Prethodnu kolumnu završio sam ovako: „… da bi (državne kompanije) bile listane (na burzama), država će se morati odreći i prava da smjenjuje i postavlja uprave po kriterijima održavanja neke neiskrene koalicije. To odricanje je jedini nacionalni strateški interes“. Da bih ovdje mogao biti u pravu, potvrđuje ovih dana i sam Henry Kravis, legenda Wall Streeta, ono drugo K iz „KKR“, u svijetu najpoznatijeg društva za upravljanje fondovima rizičnog kapitala (tzv. „private equity“). Na pitanje novinara u razgovoru za „Institutional Investor“, ima li neka pogreška koju je opetovano činio u svojih 40 godina nadziranja uprava onih kompanija u koje su njegovi fondovi investirali stotine milijardi dolara, Kravis daje iznenađujući odgovor: „Možda smo bili prespori u mijenjanju direktora naših kompanija, sve misleći da će se nekako poboljšati… Čekanje znači propuštanje prilika, a upravo to smo učinili puno puta. Mislili smo ili da nije pravo vrijeme ili da nemamo pravu zamjenu. Danas to radimo puno brže“. Tako govori Henry Kravis, nakon toliko godina provedenih u jedinom istinski brutalnom kapitalizmu u svijetu, onom američkom. Oklijevao je pri promjenama dokazano nedovoljno uspješnih menadžera. Sada više ne oklijeva. Reagira na prvu. Smjenjuje bez milosti.
Lako je njemu, reći ćete. On ima egzaktne pokazatelje o uspješnosti poslovanja svake kompanije. Silne brojke u tisućama redaka i stupaca, u tablicama koje sve završavaju s „bottom line“ – novčanim iskazom profita. Usporedbe su ne samo moguće već upravo ono što se traži – relativna efikasnost, znači profitabilnost u odnosu na konkurenciju, u odnosu na prošla razdoblja, u odnosu na planove koje su direktori i uprave obećali izvršiti. A kako ćemo mi u našim državnim poduzećima? Teško! Dobro je da smo neki dan poboljšali „Uredbu o kriterijima za provedbu postupaka odabira i imenovanja kandidata za predsjednike i članove uprava trgovačkih društava i drugih pravnih osoba od strateškog i posebnog interesa za RH“. No, ta uredba sama za sebe ni izdaleka nije dovoljna za provedbu uspješnog kapitalizma u državnom vlasništvu i režiji. Nedostaju oni najbitniji dokumenti i procedure usklađene sa ZTD-om. Da bi se netko iole ozbiljan javio na javno raspisan natječaj za člana uprave, morao bi znati o kojem se sportu radi. O nogometu ili rukometu. Ili možda skijanju, sa slalomom i spustom, ili o bacanju diska. Prevedeno na poslovni hrvatski, moralo bi se znati što se maksimizira npr. u HEP-u – broj isporučenih jedinica energije ili broj zaposlenih, možda cijena po kojoj se energija isporučuje (samo jednoj) skupini potrošača? Ili se minimizira uvoz energije? Ili se ipak maksimizira neka dobit, u usporedbi sa sličnim stranim tvrtkama, dakle onaj pokazatelj koji gleda Kravis?
Ozbiljan kandidat za člana uprave morao bi unaprijed znati što vlasnik od njega očekuje. Tko će mu usvojiti godišnji poslovni plan i desetogodišnju strategiju razvitka? Tko će mu sjediti u nadzornom odboru? Hoće li ga taj nadzorni odbor moći i htjeti zaštititi od političkih intervencija onih koji su hijerarhijski iznad njih na političkoj ljestvici? Hoće li kandidat biti suveren u donošenju odluka o odabiru stotina dobavljača, odluka o zapošljavanju, odluka o cijenama vlastitih proizvoda? Ili će mu te najvažnije odluke određivati Vlada na prijedlog nekog vijeća unutar neke koordinacije nepoznatog broja ministarstava?
Ozbiljan kandidat morao bi znati koliko može zaraditi pri različitim scenarijima ostvarenja poslovnih planova. Ako igra u domaćoj ligi, onda kao Antolić, a ako igra u Realu, trebao bi zarađivati kao Modrić. Govorio loše ili odlično španjolski ili engleski. Isto tako, volio bi znati koliko vrijedi potpis onoga s kim je sklopio ugovor, dopuštajući mogućnost da nakon nekih izbora novi potpisnik s druge strane ne priznaje potpis svog prethodnika. Ozbiljan kandidat bi, drugim riječima, volio znati vrstu sporta i pravila igre prije nego što se odluči natjecati. Neozbiljan ili nesposoban kandidat ne treba ništa od spomenutog. On je tu da popuni mjesto, raširi sve antene za što bolji prijem političkih signala i pokuša ispod stola nešto napraviti za sebe i svoje, ali da ne vidi revizija ili politička oporba. Rezultat poslovanja odabirom takvih kandidata unaprijed je poznat. Umanjen državni kapital, loš i skup proizvod ili usluga, nepotreban trošak svima ostalima.
Igrom slučaja na istoj sjednici Vlade usvojena je i „Odluka o osnivanju Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Iako naslovom dovoljno široko postavljen okvir posljedica, naglasak je na poznatim konceptima „partizana i ustaša“, „fašizma i komunizma“. Nedostaje ono najvažnije za našu budućnost – suočavanje s teškim posljedicama sustavnog gaženja ekonomske demokracije i privatnog vlasništva.