Kako je započeo i trajao, tako je put RH u EU i završio, mučno i jadno

U vrijeme mog djetinjstva pankeri nisu bili politički hiperkorektni malograđani koji preko veze sređuju povlaštena parkirališna mjesta u elitnim četvrtima i čije koncerte sponzoriraju velike multinacionalne kompanije. Nisu bili stručnjaci za ustavno pravo, kao ni za bilo što drugo. Najcjenjeniji punk bend u mom rodnom Mostaru bio je Fontanit, predvodio ga je legendarni pjevač Kondor. Jednog ljeta trebali su svirati u Starom gradu. Nakon što je koncert već kasnio više od sat vremena, pred brojne okupljene fanove konačno je izašao jedan član benda i rekao: “Raja, žao mi je, koncert se otkazuje, Kondoru došli gosti....”. Pokojni Kondor mi pada na pamet dok slušam kako na pompozno najavljivanu proslavu ulaska Hrvatske u EU, zbog “nedostatka vremena”, ne dolazi njemačka kancelarka Angela Merkel, već šalje nižerangiranog dužnosnika ministarstva. Možda će i njoj u nedjelju doći gosti pa ne stigne? Gospođa Merkel voli nogomet, ali sezona je odavno završila, pa nije riječ ni o tome. Budući da je nedjelja, sigurno nema zakazan posjet zubaru ili frizeru. Štoviše, novinari su već uočili kako u javno dostupnom kalendaru kancelarkinih obveza u nedjelju nema ničega. Njemački mediji o razlogu njezina nedolaska u Zagreb nemaju dvojbi. Središnji dnevnik javne televizije u srijedu je eksplicitno povezao Merkeličin nedolazak u Zagreb sa slučajem Perković. Ne radi se o tome što Marko Perković neće pjevati na Trgu, već o činjenici da Hrvatska dan prije ulaska u EU želi mijenjati zakon kako bi spriječila izručenje Josipa Perkovića, bivšeg visokog dužnosnika Udbe, a kasnije i hrvatskih tajnih službi, optuženog za organiziranje brutalnog ubojstva Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983.

Nevjerojatno je kako nakon tolike poniznosti s kojom su sve hrvatske vlasti godinama skakale na svaki mig iz Bruxellesa i spremno se odricale nacionalnih interesa, brisali ZERP, gutali slovenske ucjene, progonili generala Gotovinu kao zadnju protuhu ističući kako “Hrvatska neće biti talac jednog čovjeka”, kako ta mala, puzava zavnohaška Hrvatska, oličena u pristupnom simbolu u kojem se crvena kockica drži za krak puno veće žute zvijezde kao dijete za tatinu nogavicu, odjednom pokazuje zube na samom kraju pristupnog puta i donosi zakon kojim sprečava primjenu Europskog uhidbenog naloga na razdoblje prije 2002. U pregovorima se s hrvatske strane takvo što nije spominjalo i razumljivo je da se u EU takva odluka donesena tek nakon što je i zadnja država ratificirala hrvatski pristupni ugovor, doživljava kao prljavi potez zemlje kojom još uvijek drma elita iz totalitarnog komunističkog režima i njezin jednako moralno iščašeni pomladak.

Dizači ruku, kako ih je opisala dojučerašnja kolegica Holy, koji su se dosad kleli u EU i drhtali pred trećerazrednim europskim diplomatima, danas će dići ruke za izmjenu zakona unatoč tome što je Europska komisija eksplicitno rekla kako se ne može staviti nikakvo vremensko ograničenje na provedbu Europskog uhidbenog naloga.

Jadniji od tog podlog poteza su samo pokušaju njegova opravdavanja. Tragikomično je npr. kako se Perkovićev odvjetnik Ante Nobilo preko noći pretvorio u velikog skrbnika nad hrvatskim braniteljima. Donošenje zakona kojim se Europski uhidbeni nalog ograničava na razdoblje nakon 2002. Nobilo opravdava zabrinutošću da netko u EU ne bi podizao neopravdane tužbe protiv hrvatskih branitelja, što graniči sa znanstvenom fantastikom. Toliku brigu nije pokazivao u slučaju Tihomira Purda i Veljka Marića. Ali budući da se i on obratio minutu do dvanaest, opravdano je očekivati da će novopečena braniteljska majka Nobilo uskoro zamijeniti Zvonimira Šeparovića na čelu Hrvatskog žrtvoslovnog društva.

Kad je pukla bruka i uslijedile reakcije iz EU i hrvatske javnosti, pokušalo se zakrpiti pričom kako će se unijeti u Ustav odredba o nezastarijevanju kaznenog djela politički motiviranih ubojstava. Zanimljivo je da bi oni isti koji su se bučno protivili unošenju u Ustav “sporednosti” kao što je definicija braka kao zajednice muškarca i žene, sad unosili takvu odredbu. Malo tko se još sjeća kako su u Ustav ugurali i ograničavanje zastupnika dijaspore na tri. No i zadnji pokušaj s nezastarijevanjem je izazvao domino-učinak. U izjavi za Dnevnik Zoran Pusić se protivi toj odredbi jer, eto, kvalifikacije “politički motivirano ubojstvo” nema u kaznenom zakonu. Neki ugledni kolumnisti poznati po izmišljenim intervjuima silno su zabrinuti da se to ne protegne i na ubojstva u i neposredno nakon Drugog svjetskog rata jer bi to kao ugrozilo pomirbu, iz čega se može vidjeti u kojem grmu leži zec. Vesna Teršelič i Documenta se po ovom pitanju još nisu oglasili.

Kako je započeo i trajao, tako je hrvatski pristupni put u EU i završio, mučno i jadno. Smije li čovjek reći kako mu se od Ode radosti (čast Beethovenovoj Devetoj simfoniji) nakon svega okreće želudac, kao i od cijele ove infantilne kampanje za proslavu ulaska? Tješi činjenica da su zaposlenici u državnoj službi dobili naputak da se pojave na proslavi, kako njemačkog pomoćnika ministra, dragog gosta iz Srbije i ostale uzvanike ne bi dočekao poluprazan Trg. Pokazat ćemo, poput vrtićke djece, nešto plesova i pjesama i ući ćemo u krug “europske obitelji”. A o tome kamo i kakvi ulazimo i koji dio tijela im na samom ulasku pokazujemo, najmanje je važno. I onda se čudimo što ozbiljna i odgovorna kancelarka vodeće europske države, ne samo po gospodarstvu već i po poštovanju ljudskih prava i pravne države, nema vremena sudjelovati u toj farsi u društvu ljudi s njemačke federalne tjeralice i njihovih jataka.