Izbori koji su prošloga utoraka održani u Sjedinjenim Državama zapravo su samo bili dodatna potvrda da je nešto trulo u državi Americi. I ne samo u njoj već i u većini zapadnih demokracija. Na vidjelo je izašlo da je politika postala sama sebi svrhom i da su političari totalno izgubili svijest da nisu bogomdani i da ih bira narod koji im na upravljanje povjerava ono najvrednije što imaju – državu, odnosno domovinu, ali i živote svakoga pojedinca.
U mjesecima koji su prethodili međuizborima u Sjedinjenim Državama birači su jasno počeli pokazivati da su ljutiti i na demokrate i na republikance i da im se gade njihovi međusobni obračuni. To sve i ne bi bilo tako strašno da to međusobno durenje političkih stranaka o kojima ovisi funkcioniranje države nije tako uznapredovalo da je ugrozilo sudbinu nacije, najviše sudbinu onih najranjivijih.
Republikanci su prošle godine iz čiste djetinjaste obijesti i želje da napakoste predsjedniku Baracku Obami i njegovima izazvali proračunsku krizu koja je dovela do najveće blokade federalne vlasti u povijesti SAD-a. Za sve to korišten je Senat. No to nije jedina nevolja vezana za taj gornji dom američkog Kongresa – zaslugom što jedne, što druge stranke, već gotovo dvije godine nije potvrdio nijedan zakonski akt. Riječ je o političkoj blokadi gotovo bez presedana u američkoj povijesti. Stoga je totalno apsurdno da republikanac Mitch McConnell, koji će u siječnju i službeno postati vođa republikanske većine u Senatu, nakon što je njegova stranka dobila izbore, izjavljuje kako će se potruditi da Senat počne funkcionirati kako građani više ne bi trpjeli posljedice koje su izravno proizašle iz nesposobnosti izabranih političara da obavljaju svoj posao.
Birači su vrlo jasno poručili da bi najradije i jednima i drugima dali jedan veliki vritnjak, pa su simbolično odlučili kazniti onu stranku koja ima predsjednika u Bijeloj kući zato što je ipak njegova moć i iznad Kongresa i iznad Senata. Apsurd je otišao toliko daleko da su birači u državi New York više glasova dali kandidatu republikanaca protiv kojega je podignuta optužnica za pronevjeru i korupciju, a otkazali povjerenje kandidatu demokrata koji je sasvim pristojan i korektan političar bez traga ikakvih kriminalnih aktivnosti. U jednoj drugoj državi izbor je dobio kandidat koji je umro tijekom predizborne kampanje, a u Kentuckyju, gdje su u dva okruga rezultati za Kongres te države bili neriješeni, organizirano je bacanje novčića po sistemu pismo-glava. Oni koji su tu imali sreće, pobijedili su na izborima.
Kada u nekoj epohi one temeljne odlike stila koji su tu epohu na njenom početku činile novom, svježom i inovativnom, polako počinju biti same sebi svrha, dolazi do dekadencije toga stila i on polako postaje predmetom svojevrsne poruge. U tim trenucima dekadencije javlja se nešto potpuno suprotno onome što je utonulo u dekadenciju, nešto novo i svježe, nešto što će omogućiti novu kreativnost i novi zamah. Kako je politika, baš kao i umjetnost, ljudska aktivnost, sve to podliježe istim zakonitostima, pa se vrlo komotno može zaključiti da je naša draga demokracija zapadnog tima utonula duboko u svoju dekadentnu fazu. No umjetnost ima svojevrsnu privilegiju jer to što se s njome događa protokom vremena ne ugrožava egzistencijalno nikoga osim možda samih umjetnika. No kada politika počne tonuti u dekadentnu fazu, to je vrlo ozbiljan problem zato što o njoj ovise sudbine cijelih nacija, a u velikoj mjeri i međunarodnih odnosa.
Vijest je kada se usred takve dekadentne faze počne rađati neka nova konstruktivna snaga. Dogodilo se to u Španjolskoj, zemlji izmučenoj krizom i vlastitim političarima. Početkom ove godine pojavila se stranka-pokret Podemos. Već na izborima za Europski parlament dobila je osam posto glasova, a ankete provedene prije desetak dana pokazale su da ta stranka ima povjerenje 27 posto građana i da je pretekla i vladajući desni centar i oporbeni lijevi centar i vinula se na prvo mjesto. U ovom slučaju kriza je iznjedrila nešto što će možda imati vrlo pozitivan predznak.
Gotovo da i nema zemlje u kojoj i narod i politički analitičari ne razmišljaju o nekom “trećem putu”, nekoj novoj snazi na političkoj sceni koja bi mogla politici vratiti dignitet i vjerodostojnost. Jer biračima je svega dosta, a osobito političara koji misle da su sami sebi svrha.
Pa zar nije i Hrvatska država u kojoj je najviša glasova dobila stranka čiji je presjednik osuđen na 18,5 godina zatvora zbog korupcije i koja je sama na sudu proglašena kriminalnom organizacijom? Hrvati vole HDZ ne usprkos nego baš zato što je kriminalan.