Izvršni direktor Europske obrambene agencije (EDA) Jorge Domecq u razgovoru za Večernji list, vođenom u Bruxellesu nakon njegova povratka iz radnog posjeta Zagrebu, objašnjava što točno radi ova EU agencija koja postaje sve važnija kako se EU sve više okreće uspostavi suradnje među državama članicama i na području vojne, obrambene politike.
EDA postoji već 15 godina, ali sve do prije godinu-dvije Europska unija zapravo nije imala ambiciju upletati svoje prste u obrambenu politiku država članica. To se počelo mijenjati odlukom građana Ujedinjenog Kraljevstva da izađu iz EU jer ta je država članica bila najglasnija u prijetnji da će uložiti veto na svaki pokušaj ozbiljnijeg upletanja EU u područje u kojemu NATO sasvim dobro radi taj posao koordiniranja i zajedničke obrane saveznika. S Britancima na izlaznim vratima, ostatak EU uspostavio je PESCO, stalnu strukturiranu suradnju u području obrane, a za manje od četiri mjeseca počinje s radom i novi Europski fond za obranu, težak oko pet milijardi eura godišnje.
A za manje od dva mjeseca na dužnost predsjednice Europske komisije stupa Ursula von der Leyen, prva osoba koja na tu dužnost dolazi iz nekog ministarstva obrane, u ovom slučaju njemačkog. Vojne i obrambene teme ušle su na listu prioritetnih tema u EU i ne izgledaju kao da će nestati, nego upravo suprotno. Povoda za razgovor s izvršnim direktorom Europske obrambene agencije je napretek.
Gospodine Domecq, kreće li se Europska unija prema stvaranju vojske EU?
Gledajte, možete tražiti po gradu tko radi na stvaranju vojske EU, ali ja nisam dosad naišao na nekog takvog. Ono što radimo nešto je što žele same države članice, i naši partneri i saveznici koji su u NATO-u, a to je da europska obrana postane učinkovitija. Uspostavili smo različite nove alate, poput Prioriteta za razvoj sposobnosti EU (CDP), Koordiniranog godišnjeg pregleda obrane (CARD), Stalne strukturirane suradnje u području obrane (PESCO) i Europskog obrambenog fonda (EDA). Pokušavamo obrambenu suradnju pretvoriti u normu kako bismo Europsku uniju učinili učinkovitijom u obrani. To znači dostizanje sve više i više sposobnih, iskoristivih, rasporedivih, interoperabilnih i održivih sposobnosti i snaga.
Europska obrambena agencija (EDA) postoji već 15 godina, ali čini se da je tek s Brexitom, s pokretanjem procedure izlaska iz EU jedne države članice koja je uvijek bila snažno protiv bilo kakvog kretanja prema jačanju obrambene suradnje unutar EU, ostatak EU pronašao novu ambiciju i stvorio novi zamah prema obrambenoj Uniji. Slažete li se?
Ne bih rekao da je Brexit bio taj okidač, mislim da je nekoliko razloga. Jedan je sve kompliciraniji i nestabilniji sigurnosni kontekst u i oko Europe. Drugo, vidljiva želja građana u državama članicama da se EU zaista brine i o sigurnosti. Treće, imamo i neka pitanja o tome koliko se dugo još možemo u obrambenoj politici oslanjati na treće države izvan Europske unije. I posljednje, ali ne najmanje važno, danas se odvija tehnološka revolucija koju ćemo propustiti ako ne udružimo snage.
Sve je to zajedno potaknulo države članice da zaista udruže snage i stvore novu razinu ambicioznosti, koja se održava i u globalnoj strategiji Europske unije, u tome da EU ne treba samo upravljati krizama kad do njih dođe uokolo, nego se također brinuti o zaštiti svojih građana i teritorija EU.
Puno ljudi, komentatora, pa i običnih građana sklono je, kad razmišlja o toj temi, pomisliti na nešto što nazivaju vojskom EU, ali to što vi govorite puno je, dakle, postupnije kretanje prema sve većoj obrambenoj suradnji? Ne nužno do te mjere da se ta suradnja pretvori u nešto što se može nazvati stvarnom europskom, nadnacionalnom vojskom pod jednim zapovjedništvom?
Sad miješate različite koncepte. Jedinstveno zapovjedništvo jedna je stvar, to imamo u operacijama. Ali, trebamo biti vrlo jasni o tome da europska obrambena politika ostaje na međuvladinoj razini. Nije zapisana u temeljnom ugovoru o funkcioniranju EU. Ovi alati, koje sam naveo, a koji se tiču pojačane obrambene suradnje, ugrađeni su u nacionalne planove obrane. Ako Hrvatska razvija plan koji, među ostalim, ima na umu i obveze koje je prihvatila preuzeti PESCO-om, i gleda na to kroz ambiciju stvarnog udruživanja i približavanja drugim nacionalnim snagama, onda zaista idemo prema konvergenciji i integraciji obrambenih planova država članica.
Ali takva integracija ne znači automatski obrambenu uniju. Nego znači da surađujemo prema konceptu zajedničke obrane, što jest zapisano u ugovoru o funkcioniranju EU. Države članice ostat će odgovorne za obranu. To je ultimativni aspekt suvereniteta koji ostaje isključivo u nacionalnoj domeni. Razvoj sposobnosti, proces u kojem mi pomažemo, usmjeren je prema tome da se stvari rade zajednički, ali vlasništvo nad tim procesom u rukama je država članica. Ne u rukama EU.
Što je s pitanjem kompatibilnosti s NATO-om? Europljani naglašavaju da se svi ti novi alati stvaraju komplementarno, a ne u konkurenciji s NATO-om, ali Amerikanci, čini se, nisu tako uvjereni. A neke države članice EU i NATO-a osjetljivije su prema tom pitanju nego druge, ne žele da se stvara razdor. Kako vidite da bi to moglo biti razriješeno? Očito je da mora biti razriješeno da bi sve ovo što EU radi dobilo zamah.
Smatram da je snažna Europa u području obrambene politike preduvjet za snažan NATO. NATO već dugo poziva Europljane da preuzmu na sebe veći dio tereta, a mi našim inicijativama radimo upravo to: povećamo obrambene aktivnosti država članica EU, posebno onih koje su ujedno NATO saveznice. Prioriteti za razvoj sposobnosti EU (CDP) su koherentni s NATO-ovim procesima. Sve dok se brinemo o tome da CDP nije u kontradikciji s onime što NATO traži od europskih zemalja ili da ne odstupa od prioriteta koje NATO postavlja pred države članice, mislim da radimo nešto u interesu svih: samih država, Europske unije, NATO-a. Inicijative naravno moraju biti transparentne, objašnjene našim saveznicima izvan EU, što radimo u redovitim kontaktima i sastancima s veleposlanicima iz NATO-ovih saveznica koje nisu države članice EU. Dajemo im sva objašnjenja o našim inicijativama.
Ako dobro shvaćam, a ispravite me ako griješim, najvažnija zabrinutost s američke strane tiče se pristupa natječajima za projekte sufinancirane iz Europskog obrambenog fonda, odnosno pitanja hoće li biti tretirani posve kao treća država izvan EU koja zbog toga ima teži pristup.
Pa moraju biti tretirani kao treća zemlja jer nisu u EU, a mi se koristimo novcem koji dolazi iz džepova europskih poreznih obveznika. Jasno je da je Europski obrambeni fond stvoren radi jačanja konkurentnosti europske obrambene industrije. To međutim ne znači da je Europski obrambeni fond zatvoren za sudjelovanje drugih entiteta, poput američke vojne industrije, pod određenim uvjetima koji su uspostavljeni u propisima. To nije zatvorena inicijativa.
Nije zatvoren, ali je pristup teži za Amerikance?
Ne bih rekao da su uvjeti teži od onih koje europska vojna industrija mora ispuniti da bi sudjelovala u projektima u SAD-u. Ne vidim ništa neobično u Europskom obrambenom fondu koji se koristi javnim novcem za pomaganje industrije u Europi, čiju je konkurentnost prepoznao kao pozitivan cilj čak i NATO. Pročitajte deklaraciju s NATO-ova summita u Chicagu 2012., u kojoj se govori o snažnoj i konkurentnoj industriji s obje strane Atlantika.
Prošloga ste tjedna posjetili Hrvatsku. Kako ocjenjujete napredak Hrvatske u implementaciji EU prioriteta za razvoj sposobnosti?
Posjetio sam Hrvatsku već na početku mandata prije pet godina, a ovaj sam put vidio iskrenu zainteresiranost, kako Ministarstva obrane tako i gospodarstvenika, da se približe europskim obrambenim inicijativama i uključe ih u nacionalne planove obrane. Razgovarao sam s ministrom obrane Damirom Krstičevićem, koji je zaista dao poticaj svim tim naporima. I susreo sam se u Hrvatskoj gospodarskoj komori s više od 40 predstavnika industrije, koji sada počinju pronalaziti način da se bolje uključe u ono što im EU na ovom području može ponuditi. Europska će im obrambena agencija rado pomagati u tim naporima. Planiramo tijekom hrvatskog predsjedanja Vijećem EU organizirati i konferenciju o obrambenoj industriji.
Biste li rekli da predstavnici vojne industrije iz malih zemalja, koje nisu veliki proizvođači i izvoznici novih vojnih tehnologija, mogu računati da će od ovoga zaista imati koristi? Ili su svi ti alati primarno namijenjeni zemljama s razvijenom vojnom industrijom koje su veliki igrači na tržištu? Moje je pitanje: kakve su prilike u svemu ovome za države poput Hrvatske?
Obrambena suradnja i Europska obrambena agencija rade na korist svih država članica. No, rekao bih da posebno manje države članice imaju veću priliku izvući korist od obrambene suradnje i razvoja sposobnosti. Drugo, sve to na neki način funkcionira kao burza. Ako želite dobiti, morate investirati. Tako da je najbolji način da izvučete maksimum iz obrambene suradnje taj da se uključite u igru. Snažno potičem Hrvatsku da se uključi u onim domenama u kojima smatra da ima tehnološku prednost, bilo da je to naoružanje, bilo da je to kibernetika, bilo da su to materijali. Da javna administracija i industrija zaista vide kako mogu najbolje surađivati i uključiti se u ove inicijative.
Među prvim projektima PESCO-a i jedan je koji se tiče vojne mobilnosti, čini mi se da sve zemlje koje su se uključile u PESCO sudjeluju u tom konkretnom projektu. Koji je zanimljiv jer zapravo otkriva da je kretanje unutar EU, naravno, lako za građane zbog schengenske zone bez granica, lako za robu i usluge, ali prilično komplicirano i nemodernizirano za vojne konvoje. EU je, logično, u prošlosti bio više usredotočen na ono od čega građani i poduzeća imaju koristi, na ukidanje roaminga u mobilnoj telefoniji na primjer, ali sada se usredotočuje i na olakšavanje kretanja vojske. No, hoće li i to zapravo ići postupno ili će se rezultati tog rada vidjeti brzo? I kako?
Puno smo napredovali otkako je EU počeo raditi na pitanju vojne mobilnosti, na koje je NATO već dugo vremena upozoravao. No, NATO nema sveobuhvatan, svevladin pristup kakav EU ima. NATO ne okuplja dijelove vladine administracije koje su izravno uključene u takvo pitanje, kao što su carina, javni radovi, ministarstvo prometa itd. EU je sposoban razmotriti to pitanje na sveobuhvatan način i to je ono što činimo.
Sav posao oko iniciranja tog projekta koji se tiče vojne mobilnosti u EU dogodio se ovdje, u ovoj agenciji, još 2017. godine. Okupili smo sve institucije i aktere koji imaju što reći o vojnoj mobilnosti radi utvrđivanja plana puta, identificiranja problema koji postoje i identificiranja institucija ili tijela koja su najbolje pozvana da konkretno pitanje riješe. S takvim planom puta, koji je bio temelj za akcijski plan koji je Europska komisija objavila 2018., radimo na rješavanju svih tih aspekata. EDA s jedne strane podržava projekt PESCO-a, u kojem sudjeluje 25 država članica, ali mi istovremeno i predvodimo ispunjenje četiriju različitih ciljeva vojne mobilnosti.
Uspostavili smo dva projekta. Jedan se tiče prekograničnih vojnih dozvola, kojima je cilj smanjenje administrativnog tereta i harmoniziranje organizacije vojnog prijevoza zrakom, vodom, cestom, željeznicom. Drugi se projekt tiče carina, radi većeg standardiziranja kretanja trupa i vojne opreme po Europi, uz što manje iznimaka.
Prvi projekt potpisan je u svibnju, a drugi će biti potpisan u prvoj polovici 2020., tijekom hrvatskog predsjedanja. I prije ljeta dovršili smo dvije studije, jednu o transportu opasne robe, što je važno za vojnu mobilnost, ali vrlo osjetljivo kad se koristite javnom prometnom mrežom, i drugu o pravnim pitanjima koja ograničavaju vojnu mobilnost u nekim državama članicama. Te su studije sad u Komisiji i gledamo što možemo učiniti da se postigne napredak na ta dva aspekta.
evropska vojska je utopizam....kao i komunizam ...svi ravnopravni ...kako da ne....evropa nije drzava ..pa joj ne treba ni vojska....a sto bi radili obercinovnici iz brusellesa...