Bila su to vremena kad u Hlebinama nisu stigli naslikati toliko slika koliko su kolekcionari mogli i željeli kupiti. Ivan Generalić bio je svjetsko ime, izlagao je od Pariza do New Yorka. I danas podravskim selom s nešto više od tisuću duša, koje je dalo ime čitavoj jednoj slikarskoj školi, Hlebinskoj školi naivne umjetnosti, kruže priče kako se za jedno njegovo ulje na staklu mogao kupiti novi mercedes.
Ta su vremena davno prošla. Tradicija nije umrla, u Hlebinama je i danas aktivno tridesetak slikara i postoji petnaestak atelijera, ali kolekcionara koji bi ih obilazili svakodnevno već odavno više nema.
– Uz čast izuzecima, naiva se pretvorila u masovnu proizvodnju jeftinih, četvrtastih, staklenih suvenira, koji se ponekad i u najboljoj namjeri predstavljaju kao reprezentativni uzorak, što je udar na njezinu vrijednost. Više nema stručnjaka ni doajena naive koji bi rekli ‘to ne može’, tako da danas izlaže tko god i gdje god hoće i to predstavlja kao vrh Hlebinske škole, a uz takve suvenire nerijetko se ‘okači’ i poveći Generalić, što je katastrofa, jer ispada da i on toliko (ne) vrijedi – kaže Goran Generalić, nasljednik vrijednih kolekcija djela djeda Ivana i oca Josipa.
Dio kolekcije već godinama nudi na prodaju, ali ozbiljnih kupaca nema ni od korova, pa ni za “kapitalce” kao što su djedov “Rogati konj” ili očeva “Sophia Loren”, za koju je istaknuta cijena 75.000 eura. Goran Generalić kaže kako ne postoji interes ni za grafike, koje su do početka 90-ih bile dostupne srednjem sloju domaće publike i jako su dobro išle.
– Ulja na staklu imaju sličnu sudbinu, s tim da je tu još hiperprodukcija mlađih slikara i ‘slikara’, koji ih štancaju kao na traci, ponekad za cijenu nižu od vrijednosti okvira. Nerješiv problem su i jeftini falsifikati manje poznatih djela Ivana Generalića, koji nažalost imaju svoju publiku, nešto kao lažne trenirke na tržnici, tako da je s kvalitetnim komadom naivne umjetnine gotovo nemoguće doprijeti do kupca. Dakle, rasprodati se može, ali prodati baš i ne – zaključuje Goran Generalić.
Ne drži samo on da je hrvatsku naivnu umjetnost, i Hlebinsku školu kao najpoznatiji njezin brend, upropastila hiperprodukcija bofla, koja je eskalirala u osamdesetima, a Domovinski rat, koji je prekinuo uspostavljene veze sa svjetskim kolekcionarima, samo je zabio posljednji čavao u lijes.
Slikara u Hlebinama ne nedostaje, ali pitanje je koliko je među njima umjetnika. Ako to idemo mjeriti prema podatku koliko ih ima status slobodnog umjetnika, odgovor bi bio – samo jedan.
– Prodaš nekoliko slika godišnje i od toga moreš normalno živeti, imati za račune i registraciju auta, ali nikaj više od toga. Moje slike odlaze van, kolekcionarima. Lani sam prodal v Indoneziju, Ameriku, Rusiju, Italiju i Austriju. Jedan ruski kolekcionar, koji o našoj naivi zna više neg oni koji bi trebali znati, dal bu za trijenale svjetske naive, kaj se iduće godine održava v Moskvi, par slika iz svoje kolekcije, Generalića, Kovačića, koju moju sliku.
Rusi su poslali upit Muzeju naivne umjetnosti v Zagreb, al oni nemaju ni vremena ni sredstava da bi tam predstavili našu naivu – pripovijeda Dražen Tetec, taj jedini “službeni” slikar u Hlebinama.
Iako je to bilo prije njegova vremena (počeo je slikati 1992. godine), iz priča zna da su slikari što su radili “komercijalu” po uratku dobivali 200-300 njemačkih maraka. Danas su se, kaže, cijene srozale još niže, ali je bitna razlika u tome da više nema interesa.
– Rekel bi da dečki, kad je rat sve prekinul, nisu osetili moment. Trebali su delati jače slike, skuplje slike, a ne kič. Otkad je Generalić 1992. godine otišel, imamo stalni pad interesa za naivu i mislim da niže nemre pasti. Mislim da smo sad negde na razini kakva je bila 50-ih godina, prije neg je Generalić otišel v Pariz. Institucije ne delaju svoj posel kak spada. Godišnje bi trebala postojati bar jedna žirirana izložba, da se prosije žito od kukolja – smatra Tetec i dodaje da u cijeloj Hrvatskoj samo tri slikara naive imaju status samostalnih umjetnika, a ostali su hobisti.
Helena Kušenić, kustosica u Galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama, uza zagrebački Muzej naivne umjetnosti jedna od institucija koje kritizira Tetec, također smatra da je došlo do devalvacije naive.
– Tijekom vremena pretvorila se u kič, a posljedice osjećamo i danas. Kad je interes na vrhuncu, slikari ne stižu napraviti koliko su mogli prodati i počinju raditi brzo i nekvalitetno. Ipak, mogu reći da se posljednjih godina osjeća blagi porast interesa, a 2013. godine, nakon dugo vremena, postavljena je i izložba u inozemstvu, u Marseilleu. Lani smo, pak, organizirali koloniju na kojoj smo tehnici slikanja na staklu podučavali djecu, ali ne samo o tome nego i o seoskom načinu života, iz kojeg naiva izvire – kazala je ona.
Hlebinska galerija otvorena je 1968. godine, a sagrađena je prema projektu zagrebačkoga arhitekta Miroslava Begovića. Prve slike naivaca počeo je skupljati dr. Leander Brozović, osnivač koprivničkog muzeja, u čijem sastavu i danas formalno djeluje. Posjeduje djela prve i druge generacije slikara naive, a ističe se donacija Ivana Generalića iz 1985. godine.
– Fundus se stalno povećava i prije godinu dana skupili smo radove sadašnjih nastavljača tradicije Hlebinske škole. Posjedujemo oko 1500 umjetničkih predmeta te su nam spremišni i izlagački prostori premali. Trenutačno se radi na projektu proširenja galerije – rekla je H. Kušenić.
Nakon izbijanja Domovinskog rata galerija je nekoliko godina bila zatvorena, a potom se ni približno nije vratila na staze stare slave.
– Do konca 80-ih u jednome je danu znalo doći i 13 autobusa punih posjetitelja. U zadnje vrijeme bilježimo prosjek od oko 3000 posjetitelja na godinu. Većina posjetitelja su srednje i starije dobi, to su oni koji se još sjećaju naivne umjetnosti, a više je stranaca nego domaćih – navodi kustosica hlebinske galerije.
Slikar Ivan Andrašić, koji biografijom nije vezan uz Hlebine, ali mu je umjetničko izvorište u Hlebinskoj školi, s najviše optimizma od naših sugovornika gleda na budućnost naive.
– Iako je svoj boom imao 70-ih godina, taj brend nije mrtav. Putujući i izlažući po Europi i svijetu, prateći kako to izgleda iz rakursa vanjskog promatrača, mogu reći da interes za Hlebinsku školu postoji, ali smo ga mi zanemarili. Hlebinska škola mora se predstaviti u najboljem svjetlu, uz klasična djela iz fundusa Galerije valja pokazati i ono najbolje od četvrte i pete generacije nastavljača. Ne one koji reproduciraju doajene, nego one koji imaju svoju priču i karakter. Dakle prezentirati ono što vrijedi iz tradicije i suvremene autore koji imaju što reći – drži Andrašić, o kojemu je ovih dana objelodanjena monografija iz pera Božice Jelušić.
Kaže da svaka hiperprodukcija dovodi do pada, pa se tako i u naivi ono kvalitetno izgubilo u moru bofla.
Od ranih 30-ih godina, kada je Krsto Hegedušić susreo 15-godišnjeg Ivana Generalića i počeo ga poticati i podučavati, pa preko Generalićeve izložbe u Parizu 1953. godine, a potom i svjetske slave Hlebinske škole, hrvatska naiva do danas je u komercijalnom smislu postala slabo vrijednom robom, a novi zalet nisu joj dali ni najambiciozniji pokušaji oživljavanja, poput projekta “Čudo hrvatske naive” iz 1996. godine pod pokroviteljstvom predsjednika Franje Tuđmana.
– Ono što vrijedi u umjetničkome smislu, to će prepoznati i tržište, jer dobre slike uvijek imaju publiku. Istina, vremena su nekad bolja, nekad gora, a tu je i problem osiromašenja srednjeg sloja, koji si više ne može priuštiti umjetnine kao nekada. I hlebinska galerija mora se promijeniti, mora imati stalni postav koji će pokazati ono što vrijedi od slikara prve i druge generacije, mora se objasniti geneza Hlebinske škole, moraju se prevesti dokumentarni filmovi, kojih imamo, a galeriju mora voditi kustos koji će biti i menadžer, kako je to drugdje u svijetu – kaže Andrašić.
Glavno da cvjetaju turbo-folk klubovi...