Kako je EU sam sebe stavio na svjetsku periferiju

Kad jednom prođe ova strašna i nepodnošljiva diktatura korone, preživjeli će se naći u svijetu koji više neće biti isti kao što je bio dok je čovjek hodao Mjesecom. Na Zemlji je postalo tako teško živjeti da bi mnogi, kad bi mogli, pobjegli i na Mars. Budući da te linije još ne funkcioniraju, na našem zaraženom planetu život će se, do daljnjega, svoditi na životarenje; umor i iscrpljenost izbijaju na svakome koraku, ne samo iz ljudi nego i iz sistema, iz država. Cijeli je svjetski poredak u previranju, morat će i on na remont, kao poslije svih velikih ratova. Ustaljeni odnosi snaga dosad su se zasnivali na oružju, na novcu, na gospodarstvu; novi će se odnosi formirati i prema tome kako se koja sila brani od COVID-19. Hijerarhija se naočigled mijenja, a da se još ne zna tko će na kraju više izgubiti. Pobijediti ne može nitko.

Uvijek su poslije ratova pobjednici nametali novi poredak prema konačnim rezultatima ratovanja. Amerikanci i Francuzi su nakon Prvoga svjetskog rata odredili stroge mirovne uvjete poraženoj Njemačkoj da je i lucidni maršal Foch govorio o „primirju koje će trajati 20 godina“. Pokazalo se da je bio u pravu, i da nepravedni mir može biti uzrok novog, još goreg rata. U ponovljenom ratu svaka je pobjednička strana uzela za sebe polovicu Europe; poredak iz Jalte izdržao je 45 godina, dok se komunistički blok nije raspao od vlastitih kontradikcija. Što će se dogoditi s kapitulacijom COVID-a? Europa bi mogla biti, ako već nije, na najvećem gubitku od svih velikih svjetskih aktera, s malo izgleda da pobjegne sa začelja neslavne kolone; tamo se sama smjestila, zbog nevjerojatne pasivnosti i nesolidarnosti.

Ne treba očekivati da će zdravstveni inspektori otkriti išta bitno iza Kineskoga zida, da bi Europu mogli osloboditi vlastite krivnje za užas koji proživljava? Ako su Kinezi stvarno sudjelovali, planirano ili iz neopreza, u najvećem zločinu u ovome stoljeću, oni su domaću zadaću odradili s očekivanom efikasnošću za jednu političku diktaturu, a mudro uzeli dovoljno vremena da sakriju tragove zločina, ako ne i leš, iz kojeg je korona mogla nastati. Kad bi se o tome radilo, oni su žrtva koja je znala iskoristiti zločin za promociju svoga sistema. Kina se prva povratila u svoju normalnost, Kina je prva podigla proizvodnju na staru razinu, Kina je prva izvozila sredstva hitne pomoći u ostatke ugroženoga svijeta, Kina je među prvima proizvela vlastito cjepivo… Ukratko, Kina se, kao prva pratilja, još više približila Americi, s planom od koga nije odstupila ni s koronom – da izbije na prvo mjesto gospodarske top-liste. Ne primi li zgoditak u produžetku, komunistička država neće biti među većim gubitnicima ovoga netipičnog rata.

Za Kineze je karakteristično da i manje stvari rade u velikoj tišini; njima drugi rade besplatnu reklamu kad o njima ne govore. Xi Jinping ne mora pokazivati agresivnost Vladimira Putina niti treba provocirati druge državnike poput Joea Bidena, koji selektivno proziva Putina, a amnestira evidentnije ubojice iz konzervativnih petrodolarskih monarhija. Gotovo konfucijevskom strpljivošću, kineski komunistički vođa prati zainteresirano kako će se obračunati Amerika i Rusija, pa da on uđe u ring, kao neoštećena strana. Korak po korak, diže stratešku važnost svoje zemlje da može izvoziti tehnologiju po svijetu, ulagati novac po siromašnim zemljama, a s tehnologijom i kapitalom, izvoziti i kinesku ideologiju.

Kinezi vojsku drže unutar granica, ali počinju otvorenije govoriti da s Hong Kongom neće dugo trpjeti stanje jedne države s dva sistema niti da bi Tajvanu priznali izdvajanje, kad bi to učinio. Nije to više sirovi komunizam da bi se Kinu moglo izolirati u globalnome selu kapitalizma, što je mislio Donald Trump i što, malo drukčije, zamišlja njegov nasljednik. Kina je globalizacijom postala stroj za brzo napredovanje. Može li se zaustaviti Kina a da se ne prekine globalizacija? Njen je režim pokazao najveću otpornost u borbi protiv koronavirusa služeći se konzervativnim metodama prisile, i iz toga izvukao poene; pokazao je i tehnološku sposobnost da proizvede vlastito cjepivo, što potvrđuje određenu modernost komunističke države, i iz toga izvukao druge poene.

Danas se ratovi među velesilama ne vode oružjem jer ga imaju toliko da svatko svakoga može uništiti; ne vodi se ni novcem, jer ni novac nije više u istoj banci; danas se ratuje tehnologijom, istraživanjima, inovacijama, idejama. Cjepivo je trenutačno najvažnije strateško oružje: Amerika ima tri, Kina je proizvela svoje cjepivo, Rusija svoje, a i Velika Britanija je, s Oxfordom, izbacila AstraZenecu, i s Brexitom ga izvezla iz Europe. Samo se Europa svela na koloniju kojoj drugi prodaju svoju stratešku robu. Za kontinent koji je stoljećima opsluživao druge, koji je na medicini, znanosti i tehnologiji temeljio svoju nadmoć u svijetu, periferna pozicija dolazi kao kazna za indolenciju. Glavne krivce svoga zaostajanja Europa ne može tražiti izvan vlastitoga kruga.

Kad se znalo da je iz Wuhana na put oko svijeta krenuo novi virus, u Europi su napravili početnu i početničku pogrešku time što su dopustili da virus baci na koljena jednu veliku europsku državu, uz posvemašnju ravnodušnost njenih partnera; napravili su drugu pogrešku kad su počeli borbu svatko za sebe, umjesto da vode zajedničku politiku; a treću pogrešku počinili su kad su se loše organizirali da nisu bili u stanju ni pošteno kupiti cjepivo, s jamstvima koja se ne bi mogla kršiti, kad već nisu uspjeli proizvesti vlastito cjepivo. Da Pasteur i drugi europski istraživači mogu ustati iz groba, brzo bi se vratili natrag; Europa je izdala svoju tradiciju, iznevjerila renome i ostavila svoje stanovništvo na cjedilu: prije ili kasnije, morat će se suočiti s neugodnom istinom da je postala periferija svijeta tamo gdje je stoljećima bila sami centar. Ako je strani proizvođači mogu vući za nos, onda s Europom nešto od temeljne važnosti nije uredu. Ne može to dugo skrivati. COVID je tako podijelio Europu u startu da se više nije uspjela sastaviti da može kormilariti svojom sudbinom, solidarno i efikasno.

Kao u dva prethodna rata, Amerika mora spašavati Europu, ne više vojskom, nego drugim oružjem, cjepivom, s kojim su se Europljani doveli u podređeni položaj da više nisu ozbiljna snaga u svijetu. Kao u posljednjem velikom ratu, Rusi žele oslobađati bližu  polovicu Europe, koju su napustili poslije raspada komunističkog poretka. Ni njima više ne treba Crvena armija, dovoljan im je Sputnjik, da prošire granice svoga utjecaja. Putin gleda preko granice kako bi pomogao razvijenijoj Europi da spasi svoje stanovnike. Je li zadovoljniji što demonstrira tehnološku moć Rusije ili što dijeli – i slabi – Europu?

Situacija bi tragično podsjećala na vrijeme kad su nerazvijene i siromašne zemlje sovjetskoga lagera izvozile pšenicu, a njihovi ljudi gladovali, da u razvijenoj i bogatoj Europi ne vlada oskudica cjepiva. Rusi postaju poželjni, njihov je predsjednik došao na svoje, da može balansirati između Europe i Azije, i uvjeravati sebe – ako ne može druge – da je on potrebniji Europi nego Europa njemu. U Putinu oživljavaju i Petar Veliki i Ivan Grozni, samo u novim okolnostima, povoljnijima za Rusiju. Za Europu, povijest se ponavlja: europska politika podcijenila je opasnosti, počinila velike propuste nečinjenja i dovela se u neobjašnjivu ovisnost o drugim velikim silama. Da je stvarno ujedinjena, Europa bi bila najjača gospodarska sila na svijetu; razjedinjena kakva jest, nije u stanju proizvesti vlastito cjepivo, iako su njene škole učile Amerikance kako se razvijaju nove tehnologije.

Europa ima dovoljno istraživačkih potencijala, ima ljudi posvećenih istraživanjima, ima i novca da sve plati, a nije forsirala ni formirala konzorcij za proizvodnju vlastitoga cjepiva nego je narudžbama financirala tuđa istraživanja. Sama je proizvela vlastitu nemoć i stvorila ovisnost o drugim velikim silama. Cjepivo je proizvela najmnogoljudnija zemlja na svijetu, država s najvećom površinom na kugli zemaljskoj i najveća gospodarska i vojna sila. Europa je stoljećima funkcionirala kao mozak svijeta, i na tome zasnivala svoju superiornost; sad ima samo želudac koji prežvakava tuđu hranu! Umjesto da ujedini svoje snage i da proizvede europsko cjepivo, Europa stoji u repu na nekoliko izvaneuropskih tržišta kako bi kupila tuđu pamet i ostaje na repu svjetskih kretanja.

Američki je proizvođači vuku za nos, a od Rusa i od Kineza zazire da joj s darovima ne donesu i nešto od svoje hegemonije. Cjepivom se demonstrira strateška moć velesila; Europa je velesila, a nema svoje cjepivo! Rusija nema dovoljno cjepiva za svoje stanovnike, a izvozi ga u druge zemlje; Vladimiru Putinu više je do Rusije nego do Rusa. Kina se drži svoje standardne linije ponašanja da ne oglašava previše što čini po svijetu kako ne bi izazivala konkurenciju. Kinezi idu onamo kamo ih pozovu, ili kamo drugi ne odlaze. Unutra je ionako sve pod kontrolom. Europi se dogodilo da s koronom izbiju odjednom na vidjelo četiri latentne krize koje su u Bruxellesu dugo prikrivali slikama nategnutoga obiteljskog jedinstva:

KRIZA IDENTITETA, jer se ne vidi što je Europa niti postoji li Europa uopće kao neki organizirani entitet koga bi Henry Kissinger mogao dozvati telefonom; KRIZA AUTORITETA, jer nema jakih ličnosti ni organizacija, pa ni država koje bi nametnule visoke ambicije iza kojih bi svi stali; KRIZA SUVERENITETA jer se ne raspoznaju crte između nadležnosti država i nadležnosti Unije; KRIZA MODERNITETA, jer Europa živi od stare slave, a ne od novih težnji. Stoljećima su se na Starom kontinentu razvijale sve važnije ideje, tehnologija, sistemi, a sada je zadržala monopol na modu i pravo na kuknjavu. Ako Europa nije u stanju reagirati na najveću krizu od Drugoga svjetskog rata, onda s njom i njenom organizacijom ili njenim potencijalima nešto nije uredu.

Nije najgore što Europa nije stigla ni prva, ni druga, ni treća… u utrci za cjepivom, kad je cjepivo postala suho zlato u borbi protiv pandemije; najgore je što u toj utrci uopće nije sudjelovala. Od početka je preuzela ulogu autsajdera, više jer financijski potpomagala istraživanja u drugim zemljama nego što je financirala vlastita istraživanja. I sad ovisi o tome hoće li se zapadni partneri držati labavih ugovora i hoće li istočne despocije uz cjepivo podvaliti i svoju ideologiju. Od prevelike organiziranosti, Europa otkriva zabrinjavajuću neorganiziranost.

Sjedinjene Države mogle bi se ubrojiti u dobitnike korone, ako je takvo knjigovodstvo uopće moguće, da nisu, mimo svake zdrave logike, pretrpjele tolike ljudske žrtve. Vladavinu Donalda Trumpa obilježit će mnoge ekstravagancije; podcjenjivački odnos prema koroni ubraja se u tu vrstu nedržavničkog ponašanja: predsjednik-milijarder nije se brinuo o životima svojih građana. Da ih je sve strpao u karantenu, opet bi korona pronašla putove kako će doći do ljudi; Trump je oslobađao put nečuvenom nemarnošću koja je izazvala pomor Amerikanaca, veći od zbira žrtava svih ratova u kojima je Amerika sudjelovala u 20. stoljeću. Da je postupio kao Boris Johnson, koji je također u početku vjerovao da će korona proći kao gripa, možda bi ostao u Bijeloj kući. Za dio Amerikanaca, Trump je bio dobar gospodar jer je zemlju do pojave korone ekonomski dobro vodio, a država vratila sjaj prve sile u svijetu, po kome oni procjenjuju Ameriku, i vide sebe u Americi. Zato taj dio i dalje vjeruje da je njihovu predsjedniku ukradena pobjeda i da će se vratiti za četiri godine. Tko voli Trumpa, spava s njegovom slikom.

Za drugi dio Amerikanaca, korona je – uza sve tragedije – napravila jednu dobru stvar, a to je da je srušila Donalda Trumpa s predsjedničkog postolja i vratila Ameriku normalnosti. Tko ne voli Trumpa, govori da je korona pomogla Americi. Povratak Amerike u svjetsku politiku Joe Biden obilježio je pobjedničkim vatrometom iznad Sirije, da se ne zaboravi da je njegova zemlja najmoćniji žandar u svijetu. Njegov prethodnik nije htio prljati ruke takvim operacijama, njemu je bilo (naj)važnije da podigne ekonomsku dominaciju svoje zemlje, i da smanji elan Kini, da ne izbije ispred SAD-a dok je on na vlasti, i da privilegirane odnose s Putnom kamuflira tobožnjim sukobima oko nevažnih problema.

Koliko je Trump upravljao tako da napravi sve drukčije od Baracka Obame, toliko Biden vraća stvari gdje su bile prije Trumpa, na klasičnu američku politiku vojne superiornosti i financijske i tehnološke dominacije. On vraća Ameriku u svijet, i to može biti pozitivno, budući da ona drži međunarodnu ravnotežu. Ali, on vraća Ameriku u vrijeme svoje mladosti, što može biti opasno, budući da animozitet prema Putinu diže na rang hladnoga rata, barem u osobnim odnosima, a konkurenciju s Kinom na pijedestal borbe za obranu američkih interesa i vrijednosti u svijetu. Na vidiku je strateška konfrontacija oko dominantnog položaja u svijetu. Za Europu, s kojom novi predsjednik nema problema, kao ni Europa s njim, povratak SAD-a može biti dobra okolnost, ako sama nađe usklađeni odnos između savezničkih obveza prema Americi i vlastitih interesa u Rusiji i u Kini. Kod Bidenove vanjske politike, nešto je doktrinarno, s tim saveznici ne bi trebali imati problema, a nešto pragmatično, s tim bi morali računati. Kad god na dnevni red dođe njegova predsjednička bilanca, Trumpa će pratiti surova projekcija o „dobrom poslu“ s 200 tisuća žrtava korone (koja je, zasad, utrostručena), krunskom dokazu o nedostatku empatije. Biden je na tome poentirao kod pogođene Amerike i stekao simpatije kod prosječnih Amerikanaca.

Ni svijet nije ravnodušan na njegovu politiku otvaranja. U novoj kadrovskoj postavi, SAD neće nastavljati staru politiku prema Rusiji ni prema Kini; Joe Biden neće voditi vanjsku politiku logikom trgovačkog putnika, s kalkulatorom u džepu, nego nekim tradicionalnim alatima, osjetljivijim na ljudska i demokratska prava. Trump je u tome nastupao voluntaristički, Biden nastupa selektivno, sudeći po tome kako se mlako ponio prema hunti u Mjanmaru i kako je amnestirao saudijski režim. Rusi imaju dovoljno praznog prostora da sa Sputnjikom V spašavaju onu istu Europu koju su Sovjeti gazili tenkovima u vrijeme Nikite Hruščova i Leonida Brežnjeva; nije sigurno da bi se Aleksandar Dubček dao cijepiti Putinovim oružjem, ni da bi se Imre Nagy dao namamiti ruskom prijetvornošću. U Budimpešti i u Bratislavi razvili su svoje zemlje europskim novcem; sad ruskim i kineskim cjepivom kupuju neovisnost od Bruxellesa!

Vladimir Putin nastupa unutra kao tiranin, trpajući političke protivnike u zatvor, umjesto da s njima raspravlja u parlamentu; prema vani nastupa kao hegemon, prisvajanjem dijelova Ukrajine, okupacijom cijelih regija u Gruziji i imperijalnom politikom prema području koje smatra zonom ruskoga interesa. Ruski je predsjednik progutao Krim, a da mu taj kiseli zalogaj ne izbija na nos, s tim da se Europa – uz sve razlike, koje se mogu izvesti – ponijela kao kod Danziga. Nitko neće umrijeti za Krim! Uplitao se Putin prije korone i u malu Crnu Goru, a s koronom je u BiH poslao rusko cjepivo preko svoga dostavljača Aleksandra Vučića, da bi opomenuo tu zemlju neka se okani zapadnih planova. Na rusku imperijalnu politiku Zapad će najlošije odgovoriti mlakošću. Uz plin, cjepivo se pretvara u drugo rusko strateško oružje prema Europi.

Kad bi htjela, Angel Merkel mogla bi prekinuti dostavu, ne da sluša diktate Bidena, kao što nije slušala ni Trumpove diktate, nego da kazni Putina koji joj je njezina slavnoga pacijenta – kad ga je ona izliječila – opet strpao u zatvor. Čudna neka trgovina: Moskva otruje Navaljnoga, Njemačka ga izliječi, a Rusija ga osudi, da ne bi ugrožavao svoga doživotnog vladara. Mora da Vladimir Putin drži u šahu Europu, najprije zahvaljujući plinu, a onda i cjepivu kad se ne boji da će mu pasti zastavica kad prekorači zapadno strpljenje i svoga glavnog oponenta liši slobode. Nekad je Zapad činio pritisak na Sovjetski Savez kad bi zatvorio Solženjicina ili Saharova; branitelji ljudskih prava ne navaljuju dovoljno na Putina zbog Navaljnoga! Interesi vladaju svijetom, a ne moral, to je sve očitije.

Angela Merkel nije spremna pustiti Nijemce da se smrzavaju, ili da umiru zato što se ne cijepe, pa i ona podsjeća na psa koji ne laje, jer ne može zaustaviti ruski plin, ni drukčije utažiti svoje potrebe za cjepivom. Putin je u utrobu Europe ušao s cjepivom iako mu vlastito stanovništvo umire od COVID-a. Da nije ovisna o Rusiji, Europa bi mogla drukčije kazniti Ruse. Krim je, na žalost, svršeni čin, štogod na Zapadu o tome govorili, najviše na dušu nemušte zapadne politike da hrabri Ukrajince na pobunu protiv Rusa, a kad je došlo stani-pani, da ih ostavi na cjedilu. Putin se školovao u KGB-u da ne bi znao čitati zapadne znakove. Na kraju će, kad zlo prođe, na svim stranama svijeta početi nova utrka za što bolje pozicije u svijetu koji je pretrpio ukupnu štetu veću nego i u jednom od prethodnih surovih ratova. Tko sad zakasni mogao bi biti na još većem gubitku.

>> VIDEO Branko Ančić i Damir Jugo u studiju Večernjeg lista govore o životu nakon pandemije

Video: Večernji TV