Kakav užas ako Milanović dokaže da ima najbolju vladu

Tako blizu, a tako daleko. Sinj se u subotu dokazao kao veliki grad. Ne zato što je istodobno ugostio dva ljuta protivnika, predsjednika Vlade Zorana Milanovića i predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, već zato što se i na običan dan pokazao toliko velikim da ipak spriječi bliski susret dvaju svjetova koji su mediji najavljivali kao da je riječ o boks meču na koji se godinama čekalo. Što bi nam taj susret na sinjskom ili bilo kojem drugom brvnu donio osim estradne zanimljivosti. Jednako kao i javna debata Milanović – Karamarko o tomu koja je vlada bila najbolja, predanija i poštenija, a na koju je predsjednik Vlade – uvjeren da je bolji polemičar, spretniji govornik i da ima jače argumente – pozvao “drugu stranu”.

Premijer koji je započeo svoj mandat snubeći i one koji ga nisu simpatizirali govorom u kojem je naglasio da se neće osvrtati na prošlost, nakon debakla s neostvarenim izbornim programom svoju političku budućnost gradi na podsjećanju kako naciju ne namjerava voditi “kao privatnu firmu, kao Fimi mediju, nego kao zemlju samosvjesnih ljudi”. Zoran Milanović ima osobno pokriće za to što govori. Njegov doprinos hrvatskoj politici je, uza sve karakterne i ine mane te pogreške koje čini, to što svoju poziciju nije koristio za svoje privatne interese te mu se s te strane ne može osporiti ionako neupitno domoljublje.

Ali, to se za njegovu vladu već ne može reći. Može li uopće biti najbolja vlada koja je izmijenila devet ministara, a prisjetimo se zbog čega su neki od njih otišli. Nisu poput drugih krali za sebe, ali su se znali pobrinuti za sebe i za svoje. Vlada Zorana Milanovića je vlada sukoba interesa i bez ministra Siniše Varge. Kriminalna šteta koju su neki pojedinci iz prijašnjih vlada činili u sudskim će se postupcima djelomično možda i nadoknaditi, ali šteta koju su pojedini ministri iz aktualne vlade učinili nepovratno je izgubljena. Politička i gospodarska šteta od Milanovićeva kaprica s europskim uhidbenim nalogom ne može se izmjeriti. Željko Jovanović nepovratno je svojim netolerantnim pristupom inicirao ideološke podjele nacije, dok je s famoznim “mirovinama” za vrhunske sportske bogataše učinio ne samo trajnu štetu, koja se već sada mjeri u više od desetak milijuna kuna, već će s godinama i trajno rasti, ali to je i najgore moralno potonuće koje nam se moglo dogoditi.

Strašno je da država šakom i kapom dijeli bogatima dok nam djeca gladuju, a sugrađani i s dva fakulteta kopaju po kontejnerima. Kolika je šteta učinjena zbog projekata od kojih se odustalo jer su bili loše pripremljeni, vjerojatno će se saznati tek kad dođe do smjene vlasti. O gospodarskim rezultatima ove vlade, BDP-u, životnom standardu građana, privlačenju stranih investicija, reformskoj hrabrosti, uzaludnim pokušajima i lutanjima, nismo ništa rekli jer nema smisla ponavljati se.

Bilo je vlada s dokazanim kriminalcima, bilo je vlada za vrijeme kojih je cvjetao kriminalni biznis, ali u odnosu na sposobnosti ove vlade, već je negdje netko crnohumoraški zaključio, ne bez argumenata, da nam je možda bilo bolje i dok su nas neki potkradali.

Stoga, nadajmo se da se politička debata koju u svom političkom očaju zaziva Milanović nikad neće dogoditi. Jer zamislite užasa da Milanović u toj debati uspije dokazati da je njegova vlada najbolja i najpoštenija od svih koje je Hrvatska dosad imala. I na koncu, žalosno je na što nam se svela politika i izbor, na prepucavanja čiji je tata jači.