Ima tome 16 godina otkako je Stipe Petrina, pomorac koji je tukao more na strancu sve dok sidro nije bacio u svom Primoštenu, sa svojom Nezavisnom općinskom listom izazvao podsmijeh. Na idućim izborima, međutim, zasjeo je u načelničku fotelju iz koje ga do dana današnjeg nitko nije uspio katapultirati. Njegov primjer već utabanom stazom potom je slijedila grupa entuzijasta iz Metkovića, a što je bilo dalje, znamo. Most nezavisnih lista pokorio je svoje lokalne zajednice, uzdigao se do nacionalne razine, osvojio pozicije u najvišim tijelima državne vlasti, pa se potom strmoglavio, no potonji scenarij nije odveć uplašio one koji su poželjeli slijediti njihov put.
Štoviše. Već nakon prvog kruga lokalnih izbora, neki je dan postalo bjelodano da se, nakon desetljeća najprije jednoumlja potom i duopola HDZ – SDP, u hrvatskom političkom životu rađa novi fenomen. Naslovnice vrište o uspjehu nezavisnog Ivana Čehoka u Varaždinu, nezavisne Brune Esih u Zagrebu, no to su tek oni najzvučniji. Pomalo ispod radara prolazi nezapamćen uspjeh nezavisnih lista i kandidata, “malih” građana, običnih susjeda, ljudi kojima je pukao film u vlastitom dvorištu gdje su se preko noći odmetnuli u političare koji razvaljuju “velike” i sigurnim korakom trasiraju toliko željeni treći put, nepovratno mijenjajući političku kartu Hrvatske. Evo i kako.
Na biračkom mjestu u školi koja nosi ime Ive Andrića u zagrebačkom Sopotu protekle je nedjelje glasovao i šef SDP-a Davor Bernardić, pa pritom pozvao građane da “izađu na izbore i osiguraju svojim lokalnim sredinama i svojoj djeci budućnost i prosperitet”. Njegovi susjedi, ispostavilo se, budućnost svoje djece ipak nisu željeli povjeriti njemu, već nekom drugom. Riječ je o široj javnosti posve nepoznatom Mladenu Devčiću, 49-godišnjem grafičkom dizajneru i ocu četvero djece, bez dana iskustva u političkoj areni. Njegova nezavisna lista, sastavljena mahom od mladih školovanih ljudi koji su odrasli u Sopotu i koji ondje podižu svoju djecu, na izborima za vijeće Mjesnog odbora osvojila je najviše, 24,11 posto glasova, i tako potukla Bernardića u vlastitom dvorištu.
– Istina, nemam političkog iskustva, ali imam žarku želju mijenjati stvari. Dosadašnji su vijećnici glavnu izliku za svoju neučinkovitost nalazili u moru administrativnih prepreka koje su ih tobože sprečavale da rade svoj posao za koji su plaćeni. Svejedno, unatoč svojoj očitoj neefikasnosti, oni su uredno dobivali plaće za svoj nerad i te su plaće uredno pospremali u svoje džepove – kaže Devčić, dodajući da korijeni njegova angažmana sežu tri godine unatrag, u jeku organizacije koncerta na Dan Sopota na kojem se i osobno angažirao kao građanin.
Prijetnje, vrijeđanja, ucjene
Ispostavilo se da tadašnji predsjednik Vijeća mjesnog odbora iz redova SDP-a nije ishodio sredstva kao što je obećao pa koncert nikada nije ni održan, a kao gorući problem pokazao se i Sportsko-rekreacijski centar u kojem su, umjesto da služi djeci i rekreativcima, stolovali “pijani i naoružani tipovi u dilu s predsjednikom vijeća”, proizvodeći samo ekscese.
– Za razliku od Anke Mrak Taritaš koja nam je cijelo vrijeme borbe za sportski centar bila na dispoziciji svojim savjetima i potporom, Bernardić se pokazao kao mlakonja koji nam je poručio da su mu ruke vezane. Postavlja se pitanje: tko je Bernardiću vezao ruke? Tada sam aktivirao zastupnika Tomislava Stojaka koji je u Gradskoj skupštini postavio zastupničko pitanje pa je nakon toga gradonačelnik Bandić došao u Sopot i povikao: Mea culpa! U konačnici, uspjeli smo ishoditi prijenos upravljačkih prava na Ustanovu za upravljanje sportskim objektima pa bi obnova sportskog centra trebala početi već ove godine. Frustracija koja je izašla iz cijele te situacije mene je nagnala da se pokrenem – priča Devčić, koji je sa skupinom entuzijasta najprije pokrenuo Udrugu građana Sopot pa su se zaredale akcije poput zamjene obruča i iscrtavanje linija na košarkaškom igralištu, kupnje mreža za golove i organizacije stručnog predavanje na temu ovisnosti mladih: svega što u maloj zajednici život znači.
– Ljudi u kvartu prepoznali su o čemu se tu radi te nam dali povjerenje, tako da smo s brojem glasova prebacili SDP koji je u kontinuitetu još od 1990. uvijek imao većinu, a sada su s pet vijećnika pali na jednog. Tijekom osam godina mandata njihova predsjednika vijeća u prostoru mjesnog odbora caruju pijanci i kartaši i cijeli taj cirkus, na što sam upozoravao SDP, no oni nisu reagirali i sada im se to vratilo na najgori mogući način – kaže Devčić, dodajući da će vijećnici s njegove liste svoje neto iznose plaća donirati u Udrugu građana Sopot, koja će tim sredstvima realizirati projekte u svrhu poboljšanja kvalitete života u Sopotu. Priznaje da je “užasnut kompletnim političkim miljeom etabliranih stranaka”.
– Postoji velik broj ljudi kojima je dosta ideoloških podjela. Nameću ih velike stranke koje rade po sistemu “zavadi pa vladaj”, kao i situacije koje se kod nas popularno zovu lijeva i desna politika, a ljudi nemaju pojma što to znači. Građane ne zanima ideologija. Ajmo napraviti posao, a ne pričati stalno o ustašama i partizanima, srbočetnicima, orjunašima. Dogodila se kritična masa građana koja se pomalo artikulira na lokalnoj razini, samo je pitanje hoće li preživjeti test vremena, hoće li te skupine napraviti nešto konkretno i hoće li se oduprijeti penetraciji ove premazane ekipe koja kolo vodi unazad 25 godina. Vlada se ljulja već treći put u godini dana i sad se pojavljuju ljudi koji žele spasiti male, lokalne sredine. To su čamci za spašavanje nakon potonuća Titanica – kazao je Mladen Devčić.
A pravo malo čudo na općinskoj razini uprizorilo se u Ivankovu u Vukovarsko-srijemskoj županiji. U utrci za svoj sedmi načelnički mandat HDZ-ov Branko Galić izgubio je od nezavisnog kandidata Marka Miličevića kojeg je podržalo čak 60,86 posto birača. Riječ je o 52-godišnjem diplomiranom inženjeru poljoprivredne mehanizacije, umirovljenom brigadiru HV-a i nositelju šest državnih odlikovanja za zasluge u ratu, danas predsjedniku udruge tamošnjih veterana i ocu troje djece.
– Angažirao sam se jer sam osjetio da krećemo prema nekom jednoumlju, bez gospodarskih rezultata i bez iskazane želje za iskorak, pod vodstvom osobe koja je na čelu općine 22 godine. Šokiralo me što na razini općine Ivankovo u zadnjih osam godina nismo povukli nijednu kunu iz pristupnih fondova i zato sam okupio mladi školovani kadar i odlučio složiti neku priču. Uspio sam kao jedan obični mali čovjek u samo mjesec dana izraditi strategiju razvoja Ivankova. Budući da nisam iza sebe imao stranku, unio sam u pripremu i malo vojnog ustroja pa sam oformio stožer koji je brojio 92 osobe. Ispalo je da sam kao jedan anonimus, obični građanin, uspio pobijediti u utvrdi HDZ-a s gotovo 61 posto – kaže Marko Miličević koji je, međutim, na vlastitoj koži osjetio koliko gorka može biti bitka za vlast.
– Ni ja ni kolege iz mog tima nismo se služili ni jednim prljavim zarezom u kampanji, no istodobno, HDZ nije prezao od prijetnji meni osobno i mojoj obitelji, mojoj djeci pa ni vrijeđanja moga pokojnog oca. Došli su i do mojih kredita koje su kopirali i noću dijelili po kućama. Dok smo mi kampanju financirali vlastitim novcem, HDZ je uzimao iz proračuna općine Ivankovo i naslikavao se s prasetinom, no vrhunac njihove nemoći dogodio se na sam dan izbora kada je njihov član Vlado Jozić, isprovociran našim promatračima, prijetio predsjedniku izbornog povjerenstva pa je reagirala policija i on je dobio pritvor od 24 sata. To govori o činjenici do koje granice su htjeli ići da zadrže vlast, smatrajući da su bogovi i da mogu vječno biti na svojim pozicijama, što su kaznili i njihovi birači – zaključio je novi načelnik općine Mirko Miličević.
Važan teren, a ne ideologija
Nezavisni Mirko Duspara, kojemu su građani Slavonskog Broda prije neki dan dali najveći broj glasova na listi za gradonačelnika, kaže da nositi nezavisnu listu znači odabrati teži, ali čini se i jedini put.
– Mi nezavisni moramo se dokazati svojim građanima više nego stranke koje imaju infrastrukturu iza sebe i svoju vojsku, moramo biti svaki dan na terenu u kontaktu s građanima, ali građani to znaju i nagraditi. Njima je već dosta obećanja “velikih” stranaka. Građani ignoriraju podjelu na desni i lijevi blok, njima je bitno jeste li odradili ono što ste obećali i jeste li bili s njima kad je bilo najteže – kaže Mirko Duspara, negdašnji istaknuti član HSP-a koji je 2013. zbog neslaganja s nekim potezima “Đapića i ekipe” odlučio istupiti kao nezavisni kandidat.
S obzirom na to da je bio među prvima koji se na takav hazarderski potez ohrabrio i uspio, sada sa sigurne udaljenosti zadovoljno promatra kako njegovim stopama kreću mnogi, na svim razinama.
– Kandidati su uvidjeli da ne mogu ostvariti samostalnost ako ovise o centrali koja je u Zagrebu ili negdje, ali samo su jake osobe napuštale stranke, uplašili su se da nema prolaza. No, pogledajte što se događa: HDZ je danas u problemima, SDP je u rasulu i umjesto da uz te dvije stožerne stranke postoji eventualno neka treća opcija koja bi bila prevaga kao u ostalim normalnim državama. Nažalost, imamo stotine stranaka i koalicije od po deset stranaka gdje se na kraju ni o čemu ne mogu dogovoriti jer razmišljaju o podjelama funkcija, a najmanje o građanima – kaže Mirko Duspara, dodajući kako vjeruje da su nezavisne liste treći put koji nam je toliko potreban.
Slaže se s tom tezom i politički analitičar Ivica Relković, još ne tako davno jedan od ljudi koji su gradili Most nezavisnih lista. Priznaje im da su upravo oni bili svojevrsni putokaz za obične, takozvane male ljude i njihovu vjeru da se Hrvatska može mijenjati u vlastitoj sredini.
– Svjedočimo golemom rastu nezavisnih lista u odnosu na period prije četiri godine: prije je porast zabilježen u Dalmaciji i Istri dok se sada to ravnomjerno događa svugdje po Hrvatskoj, osobito u Slavoniji koja se iznimno podigla, a tek nešto malo slabije na sjeveru Hrvatske, tako da uistinu možemo govoriti o fenomenu. Tko bi rekao da će se jedna nezavisna lista danas boriti za osvajanje Rijeke, a da prije nije ničim pokazala da ima ikakvu strukturu i da pritom nije riječ o gradiću od 5000 stanovnika, već trećem gradu po snazi u Hrvatskoj – kaže Ivica Relković koji potvrđuje da je riječ o trendu koji je pozitivan u statističkom, ali i stvarnom smislu.
– Ovo su posljednji lokalni izbori na kojima velike stranke kandidiraju stare i “islužene” kadrove, a da ne govorimo o kandidatima s kojekakvim upitnicima u životopisu. Na sljedećim lokalnim izborima velike će stranke itekako čistiti svoje redove. Sve i da pobijedi, nema šanse da primjerice, Vojko Obersnel bude još jednom kandidat, nema šanse da će, uspjeti ljudi koji se hvale da su dosad osvojili pet mandata pa će i šesti, toga više nema. Dakle, prijeti im zamor materijala, a i razne sumnjive situacije u njihovim dosadašnjim vladanjima će učiniti da će i velike stranke morati osvježavati i mijenjati svoje liste i to je pozitivno. Bit će to prirodni pritisak da se velike stranke ne začahure u ono što su dosad bile – predviđa analitičar kojeg pitamo prijete li ovom trendu i neke zamke poput, primjerice, populizma.
Danak brzog skoka
– Nezavisne liste na lokalnoj razini ne mogu se previše baviti populizmom jer ondje ih njihovi birači vide. Osim u četiri najveća grada i možda još ponekog oni moraju početi ostvarivati rezultate, njih će populizam počistiti već na sljedećim izborima jer ako tvoje mjesto ne napreduje, ti padaš, pa tu nema te opasnosti – kaže, pa podsjeća na “danak brzog skoka prema parlamentarnoj razini” koji je zatekao Most, pa je sada bjelodano da najprije treba kvalitetno odraditi lokalnu razine pa se tek onda podizati na više razine. I to je, kaže, zdrav put.
– Ali da će biti proklizavanja u nekim sredinama, naravno da će biti, jer nisu svi nezavisni jednako nezavisni, pa ima i tu lokalnih tajkuna, šerifa i onih koji se samo žele zvati nezavisnima. Naravno da će biti i srušenih proračuna i težeg sastavljanja vlasti ondje gdje nezavisni ne žele participirati jer su nezavisni, tko god oni bili, puno teži na dogovorima, a to je dobro. Ionako su nas u situaciju u kojoj smo se našli dovele trgovine između velikih i manjih stranaka. Nezavisne liste jedina su opcija i očito jedini mehanizam koji vodi do cilja, da Hrvatska naposljetku krene naprijed – zaključuje Relković.