Scena prva: bila je nedjelja, vruće ljetno prijepodne 30. lipnja, kad je Andrej Plenković, nakon što se probudio oko 7 sati u Zagrebu i doletio omiljenom premijerskom rutom do Bruxellesa, ušetao na finalni krug pregovora o podjeli najvažnijih dužnosti u EU i zatekao dosta veselu atmosferu u sobi.
Premijeri Portugala i Belgije, pregovarači uime političkih obitelji socijalista i liberala, izgledali su kao da bi svaki tren mogli početi otvarati boce šampanjca. Osmjesi od uha do uha. Očito pod dojmom da je sve već dogovoreno na višim instancijama, veselo su dočekali pregovarače uime Europske pučke stranke (EPP). No, Plenković i letonski premijer Krišjanis Karinš bili su više u raspoloženju da, umjesto šampanjca, izvuku hladan tuš.
– EPP se baš ne identificira s tim rješenjem – rekao je Plenković, citiran prema kasnijem prepričavanju jednog vrlo upućenog izvora koji je s nama razgovarao pod uvjetom anonimnosti jer se sve to događalo strogo povjerljivo, iza zatvorenih vrata.
To rješenje s kojim se Plenković i europski pučani “nisu identificirali” bilo je dogovoreno između njemačke kancelarke Angele Merkel, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, nizozemskog premijera Marka Ruttea i španjolskog premijera Pedra Sancheza. Prethodnih dana svi su se oni našli u Japanu, na sastanku na vrhu lidera skupine G20, i ondje na marginama dogovorili s čime dolaze na summit u Bruxelles, koji je započeo te nedjelje.
Dolaze s rješenjem da Frans Timmermans, Nizozemac i vodeći kandidat (tzv. spitzenkandidat) europskih socijalista, druge političke grupacije na svibanjskim izborima za Europski parlament, bude predložen za novog predsjednika Europske komisije. Manfred Weber, spitzenkandidat pučana, nije bio u stanju okupiti većinu ni u EP-u, a pogotovo ne među državama članicama u Europskom vijeću, pa je i Merkel, kancelarka Njemačke i neokrunjena kraljica europskih pučana, dotad neprikosnovena u toj najvećoj političkoj grupaciji u EU, pristala na rješenje s Timmermansom.
No, ne i Plenković, koji je na pripremnom, predsamitskom sastanku svih premijera i predsjednika država članica iz redova pučana te nedjelje bio jedan od predvodnika pobune protiv Merkeličina pristanka na ideju s Timmermansom. Kad su se svi preselili iz Kraljevske akademije, s pripremnog sastanka EPP-a, u zgradu Europa, gdje se održavaju sastanci Europskog vijeća, dakle u formatu svih 28 šefova država i vlada EU, EPP-ovi premijeri i predsjednici nastavili su se opirati nagovaranju Angele Merkel da je Timmermans jedino moguće rješenje.
Ursuline nevolje
Scena druga: ponedjeljak, 1. srpnja, dok se summit u Bruxellesu odužio cijelu noć i nastavio cijelo prijepodne, bez naznaka kad će završiti, 400-tinjak kilometara istočnije, u poljima Donje Saske, njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen bavila se posljedicama još jedne tragedije u svome resoru. Njemački vojni helikopter EC-135 upravo se srušio južno od Hannovera. Jedan pilot smrtno je stradao, drugome su spašavali život u bolnici, a ministrica je došla na mjesto nesreće izraziti sućut obitelji poginulog, obići ranjenog, sve to uz pratnju novih medijskih komentara s pitanjima jesu li njemačke oružane snage, Bundeswehr, dotaknule dno u mandatu Merkeličine omiljene ministrice.
Samo tjedan prije te helikopterske nesreće, dva njemačka borbena zrakoplova Eurofighter sudarila su se u letu: jedan je pilot smrtno stradao, drugi je pronađen živ kako s padobranom visi s drveta. Okružena smrću, tragedijama i zastarjelom vojnom opremom, Ursula von der Leyen izgledala je kao političarka čija karijera ide prema zalasku.
U načinu na koji su se stvari razvile u sljedećih nekoliko sati nakon te dvije scene krije se odgovor na pitanje kako je Hrvatska dobila ovaj tjedan potpredsjedničko mjesto u novoj europskoj vladi. U načinu na koji je Plenković srušio već praktički svršenu ideju s nizozemskim socijalistom na čelu Komisije, i načinu na koji se baš Ursula von der Leyen zatekla na mjestu pada Fransa Timmermansa, leži odgovor na pitanje kako je Dubravka Šuica dospjela na mjesto potpredsjednice Europske komisije za demokraciju i demografiju.
Nema nikakve sumnje oko toga da je Ursula von der Leyen Merkeličin protégé. Bila je ministrica od 2005. do 2019., s najduljim stažem u raznim Merkeličinim vladama. Ali, Merkel nije bila ta koja je predložila Ursulu von der Leyen za šeficu Komisije, na kraju ni ta koja je glasovala za nju.
Zbog protivljenja koalicijskog partnera iz SPD-a, Njemačka je pri glasovanju u Europskom vijeću 2. srpnja ostala suzdržana, premda je u tom trenu Merkel već vrlo rado prihvatila novo rješenje, a mnogi su komentatori u razvoju događaja vidjeli tipični merkelovski manevar, u kojemu, čak i kad stvari idu protiv njezine volje i njezine politike, njemačka kancelarka uvijek na kraju iziđe kao pobjednica i dobije rješenje koje nije moglo biti bolje za nju.
No, Ursulu von der Leyen u igru je ubacio francuski predsjednik Emmanuel Macron, ne Merkel, pogotovo ne Plenković. Plenkovićeva uloga bila je sprečavanje već dogovorenog rješenja s Timmermansom, što je otvorilo vrata kroz koja je kasnije Macron uveo Ursulu. Rješenju s Timmermansom protivili su se i drugi igrači, ponajprije mađarski premijer Viktor Orban i cijela Višegradska skupina (V4, u kojoj su osim Mađarske još i Poljska, Slovačka i Češka).
Ali, Orban je suspendiran iz EPP-a i njegovo protivljenje Timmermansu nema istu političku težinu kao protivljenje umjerenjaka u EPP-u, srednje struje koja je uvijek bila uz Merkel, no ne i ovaj put. Stoga, kad su Plenković, letonski premijer Karinš, irski premijer Varadkar i rumunjski predsjednik Iohannis ustali protiv Merkeličine ideje prepuštanja najvažnije dužnosti u EU drugoj stranci, a ne prvim pučanima, to je bio uteg koji je prevagnuo.
Plenkovića je taj dan, u nedjelju, na početku onoga što će se pretvoriti u najdulji summit u povijesti EU, telefonski zvao i Sebastian Kurz, mladi austrijski premijer koji nije mogao doći na summit zbog pada austrijske vlade i očekivanja izvanrednih izbora. Kurz je ohrabrivao Plenkovića da ne popušta pred Merkel i ne dopusti da prođe Timmermans.
Iz današnje perspektive, nakon što je Ursula von der Leyen objavila podjelu uloga u svojoj Komisiji, činjenica da su i Hrvatska i Letonija dobile više pozicije od očekivanih (Dombrovskis izvršni potpredsjednik, Šuica ne izvršna, ali ipak potpredsjednica) izgleda i kao protuusluga za ulogu koju su premijeri tih dviju država odigrali kao EPP-ovi pregovarači o podjeli čelnih mjesta institucija. A i Austrija i Irska prošle su odlično: Johannes Hahn je potpredsjednik Komisije za proračun, a Phil Hogan povjerenik za trgovinske odnose. Mađarska je prošla tako-tako, i ne baš sjajno: Orbanovu kandidatu Laszlu Trocsanyiju šefica Komisije dodijelila je resor proširenja, ali neslužbeni izvori u Bruxellesu govore da i ona sama dijeli očekivanje mnogih koji misle da će Mađar biti srušen na saslušanju u Europskom parlamentu. I da će kritike na saslušanju ići i na račun njega osobno kao bivšeg ministra pravosuđa u zemlji zalazeće neovisnosti pravosuđa, ali i na račun same zemlje, pa da će Ursula morati mijenjati resor koji daje novom Orbanovu kandidatu ili kandidatkinji.
Ni rumunjska kandidatkinja Rovana Plumb, koja je dobila resor prometa, možda neće proći u EP-u zbog stranačke povezanosti sa šefom rumunjskih socijaldemokrata koji služi zatvorsku kaznu nakon osude za korupciju. Moguće je da će EP srušiti jednog manje prihvatljivog kandidata s desnice i jednog s ljevice. Mnogi su u EP-u već dobili osip zbog opisa zaduženja Grka Margaritisa Schinasa, potpredsjednika EK za “zaštitu našeg europskog načina života”. Miješanje karata u Ursulinu timu je, dakle, još moguće. Ali Šuica je prilično zacementirana.
Dubravkina demokracija
U mandatnom pismu koje je Ursula von der Leyen napisala za Šuicu vidi se da “Dubravkina demokracija i demografija” (DDD) pokriva predstavljanje Komisije u organizaciji, pripremi i provedbi velike Konferencije o budućnosti Europe, koja će početi 2020. i trajati dvije godine, i na kojoj bi se trebala dogovoriti i prihvatiti velika reforma EU. Zbog te je uloge, i zbog toga što je ideja da što više građana sudjeluje i na konferenciji i u novoj, demokratskijoj strukturi EU, u Šuičin opis posla ubačena riječ demokracija. Druga riječ – demografija – znači da gospođa Von der Leyen očekuje od gospođe Šuice da koordinira rad Komisije na izradi strategija i primjeni raznih mjera koje se tiču brige o starim ljudima u Europi, brige o mladima, usklađivanja poslovnog i obiteljskog života Europljana, pomaganja područjima u EU koja su pogođena negativnim demografskim trendovima…
Ursula von der Leyen bila je ministrica obitelji u njemačkoj vladi i zna o čemu govori kad Šuici daje takve zadatke. Stoga vrlo dobro zna i da je stvarna nadležnost EU na tom području vrlo mala: demografska politika u nadležnosti je država članica. Šuica može koordinirati, predstavljati strategije, obilaziti EU uvjeravajući nacionalne vlasti da bi bilo dobro napraviti ovo ili ono, ali nacionalne vlasti imaju nadležnost, ne Komisija i ne Šuica. Tek treba vidjeti tijekom sljedećih pet godina kako će Šuičin rad točno izgledati, koliki će biti njezin stvarni utjecaj i kakve će rezultate postići. I njezina uloga u Konferenciji o budućnosti Europe može biti važna onoliko koliko zvuči, a može biti i sporedna, u sjeni same predsjednice ili izvršnih potpredsjednika Komisije koji će također sudjelovati na Konferenciji. Samo što će, umjesto brige o organizaciji, brinuti da daju stvaran sadržaj.
Za razliku od drugih potpredsjednika, a ukupno ih je osam, Šuica ne kontrolira nikakav ozbiljan DG, što je skraćenica za opću upravu unutar Komisije, svojevrsno ministarstvo unutar vlade, ako uzmemo da je Komisija kao europska vlada. Ispod Šuice je samo DG Comm, opća uprava za komuniciranje, s vojskom glasnogovornika i predstavništava Komisije u svim državama članicama. Ostale opće uprave pomagat će Šuici od slučaja do slučaja, ali neće biti izravno pod njom kao cjeline. Neven Mimica, prvi Hrvat na mjestu europskog povjerenika, ispod sebe je imao DG DevCo, opću upravu za razvojnu pomoć i međunarodnu suradnju. No, Mimica nije bio potpredsjednik Komisije. I dobio je resor za koji se prije pet godina nijedna od država članica nije ni interesirala, kamoli borila. Iako je, treba reći, resor sam po sebi važan, a postao je još važniji tijekom Mimičina mandata, kako je buknula migrantska kriza, pa je rješavanje korijenskih uzroka migracija u Africi i diljem Trećeg svijeta postalo nešto što je došlo u veći fokus Europljana.
Realno, ni Mimica ni tadašnji premijer Zoran Milanović nisu bili toliko blizu centru europske moći, i najmoćnijim ljudima u EU, koliko premijer Andrej Plenković i, posredno, Šuica kao potpredsjednica Komisije.
Plenković ima kredita
Nijedan objektivan promatrač ne može zanijekati da je, osim ambicije da Hrvatska postane razvijenija, uglednija i prominentnija država članica EU, također i osobna Plenkovićeva ambicija prisutna kao pogonsko gorivo u svim tim Plenkovićevim igrama oko EU.
No, objektivno, zasad Plenković još nije bio u prilici unovčiti sav taj prikupljeni kredit za zadovoljavanje osobne ambicije, a unovčava ga za jačanje Hrvatske kao države članice. A, kao što se vidjelo u onim besanim noćima tijekom najduljeg summita u povijesti EU, osobne ambicije koje se brižljivo grade lako mogu izgorjeti ako u krivom trenutku lete preblizu suncu.
U tim je noćima izgorio Martin Selmayr, sada detronizirani, ali tada i dugo prije toga prilično svemoćni glavni tajnik Europske komisije i bivši šef Junckerova kabineta, koji je u jednom trenutku, kako smo već pisali, obilazio hodnike i delegacijske sobe država članica u zgradi Europa, pokušavajući prikupiti podršku za Andreja Plenkovića kao predsjednika Europske komisije. Selmayr je izgorio, ubrzo nakon toga je smijenjen i poslan na utješnu, puno nižu dužnost, u neku vrstu izgnanstva, samo što u Europi to nije Sibir, kao u Rusiji, nego je to Beč, na lijepom plavom Dunavu.
Ali, Plenković ipak nije izgorio u tom letu blizu suncu na summitu od 30. lipnja do 2. srpnja, nego se dočekao na noge kao netko kome svi, pa i nova predsjednica Ursula von der Leyen, priznaju da je bio dio pronađenog rješenja, a ne dio problema. Kod Ursule je imao dosta kredita, koji je sad unovčio u obliku potpredsjedničkog mjesta za Hrvatsku.
Sljedeći korak, možda za reprogramiranje preostalog kredita, vjerojatno će se dogoditi na izbornom kongresu Europske pučke stranke koji je Plenković uspio dovesti u Zagreb. Održat će se 20. i 21. studenoga i na njemu će pučani birati novog predsjednika i vodstvo stranke.
Dosadašnji predsjednik, Francuz Joseph Daul, bio je jedan od Plenkovićevih saveznika i u borbi za izbor Marije Pejčinović-Burić za glavnu tajnicu Vijeća Europe, i u pregovorima oko EU institucija. Plenkoviću je u interesu da i novo vodstvo stranke, “Zagrepčani” po rođenju, odnosno izboru na svoje nove dužnosti, bude jednako ili još prijateljskije raspoloženo prema njemu i Hrvatskoj.
Pogledajte video: Europska vojska
Kao sto je bilo onih koji nisu htjeli Hrvatsku drzavu i samostalnost, tako i danas ima onih koji ne zele jaku Hrvatsku s ugledom u Europi nego balkansku prćiju i zato im smeta Plenković. E pa placite gospodo i dalje:))