanstva; ipak, valja li stigmatizirati čovjeka, čak i kad je bio na stranputici, ili kad mu treba pomoć, da bi se integrirao u društvo; države nisu hladni monstrumi, da bi isključivale svoje grešne sinove i kćeri za vijeke vjekova. Biblijski, sve je jasno: na zlo se ne može odgovarati zlom a da se ne napravi još veće zlo; ni u pravnom pogledu nije nejasno dokle se protežu kazne, čak i kad se radi o krajnostima, o terorizmu ili sitnim provalama; politički, sve je u neredu, svatko koristi tuđu nesreću za svoju sreću!

Ni sam Krešo Beljak nije mogao razjasniti svoj postupak; ispraznio je cijeli retorički šaržer, da ne bi opet pogodio sam sebe u lice. Nije ni mala stvar u ovoj zemlji da netko prizna pogrešku, da se pokaje i ispriča; u ozbiljnoj državi, takve se pogreške iz abecede političkoga zanata ne bi mogle ni dogoditi. U hrvatskoj političkoj kulturi nije razvijena etika odgovornosti, da se i poslije 30 godina državnoga iskustva ne bi miješale granice Dobra i Zla. Hrvatska nije demontirala sistem koji je služio bivšoj državi, kao što su to učinile istočne despocije, u kojima je sistem „nadzora“ bio razvijeniji a metode brutalnije. Stasi i Securitate tjerali su poseban strah u kosti, tko je samo pet minuta bio u njihovoj zoni. Te tajne službe nisu ni skrivale svoju zločinačku djelatnost. Udba je prestala biti sudba, kao što je bila u Jugoslaviji, osobito u kritičnim razdobljima kad je Tito htio biti veći Staljin od Staljina, ili kad bi se osjećao ugroženim od „neprijateljskih elemenata“.

Uzme li se da su OZNA i Udba zaštitni znakovi jednoga totalitarnoga sistema, obračun s tim represivnim režimom može se izvesti na pravedan način samo tako da se, makar i sa zakašnjenjem, politički razgolite njegovi mehanizmi, da se studiozno obrade njegove posljedice i da se razotkrije njegov aparat. Zašto nije objavljena lista Udbinih suradnika, i zašto se ne objavi, ako je još nešto ostalo na životu i u arhivima, da se stigma udbaštva ne bi lijepila svakome tko je javno djelovao u bivšoj državi, a postavlja se kritički prema današnjoj vlasti. Bilo je ljudi koji nisu bili ni žrtve ni suradnici. Mogle su prve HDZ-ove vlasti napraviti, i objaviti, takvu inventuru; nisu to učinile, nešto zbog rata, da ne dijele Hrvate, nešto zbog potrebe nove države za „specijaliziranim kadrovima“, a nešto i zbog toga što su se Udbini doušnici uvukli u redove nove vlasti.

Lani je jedna baltička država objavila listu špijuna iz sovjetske ere, i na njoj otkrila neka imena koja se tamo nisu očekivala, sudaca, novinara, rektora, čak i biskupa. Koja bi se sve iznenađenja mogla naći na hrvatskoj listi? Koči li važnost suradnika objavu liste? Želi li se na taj način stigma udbaštva, prema potrebi, širiti na sve koji su imali neku javnu funkciju u Jugoslaviji, a zaštititi one koji su stvarno surađivali s njezinim tajnim službama, pa na vrijeme prešli na pobjedničku stranu? Nije se Josip Perković neopazice uvukao u Tuđmanovu vlast: netko je trebao njegove usluge.

Najlakše je danas, a pogotovo je to bilo lako jučer, optuživati Zorana Milanovića što ga nije s više oduševljenja izručio Njemačkoj, da gđu Merkel ne bi zbog njegove neposlušnosti obuzimala antihrvatska srdžba. Nije Josip Perković samo jedan od šefova bivše jugoslavenske tajne službe, koji je, prema njemačkim optužbama, uredio ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića; za to mu je trebala suditi Hrvatska. Ali, Perković je i jedan od organizatora hrvatske obavještajne službe; zbog toga bi ga malo koja država izručila drugoj državi. Suverenitet obvezuje na zaštitu interesa države, a pravna država na poštovanje zakona. Mora li ta suprotnost biti nepomirljiva? Nema političkoga ubojstva koje se može opravdati; značilo bi to priznati državi pravo da likvidira svoje protivnike, dakle, ozakoniti državni terorizam.

Udaljavanje od osnivača

Jugoslavenske su službe tako postupale u zaštiti poretka. Fenomen Udbe, njezina moć nad građanima, najdublje su u memoriji žrtava koje su stradavale od njezine represije, ali i kod svih drugih ljudi koji su politički svjesni da demokracija počiva na slobodnom čovjeku. Udba je ubijala političke protivnike, ali Udba je stajala između ljudi i njihove slobode, u zaštiti jednopartijskog sistema. Mogu se i danas obnavljati rasprave o tome čiji je djed gdje poginuo; ne bi trebalo biti nevažno na kojoj je strani tko stradao, da se ne miješaju kosti, prije nego što se ispod grobova podvuče crta. Ako je Krešo Beljak, na svoju štetu, potaknuo politički konsenzus oko udbaških zločina, pa i oko zločina komunističkih vlasti u cjelini, zašto takav konsenzus nije moguć i oko ustaških zločina? Mora li za to biti neki drugi negativan povod?

Naš je državni dvojac za Dan holokausta bio u Jeruzalemu i Aushwitzu, i potvrdio da današnja Hrvatska pripada državama koje pamte nacistička zla prema Židovima, ali i drugim žrtvama nacizma. Takva moralna odgovornost uzdiže Hrvate u red povijesnih naroda koji su u stanju nositi teret vlastite Povijesti. Može (li) za društvenu klimu u zemlji biti obećavajuće to što je hrvatskoj publici prikazana duga, originalna verzija potresnog filma Claudea Lanzmanna o antisemitizmu u Francuskoj i Europi, što se upadno vrtjelo još nekoliko značajnih igranih filmova na istu temu? Može, ako se nije radilo o kampanji koja drži vodu dok majstori ne odu. Ako će Ante Pavelić i dalje biti „hrvatski političar i državnik“, a ZDS „stari hrvatski pozdrav“, onda će antifašizam u Hrvatskoj biti i dalje osporavan koliko i fašizam, mimo i nasuprot demokratskoj Europi.

Kome nije poznato da je ustaška državna tvorevina bila dio nacističkog poretka i da je holokaust počinjen i u Hrvatskoj? Današnja hrvatska država nije ni u kakvom pravnom ili političkom srodstvu s propalom vazalnom državicom da bi na sebe preuzimala njezine grijehe, ali ih ne može ignorirati, a još manje tolerirati, a da to ne bude na njezinu štetu. Bilo bi sasvim normalno, i moralno, da hrvatske vlasti, ne samo političke, stave stvari na svoje mjesto, da raščiste sa svim ostacima ustaštva, da nitko u državi ne komemorira 10. travnja, da se „za dom spremni“ ne poteže različito, od prilike do (ne)prilike, da se Budaka i Pavelića ostavi na miru. Kad se vladajuća hrvatska stranka bori za povratak Tuđmanu, dobro je sve podsjetiti na to što je njezin prvi predsjednik o tim temama govorio na sjednici Predsjedništva HDZ-a 4. studenoga 1991. godine (kako je to zapisao Vladimir Šeks u jednoj od svojih knjiga): „HOS nam je nametnut kao uteg da HDZ obilježi kao profašističku i proustašku organizaciju. Kad bismo vodili rat na taj način, izgubili bismo ga i u vlastitom narodu i pred svjetskom javnošću”! Iz zapisnika se ne vidi da mu je itko proturječio. Kakva je posebna hrabrost potrebna da se Hrvatska na tom planu ne udaljava od svoga osnivača, da se drži vlastita Ustava i odluka svoga Ustavnog suda o izvorima hrvatske države i da se zaštiti od ponašanja koja dovode u pitanje njezin demokratski karakter i europsku pripadnost? I na Beljakovu se primjeru dobro vidjelo da postoji visoka osjetljivost kad se radi o zločinima iz doba komunizma: unisone reakcije, i slijeva, ne samo zdesna, svjedoče o tome da se prošlost sa te strane ne vraća lako u Hrvatsku. Ali, ustaški zločini prolaze sve više ispod radara, na račun udbaških zločina. Nastavi li se veličati ustaštvo, ispast će da je i Adolf Hitler bio dobročinitelj, što neki već i čine, slaveći mu imendan. Narod ima druge brige; treba mu osvijetliti put, da zna kamo ide i što ga čeka, umjesto što ga se vraća u mračna vremena prošlosti.