Problematika patriotizma, koju ju je novi hrvatski predsjednik varirao naširoko u svom kratkom nastupnom govoru kao jednu od graničnih crta svoje politike, vuče se stoljećima kao konstanta europske povijesti. Svi o patriotizmu imaju svoje mišljenje; do danas nema jedinstvenog stava o tome što sve čini dobre osjećaje prema domovini ni kako se oni sve izražavaju. Ni kako se sve mjeri težina, ili veličina, domoljubnih emocija. Izveden iz latinske riječi patria (domovina), pojam patriotizma izražavao je – i izražava i dalje – i odnos pojedinca i kolektivni odnos prema domovini, ali uključuje i svekolike borbe koje su se za domovinu vodile, posebno one velike borbe koje su se dobivale. Zato pred patriotizmom treba najprije stati, dobro razmisliti i onda zaključiti što s njim. U modernoj epohi ljubav prema domovini, kako se patriotizam enciklopedijski definira, postaje i etička, ne samo politička kategorija: nisu pod tim krovom samo ljudi koji se žrtvuju za dobro nacije i države, nego i osobe koje se bore za uzvišene ideale slobode, jednakosti i bratstva. Moglo bi se reći da se od Francuske revolucije i patrioti dijele prema tome za kakvu se domovinu bore. Nije svejedno je li njihov patriotizam osvajački ili oslobodilački, vodi li naprijed ili vraća natrag. U memoarskoj knjizi „Domovina“ hrvatsko-američki profesor Mirjan Damaška s izrazito nacionalnih pozicija opominje da „patriotizam može metastazirati u nesnošljivi nacionalizam i biti nehuman“.
Mnogi su državnici prije Zorana Milanovića, kad bi se našli u njegovoj koži da moraju staviti točku na ratove, a svi ratnici ne misle kao on, tražili pobjedničke formulu da mogu pomiriti ratne – i poratne – suprotnosti. Podijeljenu francusku naciju, zatrovanu agresijom (i okupacijom) svoga prvoga susjeda, general De Gaulle poslije rata očinski je podučavao da poštuje razliku između patriotizma i nacionalizma kako bi se mogla osloboditi negativnih osjećaja i opet uzdignuti u visine: „Patriotizam je kad ljubav prema vlastitom narodu bude na prvome mjestu; nacionalizam je kad na prvom mjestu bude mržnja prema drugim narodima!“ Hrvatski predsjednik također čini temeljnu razliku između patriotizma koji „naše društvo i naše živote čini boljima, slobodnijima i nadahnutijima“, i „sirovoga nacionalizma“, koji – tako se može tumačiti njegov etički, ne samo politički pristup – ne vodi potrebnom smirivanju ni željenom pomirenju. Ne samo prema drugima, patriotizam je i odnos prema sebi samome. Patriotizmu zasnovanom „na Ustavu i na ljudskosti“, a ne „na mitovima i traumama“, dignutom na razinu „patriotske republikanske paradigme”, nasuprot „nacionalističkom narativu o državi“, ne mogu ništa predbacivati ni pristalice pravnog, ni zagovornici etičkog poretka.
I učeni ljudi, povjesničari, imaju velike muke kad moraju odrediti moderne sadržaje patriotizma; u ritmu u kome živi današnji svijet, povijest postaje dosadna, pogotovo ako se ne zna dobro objasniti. Nije, najprije, sasvim evidentno da patriotizam ima samo jedno značenje, ni samo pozitivni smisao u globaliziranom „velikom selu“: koliko patriotske vrijednosti, na prvome mjestu intenzivni osjećaji, koji dominiraju u svakom patriotizmu, mogu oblikovati pojedine narode, ili povezivati različite države, a koliko ih mogu razdvajati; dva patriotizma, ili više njih, nije lako do kraja uskladiti. Jer, patrioti su ljudi koji vole svoju zemlju, svoju državu, svoju naciju; kao svi zaljubljeni ljudi, vole toliko sve na svojoj dragoj domovini da vole i njene slabosti. Zato patriotizam zna biti nekritičan, sebičan, čak i ljubomoran, da ne priznaje drugome ono isto što slavi kod sebe i na sebi. „Tko govori samo o interesima jednoga naroda”, pisao je Adam Mickiewicz, “neprijatelj je slobode!“
Od slavnog rimskog doba, kad je bilo „slatko i časno umrijeti za domovinu“, patriotizam se slavi kao vrlina koja se veliča u spomenicima i uzdiže u udžbenicima: u temeljima svake države ugrađeni su veliki događaji o kojima se više ne raspravlja, osim da nastupe važniji događaji koji ih sasvim potisnu. Kad jedna povijest sasvim zamijeni drugu, obično treba pripremati treću. Nema, valjda, države koja u tome ne pretjeruje: nakon sustavnog proučavanja američkog sistema i njihova političkog duha, A. de Tocqueville je među glavne zamjerke uvrstio „iritantno domoljublje Amerikanaca“. Ništa mu nije bilo „toliko dosadno“. Treba i Amerikance razumjeti i shvatiti njihovo domoljublje; što bi tamo bilo da se nisu iskrcali Europljani? Sigurno na vlasti ne bi bio Donald Trump; njegovi su se preci doselili iz Njemačke! Tako je to manje-više i kod drugih naroda i njihovih država: patriotizam se formira u slojevima i izražava ritualima, zastavom, himnom, rukom na srcu (i novčaniku). I tako je išlo posvuda, brže ili sporije, cijelom poviješću.
VIDEO Mirko Galić u studiju Večernjeg lista: Milanovića će sigurno pratiti to da je šef države s ljevice
Tuđmanovo pomirenje
Kad se patriotizam, o kome govori predsjednik Milanović, prevede na hrvatski, kao domoljublje, postaje nešto složeniji proizvod, koliko je i Hrvatska složenija zajednica u odnosu na mnoge druge države, osobito na one s kojima se može uspoređivati. Hrvati su se služili domovinom, ili su joj služili, kao prostorom svoga postojanja, i kad nisu imali (svoju) državu. Država je organizirana zajednica, s institucijama koje osiguravaju da ta zajednica može funkcionirati, da njeni članovi žive i rade po svom izboru; domovine je više apstraktna zajednica koja objedinjuje ljude koji dijele istu povijest i imaju slična očekivanja. Domovina je Hrvatima stoljećima bila nadomjestak za državu; zato se domoljublje jače izražava nego kod naroda koji imaju duga iskustva s vlastitom državom; otuda i potreba da se u svečanim okolnostima za državu odredi što domoljublje jest, a što nije. U nedostatku države svi su pjevali o domovini; bilo je, treba i to reći, razočaranih romantičara poput Tina Ujevića, koji su iz svog boemskoga kuta više voljeli „bačvu vina“! I domovina se različito voli. Nobelovac Mario Vargas Llosa volio je domovinu kao postelju svoje žene; nije poznato što je bilo s domovinom kad je napustio suprugu!
Što je Hrvatima bila Jugoslavija, u kojoj su završavali poslije svakog svjetskog rata, da ostanu kako-tako na okupu i da se ne raspadnu u više drugih država ili ne završe pod vlašću neke veće susjedne nacije? Možda je svaki put moglo biti i bolje; sigurno je moglo biti i gore: u velikim ratovima, parafrazirajući najglasovitijeg hrvatskog povjesničara, mali narodi uglavnom odlučuju o vlastitoj sudbini koliko i svaka moneta za potkusurivanje. Presudno, dakle, odlučuju moćnije države. Ni danas nije sasvim jasno, ili je sve nejasnije, jesu li 1918., poslije sloma Austro-Ugarske, građanske političke snage mogle izabrati drugi put osim da idu u Beograd kao „guske u magli“? I jesu li komunisti 1945., poslije sloma ustaške države, mogli za Hrvate postići išta više nego da Hrvatsku ponovno udruže u Jugoslaviju? Naknadne analize zašto su propadale složene države nisu ništa korisnije nego obdukcije mrtvaca; vidi se gdje su pukle arterije i kako je stalo srce, ali ne vidi se jesu li se predugo održale na životu. Jugoslavija je bila država i Hrvatima, uživali su njeno državljanstvo (jedno vrijeme i republičko, hrvatsko državljanstvo): nije bila njihova domovina, domovina je bila Hrvatska, kao što je Slovenija bila domovina Slovencima, Srbija Srbijancima, i Srbima, koji to nisu doživljavali na tragičan velikosrpski način. Jugoslavija se i zbog toga raspala; bila je samo labava država, a ne i domovina naroda koji su u njoj živjeli.
Domoljublje je kod Hrvata bilo (i)legalni oblik borbe protiv Jugoslavije, nemirenje s državom koja nije mogla – da je bila i pravednija – ostvariti sve nacionalne aspiracije, ne samo Hrvata. U složenim državnim zajednicama položaj drugog naroda redovno je najdelikatniji: više je Hrvatima smetalo što su u sjeni Srba, kao najbrojnijeg naroda, pa u sjeni Slovenaca, kao najrazvijenijeg naroda, nego što ih je mogla tješiti brojčana ili gospodarska premoć nad ostalim narodima bivše Jugoslavije. „Vječni drugi“ i zbog toga želi postati prvi, da dokaže svoje predvodničke sposobnosti. Hrvatima je Jugoslavija bila pretijesna, jer su imali osjećaj da guši njihovu slobodu i ne razvija njihovu kreativnost i potencijale, i bila je preširoka, jer nisu mogli doći do izražaja svi hrvatski interesi. Oni pravovjerniji među njima prostirali su se, koliko su mogli, po Prokrustovoj postelji, i sami u histeričnoj situaciji koju je opisivao Miroslav Krleža (ako se najveći hrvatski pisac smije citirati na temu domoljublja): „Koliko sam puta čuo i čitao da sam internacionalistički odrod i da mrzim hrvatstvo, premda ne poznajem među hrvatskim poetima ni jednog koji bi bio ‘narodniji’ od mene, ni jednog koji bi više od mene varirao temu o potisnutoj svijesti hrvatskog narodnog osjećaja.“ Tko ne razumije da i Krleža može biti jedan od obaveznih izvora za razumijevanje tragike hrvatskoga domoljublja, morao bi čitati što je sve pisac na te teme pisao, barem dio iz „Zastava“ koji se odnosi na Supilovu nesretnu sudbinu. Novi domoljubni naraštaji predbacit će mu da nije bio podjednako osjetljiv prema položaju Hrvata u Titovoj Jugoslaviji; mogu biti u pravu u mjeri u kojoj vode računa o tome da poslije sloma ustaške države Hrvati nisu mogli brati.
Prošlost se i u hrvatskome slučaju mijenja i giba, dočim je budućnost i Hrvatima praznina koje se mudri podjednako plaše koliko i vjeruju u nju. Ni karakter domoljublja nije više što je bio dok su nacije bile zatvorene, a domovine zatrovane lokalnim problemima. Hrvatsku opterećuju i ratni poklič „za dom spremni“: on bi manje kompromitirao domovinu na koju se odnosio kad bi se stavio na svoje mjesto i ne bi koristio za tekuće potrebe; opterećuje je i poslijeratno komunističko sektaštvo: ono se grubo koristilo protiv Hrvata, kojima se prišivao ustaški grijeh, iako su Hrvati u ratu predvodili antifašističku borbu (koje se državna politika, u nekim fazama više, u nekima manje, nerazumno odricala). Hrvatsko je domoljublje u ratnome dobu eksplodiralo na najgori mogući način, nasiljem, terorom i zločinom; poslije rata je potisnuto, također grubo i nasilnički, u ime labave ideološke konstrukcije bratstva i jedinstva. Kod raspada Jugoslavije obje su frustracije došle do izražaja, nekad ruku pod ruku, što je stvaralo dojam da se prošlost vraća u Hrvatsku. Titov general i opozicionar Franjo Tuđman pokupio je – i okupio – domoljubnu energiju pod jednu zastavu, hrvatske borbe, prvo političke, a onda i vojničke, za novu, demokratsku hrvatsku državu. U širokoj fronti nalazili su se domoljubni izdanci različitih hrvatskih tragedija koji su se uključili i hrvatski državotvorni pokret s ne baš istih pozicija, i s drukčijim planovima. Vođa cijelog državotvornog pokreta procijenio je dobro da u neprijateljskom okruženju nema nikakve šanse na uspjeh, ako prije toga ne pomiri Hrvate različitih iskustava i uvjerenja. Imao je zbog toga problema kod kormilarenja, ali je držao kormilo čvrsto u ruci, u maniri nekadašnjeg generala. Tuđman je, ipak, više vladao frakcijama unutar HDZ-a, nego što su one vladale njime. Ostali dijelovi državotvornog pokreta služili su manje-više u funkciji demokratskih kulisa ili alibija u zemlji koja u uvjetima vanjske (dijelom i unutrašnje) agresije podiže demokraciju na nedemokratskim temeljima.
Ljubavi široko, mržnji tijesno
Domoljublje se u ratu nije dokazivalo samo puškom; bez puške ne bi pobijedilo. Na tome je došlo do podjele među domoljubima poslije rata: tko je zaslužniji za Hrvatsku? I tko je veći domoljub? A onda – neizbježno: tko nije domoljub? I kod drugih, koji nisu prolazili hrvatske drame, patriotizam se zna izroditi u svoju suprotnost, ili u prekomjerno i nekritičko veličanje svoje „grude“, ili osporavanje domoljubnih prava kod drugih, istih, sličnih ili različitih; oni tobože, a neki možda i stvarno ne vole Hrvatsku ili „mrze sve hrvatsko“. Neki su Hrvati u tim projekcijama skriveni ili neskriveni Jugoslaveni, neki su nedostojni biti Hrvati jer su neizlječive „komunjare“ ili „udbaši“. Kako danas dokazivati hrvatstvo, ako ne uspješnim radom za Hrvatsku, i potvrđivati domoljublje, ako ne doprinosom hrvatskoj domovini? Sudjelovanje u Domovinskom ratu, obrana od agresije, svakako je i dalje jedna od najvažnijih razdjelnica. Ali u obrani domovine, u mobilizaciji boraca, Istra i Hrvatsko primorje, kojima se, što izravno, a što neizravno, odriču domoljubne zasluge, nisu u tome zaostajali za domoljubnim krajevima u kojima žive „pravi“ Hrvati. Kad je domovina bila ugrožena, kad je hrvatska država bila u pitanju, u prvim su redovima bili i Hrvati koji se više ne busaju u hrvatska prsa i ne hvale domoljubljem. Kod svih zrelih naroda domoljublje se podrazumijeva, i ne pripada jednima više nego drugima. Kod Hrvata se domoljublje formiralo u borbi, u ratu, i to mu daje ekskluzivniji karakter. Rasprava time nije ni zaključena ni isključena: mogu li se domoljubi ograničavati samo na političku stranku koja domoljublje ističe u svome programu; ima li mjesta solidarnosti po kojoj domoljub pomaže domoljubu i kad nije u pravu; bi li bilo pravedno govoriti da su domoljubi samo u redovima branitelja? I u tom bi slučaju domoljuba bilo i među nehrvatima, koji su se borili za Hrvatsku u Domovinskom ratu, bilo bi ih i među ljudima koji politički pripadaju ljevici iako se desnica više hvali domoljubnom politikom, i to može dokazivati službenim brojkama. Ni Crkva ne bi mogla arbitrirati u tim osjetljivim političkim pitanjima, koji se ne tiču samo crkvenoga „stada“; njen veliki mislilac Tomislav Šagi-Bunić ostavio je i o tome svoj testament: „Biti katolik i biti Hrvat nije isto!“
Što, dakle, činiti s domoljubljem u zemlji koja je stvorena na domoljubnoj energiji, ali se suočava s problemom s kojim su se suočavale i druge države kad je u njima dolazilo do poplava patriotizma? Domoljublju nije ograničen vijek trajanja, ono spada u trajne pozitivne osjećaje pripadnosti jednoj zajednici, bila ona domovina, država ili nacija. Zašto ne i društvo u kome ima najviše mjesta za pojedinca koji se ne može do kraja uklopiti ni u jednu „masu“? S viškom strasti, i domoljublje, kao i svi drugi osjećaji, može prijeći u ekscese. Koliko je primjera samo među viđenim bivšim političarima da domoljubi počinju više misliti na sebe nego na domovinu! Gotovo svi donedavni uglednici, koji se sele prema Zrinjevcu, nalaze se ili pod sumnjom ili pod optužbom da su pokradali domovinu. A svima su puna usta bila domoljublja (a nekima i vjere, koja bi ih trebala obvezivati još i više od političkoga morala). Što je loše za domoljube, nije dobro ni za domoljublje koje postaje lakmus-papir koji otkriva pohlepu za dobrima, slabosti prema novcu i neodgovornost pred državom.
Tko Hrvatsku prihvaća kao domovinu, taj je domoljubni Hrvat, da i nije Hrvat po nacionalnom „ključu“. Kako je govorio filozof Karl Jaspers, i za Hrvate, kao i za sve druge narode koji se oslobađaju loše prošlosti, vrijedi isti humanistički imperativ da je svatko najprije čovjek, a onda Hrvat (ili Slovenac, Srbin, Nijemac...). Ili će Hrvatska pripadati svima koji u njoj žive, a svi koji u njoj žive pripadati Hrvatskoj, ili će svi njeni budući predsjednici morati i dalje uvjeravati svoje uzvanike da je patriotizam pozitivna vrijednost, ako se ne zloupotrebljava. I hrvatska himna, tko god je izvodio, slavi da „svoj narod Hrvat ljubi“. Treba je samo ljubiti na pravi način, da ljubavi bude prostrano, a mržnji pretijesno.
GALERIJA Zoran Milanović prisegnuo za novog hrvatskog predsjednika