Prije nekoliko dana dogodilo se nešto krajnje neobično u hrvatskome političkom životu – svojom je voljom prestala postojati jedna politička stranka. Riječ je o Ladonji, istarskoj regionalnoj stranci, koja je osnovana u ožujku 2011. iz istoimene udruge građana te je poživjela malo više od dvije godine. Otpočetka su je pratili brojni prijepori. Jedni su je odmah nakon što je osnovana proglasili istarskom inačicom poduzetničke stranke berluskonijevskog tipa jer ju je osnovao i vodio poduzetnik Plinio Cuccurin, kojemu se pripisivao pokušaj da pomoću Ladonje osobno bogatstvo pretoči u političku moć. Ako je bilo tako, Cuccurin je zakasnio za desetak ili čak petnaestak godina jer je tada berluskonizam već bio u svojoj ocvaloj fazi i na silaznoj putanji. Nije stoga isključeno da je i taj zakašnjeli pokušaj priključenja jednome silaznom trendu u razvoju političkih stranaka utjecao na propast Ladonje.
Drugi su tvrdili da je riječ o regionalnoj ispostavi HDZ-a – eksperimentu za kojim je HDZ posegnuo nakon opetovanih višegodišnjih neuspjeha na nacionalnim, regionalnim i lokalnim izborima u Istri. I na ovogodišnjim svibanjskim izborima HDZ-ova lista za Županijsku skupštinu dobila je siromašnih 7,7 posto glasova, a njegova kandidata za istarskog župana podržalo je jedva 4,4 posto birača. Cuccurin se branio od tih optužbi tvrdeći da je prikriveni pravi politički partner HDZ-a u Istri IDS, a da je to stranačko političko partnerstvo umnogome zasnovano na čvrstoj osobnoj osovini Sanader – Jakovčić. Treći i najdobrohotniji pozdravili su Ladonju kao poželjan i autentičan regionalni izazov IDS-u koji bi mogao barem načeti, kad već ne može ukinuti, njegovu dugogodišnju političku dominaciju u Istri. O Ladonji se zapravo nikad nije saznalo mnogo, a gotovo se ništa nije znalo o ideološkom profilu ili svjetonazoru te kratkovječne organizacije.
>> SDP izgubio najveći istarski grad Pulu: Kajin neće biti župan
>> Damir Kajin neće osnovati novu stranku
>> Damir Kajin: Gore glavu Istrijani, ovo je početak nove priče!
IDS - istarski hegemon
Ladonja je 2009. imala niz zapaženih uspjeha na općinskim, gradskim i županijskim izborima u Istri. Na izborima za županijsku skupštinu tada je osvojila oko 18 posto glasova i postala druga politička snaga u Istri. No potom su uslijedili porazi. Na parlamentarnim izborima 2011. stranka je dobila malo više od pet posto glasova u istarskoj izbornoj jedinici, ali je prednost pobjedničke koalicije SDP-a, IDS-a HNS-a i HSU-a bila tolika da joj nije pripao nijedan mandat. No pravi se potop dogodio na proteklim lokalnim izborima na kojima je lista Ladonje za Županijsku skupštinu dobila 4,6 posto, a kandidat za istarskog župana 3,3 posto glasova. Čelnici Ladonje – s kojima se suglasio i Cuccurin poslavši im SMS odnekud iz inozemstva – odlučili su stoga ugasiti stranku. Zaključili su da tako mala potpora dokazuje da ih birači nisu prepoznali kao alternativu vlasti. To je nedvojbeno vrlo pozitivan odmak od prakse stotinjak političkih strančica u Hrvatskoj – od, recimo, Hrvatske čiste stranke prava na desnici do Akcije socijalnih demokrata na ljevici – koje desetljećima ne postižu nikakve uspjehe na bilo kojim izborima, ali doslovce gnjave javnost svojim prisustvom i stvaraju suvišan metež na stranačkoj pozornici. No one su se odavno iz političkoga pretvorile u psihološki fenomen.
Upravo kada se riješio jednoga svoga izazivača, IDS se na prošlim lokalnim izborima suočio s mnogo opasnijim izazovom. Milanović je skovao svoj drugi veliki “strateški projekt” – prvi je bila propala “operacija Ostojić” u Zagrebu – koji je nazvan “operacija Kajin”. Dugoročan cilj projekta bilo je oživljavanje i jačanje istarskog SDP-a i njegovo posljedično odvajanje od statusa IDS-ova priručnoga džepnog partnera. Kratkoročan cilj bila je pobjeda u utrci za istarskog župana pomoću Damira Kajina, dugogodišnje IDS-ove političke maskote i novopečenog odmetnika. Je li operacija uspjela? Operacija nije uspjela. Kako se ne bi previše špekuliralo o točnosti tih tvrdnji, najbolje se poslužiti izbornim podacima. Kako bi se tvrdnje što uvjerljivije potkrijepile, poslužit ću se podacima koje SDP najviše voli i koji mu tradicionalno idu u prilog – rezultatima izbora u svih deset istarskih gradova: Bujama, Buzetu, Labinu, Novigradu, Pazinu, Poreču, Puli, Rovinju, Umagu i Vodnjanu. Agregirani podaci u četiri tipa izbora u istarskim gradovima – izborima za Županijsku skupštinu i župana te izborima za gradska vijeća i gradonačelnike – pokazuju da je IDS (u prigodnoj koaliciji s HNS-om i Zelenima) nadmoćno pobijedio SDP (i njegove prigodne koalicijske partnere HSU, SDSS, HSLS, SDA) na svima njima.
Na izborima za Županijsku skupštinu IDS-ova lista prosječno je dobila 46,8 posto, a SDP-ova 25,5 posto ili 21,3 posto glasova manje. Na izborima za župana IDS-ov kandidat dobio je prosječno 50,0 posto, a SDP-ov kandidat 35,1 posto ili oko 15 posto glasova manje. Na izborima za gradska vijeća IDS-ova lista dobila je prosječno 43,5 posto, a SDP-ova 19,7 posto ili 23,8 posto glasova manje. Naposljetku, na izborima za gradonačelnike, IDS-ovi kandidati, koji su se natjecali u svih deset gradova, prosječno su dobili 52 posto glasova, a SDP-ovi kandidati, koji su se natjecali u sedam gradova, 29,4 posto. Da nije bilo SDP-ova kandidata koji je u svojevrsnoj političkoj mikroklimi u Umagu postao gradonačelnik dobivši 55,6 posto glasova, prosječan udio bio bi još niži. Usput rečeno, Kajin je uspio malo provincijalizirati i ruralizirati SDP jer su i županski kandidat i lista za Županijsku skupštinu dobili oko jedan posto više glasova u cijeloj Istri nego samo u gradovima. Nasuprot tome, IDS je dobio gotovo tri posto glasova više u gradovima nego u cijeloj županiji.
Što govore ti podaci? Govore, ponajprije, da je SDP bio najuspješniji u utrci za župana i utrci za mjesta u Županijskoj skupštini u kojoj je nositelj liste bio Damir Kajin. SDP je pak bio najneuspješniji u utrci za mjesta u gradskim vijećima u kojima stranka nastupa u ogoljenu obliku, bez posuđenih “rasnih konja” koji vuku utrku i daju joj tempo. Pogubni su, primjerice, podaci da je lista SDP-a na izborima za gradska vijeća Poreča dobila žalosnih 4,3 posto, Novigrada bijednih 7,1 posto, a Buja vrlo skromnih 13,8 posto glasova. U ta tri grada SDP nije imao ni gradonačelničke kandidate. Što god tko mislio o Damiru Kajinu, on je najvećim dijelom zaslužan što se SDP donekle “izvukao” na lokalnim i regionalnim izborima u Istri. U razmjerno dobre rezultate za Županijsku skupštinu i pogotovo za župana utkan je ponajprije osobni Kajinov politički kapital, dok je razmjerno loše rezultate izbora za gradska vijeća i gradonačelnike utkan poglavito stranački kapital SDP-a. Ako Kajin i SDP raskinu koaliciju ili ako se Kajinov osobni kapital počne ubrzano topiti, SDP će se vratiti ondje gdje je bio na lokalnim izborima 2009. godine.
Zašto je IDS politički pokopao Ladonju i pobijedio SDP u Istri? Zato što nijedna od te dvije stranke nije spojila dvije sastavnice koje su, barem zasad, nužne za uspjeh u Istri: istarsko podrijetlo i opći lijevi ideološki profil. Ladonja je bila autentičan istarski politički fenomen, ali joj je nedostajao makar nepotpun i fragmentiran lijevi ideološki profil ili svjetonazor. SDP pak ima nekakav fragmentiran ideološki ili svjetonazorski lijevi profil, ali nije autentična istarska stranka. Istarski SDP samo je ogranak nacionalne stranke. Kako je Istranima silno važno – ako nije i presudno – da njima vladaju “domaći ljudi”, istarski SDP po nekoj se logici ili inerciji godinama sve više približavao IDS-u, oponašao ga i udvarao mu se ne bi li biračima pokazao da je podjednako istarski kao IDS, s jedne strane, i ne bi li se i sam ugodnije osjećao u maloj istarskoj sredini u kojoj u proteklih dvadesetak godina IDS nije postao samo politički, nego i kulturni hegemon, s druge strane. Ne treba, dakako, podcjenjivati ni statusne i materijalne koristi što su ih pojedinci i skupine u SDP-u izvlačili iz klijentelističkih aranžmana s IDS-om, a koje Kajin, vjerojatno razložno, opisuje kao “mrvice sa stola”.
Izgubljen u “političkom požaru”
Je li se SDP-u i Milanoviću sve to isplatilo, ako se imaju na umu i kratkoročni i dugoročni koalicijski troškovi te operacije? Dva su glavna razloga koja govore da ta operacija nije bila ni razumna ni korisna. Ponajprije, temeljni politički interes SDP-a trebalo bi biti održanje vladajuće koalicije na okupu, povećanje njezine unutarnje kohezivnosti i vanjske djelotvornosti kako bi ostvarila makar neke programske ciljeve u ekonomiji o kojima ovisi i budućnost nacije. Umjesto toga, koalicija se iznutra rastače, i to onda kada Vlada stoji loše i kada je izložena sve jačim socijalnim, političkim i ideološkim pritiscima brojnih društvenih aktera: Katoličke crkve, sindikata, udruge poslodavaca, braniteljskih udruga, nevladinih organizacija, desne i lijeve političke opozicije, konzervativnoga društvenog pokreta, strukovnih udruga, akademske zajednice, medija i drugih. Povremeno se čini kao da je Vlada u ratu sa svima i da svi ratuju s Vladom.
U “političkom požaru” u kojemu su se našli Banski dvori doista je nerazumno izazvati kavgu s jednim od tri susjeda od kojih uzimaš vodu da bi ugasio požar na vlastitoj kući. Nadalje, ako je SDP-u i Milanoviću osobno toliko stalo do liberalnih svjetonazorskih pitanja oko kojih se u društvu i državi vodi “Kulturkampf”, onda nije razumno izbacivati iz svojega “borbenog tabora” prirodne političke saveznike poput IDS-a. Svibanjski lokalni izbori doista nisu bili vrijeme za odmjeravanje snaga s IDS-om. Pravo vrijeme i prave okolnosti za početak obnove istarskog SDP-a stekli su se nakon teškog poraza na regionalnim i lokalnim izborima 2009. Milanović je tada bio već dvije godine na čelu SDP-a pa je mogao eksperimentirati i riskirati koliko je htio. Ali, eto, nije. Odlučio je da baš sada pravo vrijeme za to i – pogriješio.