'Kad pomislim da bi moja kći nekamo otišla, gotovo da osjetim fizičku bol'

Redovna članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od četvrtka je i ugledna dermatologinja prof. dr. sc. Mirna Šitum, predstojnica Klinike za kožne i spolne bolesti KBC-a Sestara milosrdnica, a ujedno redovita profesorica na zagrebačkoj stomatologiji, osnivačica i voditeljica Katedre za dermatovenerologiju na Medicini u Mostaru te gostujuća profesorica na nekim stranim sveučilištima. Primivši je u Razred za medicinske znanosti, HAZU je dobio najmlađu hrvatsku akademkinju, a profesorica Šitum krunu svoje karijere. Kad je kao 13-godišnja djevojčica iz Ciste Provo stigla na školovanje u zagrebačku V. gimnaziju, nije znala što će točno u životu raditi, ali iz roditeljskog je doma ponijela snažan osjećaj odgovornosti i predanosti radu. Dosegla je vrhunac akademske karijere, ali u radu s pacijentima osjeća se najkorisnijom i, kaže, do kraja radnog vijeka upravo će u ordinaciji puniti izvor svoje energije. 


Jedna ste od malobrojnih žena članica Akademije, a ujedno i najmlađa članica.

Svakako je to događaj koji vam obilježi život. Uhvati vas nevjerica, ne zato što mislite da ne zaslužujete, ali ima puno onih koji zaslužuju, a broj je ograničen. Žena je malo, ali ja nemam predrasude kad je o tome riječ. Mnoge akademike upoznala sam tijekom svojega radnog vijeka, to su gospoda vrlo otvorenog uma i pogleda na svijet. Možda se muškarci više javno prezentiraju, možda je u tradiciji našeg društva da oni češće istupaju i pokazuju svoje uspjehe. Puno je manje žena koje su, zbog brojnih životnih uloga, na isti način spremne i na funkcije i na čast i na dužnosti. Pitanja mladosti i starosti nisu samo u godinama, nego i u iskustvu koje vam je obilježilo život pa zrelost nije uvijek u skladu s godinama. Ciklus vašeg djelovanja i prepoznatljivosti može dugo trajati i prestanete li raditi jer niste dobili neki status, to znači da ga ni ne zaslužujete, jer ste radili samo zbog njega. Bit je u tome da radite s jednakom ljubavlju i žestinom, dogodilo se to ili ne.


Izbor u HAZU vrhunac je vaše karijere?

U znanstvenostatusnom dijelu sigurno jest. Ne znam nijednu instituciju koja je u tom smislu važnija od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, nijednu koja njeguje više ciljeve i koja je odgovornija za naciju u svakom smjeru od HAZU. Ne znam ni postoji li veći etički, moralni, znanstveni i umjetnički autoritet od Akademije.

Reagira li Akademija u dovoljnoj mjeri na društveno važna pitanja, bi li mogla biti angažiranija?

Akademiju je uvijek obilježavala, a tako će uvijek i biti, samostalnost, autonomnost i kontinuitet brige za dobrobit nacije. Akademija se vrlo aktivno bavi najvišim nacionalnim interesima, od zaštite povijesnih, prirodnih i kulturnih blaga do brige za demografsku stabilnost i međunarodni ugled promovirajući sve krucijalne teme u trenutku kad je najvažnije. Kada se pažljivije analizira iznimno velik rad svih Akademijinih razreda, jasno se uočava i dimenzija utjecaja i na društvene tijekove. Nikako se ne bi smjelo očekivati da se Akademija upliće u prozaične dnevne društveno-političke teme. To zaista ne bi bilo dostojno jedne takve institucije koja ima posve drukčiju ulogu u našem društvu.


Medicinski fakultet više nije top izbor studija za mlade, zašto?

Sve mi se čini da mladi ljudi što prije žele doći do obrazovanja, brzo izgraditi karijeru i imati dobre menadžerske plaće. U medicini morate biti spremni na dugotrajnost i temeljitost učenja. Sam studij traje šest godina, a njegov kraj ne označava završetak učenja. Tek tada počinje borba za specijalizaciju i njezino trajanje od pet do sedam godina. Dok dođete do nekog statusa, morate jako puno i marljivo raditi, biti strpljivi i znati da za svoj veliki rad i trud nećete biti tako dobro plaćeni. Onaj pak tko upiše medicinu i želi se školovati 12, 13 godina, bit će pravi liječnik. Za sve one koji se žure medicina i nije. 


Naš zdravstveni sustav ima niz teškoća, je li problem samo novac ili su to i organizacijski problemi?

Sigurno je da rukovoditi zdravstvenim sustavom u Hrvatskoj nije jednostavno. Ono je još uvijek socijalno i zahtijeva velike troškove. Ako pacijent u svakom trenutku može dobiti sve usluge na teret HZZO-a, sustav mora izraziti patnju. Veliki, snažni reformistički rezovi nisu oni koji bi naši građani mogli istrpjeti jer su navikli na drukčije. Nešto se ipak mora mijenjati i dosta se može napraviti i pomoću racionalizacija, a njih pak treba osmisliti na pravi način, da ostane dimenzija “štamparovske” primarne medicine, snažnog javnog zdravstva koje štiti čovjeka u njegovoj najmanjoj jedinici, a to je u domovima zdravlja. Damo li svim kolegama mogućnost da si po privatnom konceptu organiziraju svoj rad s bolesnicima, gube se korijeni općeg javnog dobra, bar u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.

Uspijeva li naša medicina držati korak sa svjetskom razinom?

Apsolutno uspijevamo. Imamo problem s tehnologijama jer su one skupe, jer se nove osmišljavaju svake godine i ne možemo ih obnavljati tom dinamikom. Prosječna starost mnogih uređaja jest tolika da su za otpis, ali što se našeg znanja tiče, potpuno smo relevantni i usporedivi s našim kolegama u zapadnom svijetu jer je naša edukacija na vrlo visokoj razini.

Imate puno interesa, uz medicinu, koja traži neprekidno educiranje, držite predavanja, javnozdravstvene akcije, pišete i knjige, majka ste. Kako usklađujete privatne i poslovne obveze?

Medicina je moja ljubav,  moj posao, svakodnevica i hobi, ali uvijek čovjek ima još i „pitanja duše“. Netko gradi tijelo pa vježba, netko se relaksira izlascima s prijateljicama, a ja volim književnost. Kad god nađem vremena, čitam, kad sam u prilici, i napišem, a relevantni recenzenti koji čitaju moje novelističke uratke kažu da su književni i podupiru me da to i dalje radim. Naravno, dajem prednost stručnoj literaturi pa malo vremena ostaje za književnost, ali ta potreba da se o životu izrazim i na drugi način u meni je stalno prisutna. Čak i nakon gimnazije, kad je trebalo odlučiti što studirati, više sam se vidjela u klasičnoj humanističkoj znanosti, no silno me je intrigirala i medicina jer o njoj otpočetka promišljanja nisam sagledavala biološke postavke, već humanizam. Kad ste s pacijentom u ordinaciji, on računa s tim da znate medicinu i da ćete mu pomoći, ali onaj dio vašeg unutarnjeg bića koje gradi suptilniji odnos, onaj dio koji bolesniku prenosi nevidljivu poruku sigurnosti da ne liječite njegovu bolest, nego njega kao čovjeka u cijelosti, najvažniji je dio terapije u ordinaciji. Tom holističkom pristupu pacijentu desetljećima podučavam moje studente i specijalizante. Jedinstvena smo klinika u velikom dijelu Europe koji zapošljava psihologa. Jer dermatološke bolesti uglavnom su vidljive svima oko vas, pa ljudi pate, nesretni su, stigmatizirani, imaju probleme u društvenom i intimnom životu i treba im pomoć i u psihološkom pogledu.

 U kakvom vam je sjećanju ostao dolazak u Zagreb?

Kad sam došla, moje starije sestre već su bile diplomirale i počele raditi pa mi je bilo lakše. Živjeli smo kao podstanari, pazile su na mene. U gimnaziji sam bila jedina iz provincije, sve su bila zagrebačka djeca koja su startala iz potpuno drugačijih uvjeta, završenih glazbenih i škola stranih jezika... Trebalo je ući ukorak. Bez obzira na to što sam bila izvrstan đak u maloj sredini, ali nismo imali mogućnost širenja obzora i trebalo je biti jako marljiv, uhvatiti korak – i onda otrčati ispred svih!


Mučila vas je nostalgija?

Uvijek se s ljubavlju vraćam svojim korijenima, nikad ne govorim da sam podrijetlom iz Dalmatinske zagore, ja sam tamo rođena, doslovno u mojoj obiteljskoj kući u Cisti Provo, i nekako, kad danas slušate te nelagode zbog podrijetla, mene zazebe. Jer, Zagreb smo svi mi. Ne možete zamisliti taj osjećaj čežnje za majkom, tuge za mjestom u kojem ste osjećali sigurnost i sve poznavali premda sam u Zagrebu imala  brata i  sestre koji su me obožavali jer sam bila najmlađa. Sve me je fasciniralo, ali su tuga i čežnja bile goleme! Kad razmišljam da bi moja kći, koja ima 13 godina, nekamo otišla od mene, gotovo da osjetim fizičku bol! Danas kad joj možeš sve priuštiti, ponekad pomisliš: bi li joj ponekad trebalo prigovoriti na komoditetu i docirati kako sam ja pješačila po tri kilometra do škole, i to ne uvijek u cipelama koje nisu propuštale?  Ali, to nije potrebno. Naše svjetove gradimo da bi našoj djeci bilo bolje. I neka im je bolje i lakše nego nama! Nikada ne smijemo tražiti zahvalnost u suzama potresenog djeteta.

Provodite li dovoljno vremena s kćeri s obzirom na obveze?

Moja kći dosta je angažirana jer je ambiciozno i marljivo dijete, uz školu tu je glazbena škola, ritmika, tako da je i njezin cijeli dan okupiran, a kad sve to završi, krene naš kućni život. Svaki slobodan trenutak sam s njom i, kad god ona ima slobodan dan, nastojim biti s njom. Vrijeme koje smo zajedno kvalitetno i sadržajno provodimo. Moj spisateljski i  znanstveni život kreće kad ona ode spavati. Dok nije išla u školu, pratila me na svako moje stručno putovanja. Često ide i sada, ako je vikend, tako da je ona sa mnom proputovala cijeli svijet, da se ne bismo odvajale.

Je li vam dermatologija bila prvi izbor?

Nije. Diplomirala sam 1985. godine i s nepune 23 godine počela raditi i silno sam htjela biti kirurginja. Radila sam u Splitu u hitnoj pomoći i natjecala se samo za kirurške specijalizacije. Specijalizaciju sam dobila nakon osam godina čekanja. Na nagovor sestara, u 31. godini dala sam molbu i na dermatologiji, i dobila je. Nisam bila sretna, ali već su to bile zrele godine za specijalizaciju. Međutim, brzo sam postala sretna jer sam u toj dermatologiji imala potporu prof. Dobrića, mog velikog učitelja, koji mi je rekao: “Evo, ako imate volje, razvijajte dermatološku kirurgiju!” Tako da sam u konačnici završila u kirurgiji i sve što je potrebno za pacijenta u dermatološkoj onkologiji, od dijagnoze do kirurškog liječenja mogu sama obaviti.

Sudjelovali ste u izvršnoj vlast s Milanom Bandićem. Kako danas gledate na to iskustvo?

Prihvatila sam taj poziv i upravljala zdravstvenim sustavom Grada Zagreba ne baveći se sirovom politikom. Moj je angažman bio stručni, organizacijski, to mi je bio izazov, a politika nipošto. Izvrsno smo surađivali i jako sam puno naučila o zdravstvu i zdravstvenim politikama.


Obilježio vas je i vaš ratni put.

Dvije i pol godine bila sam na prvoj crti bojišnice kao pripadnica IV. gardijske brigade HV-a. To je jedno od najljepših i najpotresnijih razdoblja moga života, koje me je i obilježilo. Nakon takvog životnog iskustva puno jasnije u životu postavljate prioritete i razdvajate važno od nevažnog, bitno od nebitnog. I nakon rata vas malo što više može poremetiti i rastužiti. A u tome je sažeta i filozofija života. No, nije uvijek ugodno doći do tih spoznaja ratom u kojem ste izgradili ličnost.

Kao doktorica i majka, kako gledate na raširenu pojavu odbijanja cijepljenja djece?

Milijuni i milijarde ljudi sačuvali su svoj i život svoje djece zbog mogućnosti da se cijepljenjem preveniraju zarazne bolesti. Te su bolesti čak i sramota u vremenu kada se od njih može zaštititi, ako ne postoje medicinske kontraindikacije za cijepljenje. Mi koji se bavimo i spolno prenosivim bolestima vidjeli smo i koliko je otpora u akciji “Cijepite djecu protiv humanog papiloma virusa”, što znači cijepite djevojčice protiv raka vrata maternice. Mislim da je tome kriva neukost ljudi i površna informiranost sa svima dostupnih internetskih portala, gdje se pogrešno tumače medicinske činjenice, a tumače ih oni koji nisu medicinski stručnjaci. Da, cijepila sam svoje dijete i to ne samo obveznim cjepivima.